Kako naučiti hodati?
Kombinacija političkih previranja u svijetu s početka 90ih godina prošlog stoljeća, košmar rata i sloboda koju je donijela neovisnost rezultirala je time da su se Hrvati s guštom bacilli na sve što je bilo “hrvatsko” i pridonosilo identificiranju nacionalnog identiteta. Od trenutka kada je 1994. Fani Čapalija osvojila titulu Miss Europe, jedan od tih “gušta” postali su i izbori ljepote.
Miss World, Miss Universe, Supermodel Of The World, Queen Of The World, Miss International, Miss Turizma, Miss Hostesa, Miss Croatia Boat Show, Miss Sporta…..
Većina Hrvata će bez problema nabrojati 5-6 “missica” iz 90ih, no s dolaskom novog milenija teško da će se sjetiti ijedne. Dok se polako, ali sigurno, fokus s površnog nacionalizma okretao konkretnijim životnim pitanjima, pod navalom kvantitete izbori “ljepote” gube i zadnje tračke dostojanstva.
Nekadašnje glamurozne predstave, najprestižnije domaće pozornice i garancija otvaranja vrata za uspješnu karijeru svele su se na istrošene i otužne predstave u trećerazrednim hotelima, pod lošim reflektorima, i na tek pokoji naslov u novinskoj trash rubrici.
Od artikuliranih mladih djevojaka o kojima se pisalo kao uzorima, “missice” su postale predmetom ismijavanja i insinuacija o “pravoj” prirodi njihovog zanimanja.
Ako je netko uopće još sumnjao da je vrijeme tih izbora “ljepote” odavno prošlo, nedavni skandal u direkciji za Miss Universe Croatia potvrdio je da su doista dotakli dno dna.
Vladimir Kraljević, od 1997. vlasnik licence Miss Universe Croatia, optužen je za napastvovanje jedne od djevojaka prijavljenih za sudjelovanje na ovogodišnjem izboru.
Razrješavanje slučaja u onim djelovima gdje se iskazi dviju strana razlikuju ostaje na policiji, ali ono što je doista zabrinjavajuće je izostanak reakcije na onaj dio priče gdje se iskazi suprostavljenih strana slažu.
I Martina K. i Vladimir Kraljević suglasni su da su se našli sami (unatoč tome što je sastanak bio unaprijed dogovoren nitko drugi iz direkcije ili žirija nije bio prisutan), svojevoljno, u hotelskoj sobi. Suglasni su i oko toga da ju je, nakon što se presvukla u kupaći kostim, “učio hodati, stajati, te dirao po trbuhu i ramenima”.
Gospodin Kraljević u tome ne vidi ništa sporno jer tako “pomaže i drugim djevojkama”.
Međutim postavlja se pitanje zašto se kandidatkinje za Miss Universe hodanju za
natjecanje uče privatno, u hotelskoj sobi direktora direkcije, od strane jednog poduzetnika. U najmanju ruku to je neumjesno i neprofesionalno. Obrana g. Kraljevića, nakon 15 godina na čelu direkcije, jest da je on na “to naivno pristao”.
Bez obzira na to što se točno dogodilo u toj hotelskoj sobi, radi se o situaciji u kojoj je direktor direkcije – dakle čovjek koji je na poziciji moći u odnosu na natjecateljicu – doveo sebe i nju u nepriličnu situaciju, ali komentari čitatelja se uglavnom svode na kritiziranje izgleda Martine K. i konstatacija kako drugo nije niti zaslužila budući se sama prijavila.
Propituje se njezin moral i rasuđivanje, ali ne i moral i rasuđivanje g. Kraljevića, njega se brani argumentom da je to potpuno razumljivo ponašanje za muškarca na njegovom položaju. Ovaj slučaj zorno prikazuje koliko je dvostruki standard ukorijenjen u hrvatskom društvu.
