Od 2011. godine kada je u članku za Jutarnji list Jurica Pavičić ustvrdio da se javljaju mladi autori koji mnogo obećavaju, mediji su više usmjerili svoju pozornost prema studentima filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Činjenica da su mnoge među njima studentice s nekoliko osvojenih nagrada povukla je pitanje jačanje hrvatskoga ženskoga filma. Na filmskoj reviji F.R.K.A. 2011. glavne dobitnice bile su žene (Marina Redžepović za ulogu u filmu Kurvo! Sonje Tarokić, koji je ujedno proglašen najboljim filmom, Hana Jušić je odnijela nagradu za najbolju redateljicu te Jana Plećaš za najbolje snimanje). Time je pokrenuta lavina manje ili više uspješnih članaka o smjeni generacija na sceni hrvatskoga kratkoga filma, u smislu jačanja kvalitete, ali i zaokreta prema drugačijim temama, posebice onim rodnim. Jedno od imena koja su se istaknula jest Sonja Tarokić, čiji su filmovi Crveno (2009), Kurvo! (2011) i Pametnice (2010), u suradnji s Hanom Jušić, i Ja sam svoj život posložila (2012) dobili brojna priznanja i nagrade. Rođena 1988. godine, izravno nakon srednje škole upisala je Filmsku režiju dramske umjetnosti. Trenutačno u suradnji s Jušić radi na novome TV filmu Rođendan, koji je dio omnibusa od tri filma u produkciji Hrvatske radio-televizije. U medijskim napisima koji je prate najčešće se vezuje uz termine poput ‘hrvatskoga filmskoga ženskoga pisma’ i ‘rodne problematike’. O tome koliko je utemeljeno govoriti o toj rodnoj problematici kada se analizira njezine filmove, o medijskome prikazu hrvatskoga ženskoga filma i vlastitome viđenju filmske estetike razgovarali smo ove zime.
U medijima te se često spominje u kontekstu novoga vala autora s filmske režije i kao predstavnicu hrvatskoga ženskoga filmskoga pisma. Na tvoje filmove najčešće se gleda kroz prizmu rodne problematike, djelomice stoga što si ti jedna u dužemu nizu ženskih autora koji su se nedavno pojavili, ali i zbog predominacije ženskih likova i tema u tvojim filmovima. Međutim, kada smo se dogovarale za ovaj razgovor, istaknula si kako imaš određen problem s medijskim diskurzom koji se razvio oko tvojih filmova. Naime, problem s tim terminima na koje se poziva, poput ‘ženskoga filma’, ‘ženskoga pisma’ ili ‘rodne problematike’ jest to što su toj mjeri sveobuhvatni, a opet neodređeni da uključuju gotovo sve filmove čiji su autori žene ili u kojima dominiraju ženski likovi. Kako bi ti komentirala tu tendenciju da se o tvojim filmovima ponajprije govori kao o ženskim filmovima?
To je dosta veliko pitanje, pa ću morati i opsežno odgovoriti.
Sa svakom se novom generacijom autora stvaraju nove potrebe u medijskome prostoru, u obliku reagiranja na mogućnost neke nove tendencije. Kritičari žele tu tendenciju pronaći, kategorizirati i na kraju ju društveno ukorijeniti. Zato se sada traži neka zajednička poveznica među mladim hrvatskim redateljima. Činjenica jest da među njima ima mnogo žena i upravo se u tome pokušava pronaći zajednički nazivnik koji bi omogućio uspostavljanje kategorije novoga hrvatskoga filma.
Ova potreba da se u rodnome nađe poveznica prilično je stara stvar. U medijskome prostoru, što se odnosi i na kulturne časopise i na dnevne novine, može se često naići na radove u kojima se proglašava “evo nove spisateljice/nove redateljice/glumice”. Time se kategorija spola/roda autora pretvara u jednu veoma jednostavnu poveznicu koja će biti ‘lagana’ i shvatljiva svakodnevnomu čitatelju ili gledatelju. On će tada probaviti nove informacije kroz tu kategoriju.
Međutim, sporna mi je sama definicija pojma ‘ženski film’, odnosno ‘žensko pismo’. Čini mi se da se to previše olako definira. Ne čine to samo novinari, nego profesori i studenti na Akademiji. Postoji tendencija da se određene karakteristike u filmovima koje su radile žene identificiraju kao ‘ženske’, a kada se te iste smjernice nađu u filmovima koji su radili muškarci, to se opisuje nekim visokoumjetničkim terminima.
Sama kategorija ‘ženskoga filma’ jest kategorija koja više služi popularnoj kulturi nego umjetnosti. Podjela na ženske i muške proizvode proizašla je iz masovne kulture i u principu ne bi trebala pripadati kratkomu filmu koji u suštini ima isključivo autorske i umjetničke namjere. Kada kažem da je on ‘umjetnički’, suprotstavljam ga komercijalnomu filmu, koji je osmišljen za određeni tip gledatelja. Kada se radi o sadržajima koji nastaju za TV u terminu u sedam sati navečer, onda pitanje tko prati sport, a tko gleda sapunice igra neku ulogu. Međutim, ovdje se radi o filmovima koje gleda festivalska publika koja je općenita, internacionalna i raznolika po dobi i spolu. Zbog toga kategorija ‘ženskoga filma’ u kratkome igranome filmu uopće ne može funkcionirati.