Usredotočenima na izvještavanje o “sočnim” djelovima skandala u medijima i javnosti i dalje izostaje rasprava o ovom fenomenu: Čemu služe i koje vrijednosti promiču izbori ljepote? Pomažu li ženama ili ih omalovažavaju?
Unatoč kiselim pokušajima da naglase kako “missica” uz ljepotu mora biti “šarmantna i inteligentna” ne može se pobjeći od činjenice da su izbori ljepote uvelike pomogli da ljepota postane najvažniji kriterij po kojem se žene ocjenjuju.
Od trivijalne razonode postali su varšari jeftine eksploatacije i banaliziranja mladih djevojaka. Naime, sudionice u pravilu ne smiju biti starije od 25-27 godina, ne smiju biti udate, niti rastavljene, niti poništenog braka, a također se smatra nedopustivim biti majka. Većina ih je tek napustila srednju školu, bez velikog životnog iskustva i, kako ih je lako impresionirati, često završe kao predmeti ismijavanja i ruganja pod pretpostavkom da su “glupe”.
Generacije su odrasle prateći razna “natjecanja” ljepote, vrijedno učeći kako ocjenjivati i kritički secirati žene po tome koliko udovoljavaju nemogućem idealu fizičkog savršenstva. Društvo je postalo kondicionirano tako da se takvo ocjenjivanje smatra legitimnim, svakodnevnim i “zabavnim”, a jezivo i neumjesno ponašanje direkcije smatra se normalnim.
Zgražamo se tek kada smo suočeni s grotesknim i drastičnim pomicanjem granica gdje se torturi izbora ljepote podvrgavaju djevojčice stare tek nekoliko godina, ne uviđajući da su izbori “ljepote” u kojima sudjeluju kandidatkinje u dobi od 18-27g. jednako bizarni i uznemirujući.
Američki reality show Toddlers and tiaras koji prati dječje izbore ljepote u svojoj je četvrtoj sezoni i sve više ga prate u Europi. Koliko dugo prije nego postanemo kondicionirani tako da nam i to bude normalno?
Kombinacija političkih previranja u svijetu s početka 90ih godina prošlog stoljeća, košmar rata i sloboda koju je donijela neovisnost rezultirala je time da su se Hrvati s guštom bacilli na sve što je bilo “hrvatsko” i pridonosilo identificiranju nacionalnog identiteta. Od trenutka kada je 1994. Fani Čapalija osvojila titulu Miss Europe, jedan od tih “gušta” postali su i izbori ljepote.
Miss World, Miss Universe, Supermodel Of The World, Queen Of The World, Miss International, Miss Turizma, Miss Hostesa, Miss Croatia Boat Show, Miss Sporta…..
Većina Hrvata će bez problema nabrojati 5-6 “missica” iz 90ih, no s dolaskom novog milenija teško da će se sjetiti ijedne. Dok se polako, ali sigurno, fokus s površnog nacionalizma okretao konkretnijim životnim pitanjima, pod navalom kvantitete izbori “ljepote” gube i zadnje tračke dostojanstva.
Nekadašnje glamurozne predstave, najprestižnije domaće pozornice i garancija otvaranja vrata za uspješnu karijeru svele su se na istrošene i otužne predstave u trećerazrednim hotelima, pod lošim reflektorima, i na tek pokoji naslov u novinskoj trash rubrici.
Od artikuliranih mladih djevojaka o kojima se pisalo kao uzorima, “missice” su postale predmetom ismijavanja i insinuacija o “pravoj” prirodi njihovog zanimanja.
Ako je netko uopće još sumnjao da je vrijeme tih izbora “ljepote” odavno prošlo, nedavni skandal u direkciji za Miss Universe Croatia potvrdio je da su doista dotakli dno dna.
Vladimir Kraljević, od 1997. vlasnik licence Miss Universe Croatia, optužen je za napastvovanje jedne od djevojaka prijavljenih za sudjelovanje na ovogodišnjem izboru.
Razrješavanje slučaja u onim djelovima gdje se iskazi dviju strana razlikuju ostaje na policiji, ali ono što je doista zabrinjavajuće je izostanak reakcije na onaj dio priče gdje se iskazi suprostavljenih strana slažu.
I Martina K. i Vladimir Kraljević suglasni su da su se našli sami (unatoč tome što je sastanak bio unaprijed dogovoren nitko drugi iz direkcije ili žirija nije bio prisutan), svojevoljno, u hotelskoj sobi. Suglasni su i oko toga da ju je, nakon što se presvukla u kupaći kostim, “učio hodati, stajati, te dirao po trbuhu i ramenima“.
Gospodin Kraljević u tome ne vidi ništa sporno jer tako “pomaže i drugim djevojkama”.
Međutim postavlja se pitanje zašto se kandidatkinje za Miss Universe hodanju za natjecanje uče privatno, u hotelskoj sobi direktora direkcije, od strane jednog poduzetnika. U najmanju ruku to je neumjesno i neprofesionalno. Obrana g. Kraljevića, nakon 15 godina na čelu direkcije, jest da je on na “to naivno pristao”.
Bez obzira na to što se točno dogodilo u toj hotelskoj sobi, radi se o situaciji u kojoj je direktor direkcije – dakle čovjek koji je na poziciji moći u odnosu na natjecateljicu – doveo sebe i nju u nepriličnu situaciju, ali komentari čitatelja se uglavnom svode na kritiziranje izgleda Martine K. i konstatacija kako drugo nije niti zaslužila budući se sama prijavila.
Propituje se njezin moral i rasuđivanje, ali ne i moral i rasuđivanje g. Kraljevića, njega se brani argumentom da je to potpuno razumljivo ponašanje za muškarca na njegovom položaju. Ovaj slučaj zorno prikazuje koliko je dvostruki standard ukorijenjen u hrvatskom društvu.
Usredotočenima na izvještavanje o “sočnim” djelovima skandala u medijima i javnosti i dalje izostaje rasprava o ovom fenomenu: Čemu služe i koje vrijednosti promiču izbori ljepote? Pomažu li ženama ili ih omalovažavaju?
Unatoč kiselim pokušajima da naglase kako “missica” uz ljepotu mora biti “šarmantna i inteligentna” ne može se pobjeći od činjenice da su izbori ljepote uvelike pomogli da ljepota postane najvažniji kriterij po kojem se žene ocjenjuju.
Od trivijalne razonode postali su varšari jeftine eksploatacije i banaliziranja mladih djevojaka. Naime, sudionice u pravilu ne smiju biti starije od 25-27 godina, ne smiju biti udate, niti rastavljene, niti poništenog braka, a također se smatra nedopustivim biti majka. Većina ih je tek napustila srednju školu, bez velikog životnog iskustva i, kako ih je lako impresionirati, često završe kao predmeti ismijavanja i ruganja pod pretpostavkom da su “glupe”.
Generacije su odrasle prateći razna “natjecanja” ljepote, vrijedno učeći kako ocjenjivati i kritički secirati žene po tome koliko udovoljavaju nemogućem idealu fizičkog savršenstva. Društvo je postalo kondicionirano tako da se takvo ocjenjivanje smatra legitimnim, svakodnevnim i “zabavnim”, a jezivo i neumjesno ponašanje direkcije smatra se normalnim.
Zgražamo se tek kada smo suočeni s grotesknim i drastičnim pomicanjem granica gdje se torturi izbora ljepote podvrgavaju djevojčice stare tek nekoliko godina, ne uviđajući da su izbori “ljepote” u kojima sudjeluju kandidatkinje u dobi od 18-27g. jednako bizarni i uznemirujući.
Američki reality show Toddlers and tiaras koji prati dječje izbore ljepote u svojoj je četvrtoj sezoni i sve više ga prate u Europi. Koliko dugo prije nego postanemo kondicionirani tako da nam i to bude normalno?