Međutim, ta se kategorija i dalje rabi, a način na koji se upotrebljava ovisi o perspektivi koju kritičar zauzima. Katkad se time opisuje film namijenjen ženama, a drugdje zato što je film o ženama ili je to nešto što se u tradiciji proze i filma naziva ženskim pismom. Ponavljam da su ti kriteriji labavi, jer ako pogledamo, na primjer, većinu modernističkih filmova, oni bi se na isti način mogli nazvati ženskim pismom. Filmovi kategorizirani kao ženski zapravo pokazuju raznolike karakteristike, ali u određenome trenutku nekome odgovara da te filmove ili filmske elemente poveže i stavi ih pod zajednički nazivnik. Kada govorimo o filmu Seks i grad 2, tada svi kažemo da je to ženski film, znamo kome je namijenjen i o čemu govori. Ali nisam nikada u životu čula da netko na primjer Chabrolove filmove Raskid, Košute, Nevjerna žena i Mesar naziva ženskima, a u svima je protagonist žena, te ih karakterizira oslabljivanje fabule, scene ekstremnih emocionalnih stanja i kreiranje specifične atmosfere sporog tempa, što su u načelu odlike kojima se opisuje žensko pismo. Znači li to da je Claude bio žena, da bi tema kojom se bavi, tema kontradiktornosti buržoazije, zapala u drugi plan?
U mojoj situaciji, tj. kod nove generacije filmskih redateljica u Hrvatskoj, ovakav diskurs doveo je do toga da naši filmovi budu više primijećeni. Ja nisam imala nikakva negativna iskustva zbog toga što je moj film nazvan ženskim. Međutim, frustrirajuće je kada to postaje jedini aspekt filma o kojemu se govori. Odnosno, nemam problem s time da netko “žensku” stranu tih filmova istakne i argumentira, što se dogodilo i više puta, ali je opet glup osjećaj da je jedini razlog zbog kojeg me netko zove da nešto kažem u javnosti samo zato što sam ja žena. U tome je ključna razlika! Zapravo se radi o jednoj vrsti naivne fascinacije. Jedan moj prijatelj slikovito je predočio tu fascinaciju ženskim umjetnicama: ljudi će pisati o ženi koja svira gitaru i piše pjesme kao nešto jednako rijetko, neobično i fantastično kao žaba koja puši crack.
Mladi muški autori su prilično zapostavljeni. Možda će s vremenom netko primijetiti u kratkom filmu nove tendencije vezane uz oblike muškosti, što je jednako zanimljiva tema.
Ali najvažnije, valja imati na umu da je u Hrvatskoj došlo do toga fenomena zato što je mnogo veća proizvodnja kratkih igranih filmova nego dugometražnih. Što je količina kratkih filmova veća, nastaje i veći broj kvalitetnih filmova. U Hrvatskoj se o kratkome filmu piše jednako, ako ne i više, nego o dugometražnome. U drugim zemljama mladi redatelji isto tako putuju po festivalima, dobivaju nagrade, idu prema dugometražnomu filmu, ali nemaju tu popraćenost u medijima koju mi imamo.
Što je uzrok tome kod nas?
To što nema toliko mnogo dugometražnih filmova. Godišnje budu četiri premijere na pulskome festivalu i tri filma koja su već puštena. Jedan tjedan novinari pišu o tima četirima premijerama, a ostatak godine okrenu se festivalima i kratkometražnim filmovima.{slika}
Mislim da je u današnje vrijeme čak etiketa ‘ženskoga’ postala popularna. Sada je postalo popularno tematizirati rod, pisati žensko pismo i to ne samo u popularnim žanrovima nego i u visokoj umjetnosti.
Čini mi se da je to dvosjekli mač. Mnoge su studentice polaznice nastave u Centru za ženske studije i postoje mnogi izvori financiranja za aktivistički, znanstveni i umjetnički rad na temu ženskosti. Istodobno mnoge žene tvrde da nemaju nikakve veze s feminizmom. Žene koje se ponašaju kao feministkinje, potpuno se distanciraju od feminizma. Taj se termin često tretira kao puka deklaracija, dok je on u suštini praksa življenja.
Ako bismo to sad povezali s mojim filmovima, postavlja se dakle pitanje imam li ja neke veze s feminizmom. U filmovima jedna od tema kojima se bavim jest svjetonazor i svijet žena iz određenoga društvenog miljea. Ne mislim da su oni feministički u aktivističkom smislu jer ne progovaraju neposredno o borbi za ravnopravnost. No, to nije jedina problematika suvremenoga feminizma. Prema tome, iako moji filmovi nisu feministički u tome klasičnome smislu, prikazuju neku praksu ravnopravnoga življenja.
U tvojim intervjuima naišla sam na određeno distanciranje od etikete ženskoga filma i rodne problematike. Istodobno u sadržaju tvojih filmova tematizira se rod, pa makar čisto tako što se otvara prostor za prikazivanje ženskosti na neke nove, drugačije načine. Na primjer, nema mistifikacije ženske seksualnosti, žene nisu niti opsjednute seksom, niti zaziru od njega, nego on čini jednostavno normalan dio njihove svakodnevice. Nije li onda ipak feministička kritika prikladna za njihovu analizu?
Kad idem raditi filmove, imam potrebu raditi o nečemu što me u to vrijeme jako okupira, ne samo na tematskoj nego i na formalnoj razini. Ti su filmovi studentski radovi, i kao takvi nastali su u procesu učenja filmskih postupaka. Zato ne mogu reći da je meni ikada bila intencija aktivno prikazati neki stav. Kada sam se distancirala od etikete ženskog filma, to je bilo stoga što se taj pojam definirao proizvoljno. S druge strane, feministička kritika u teoriji filma često je jednosmjerna i homogena, rijetko odvede dalje od početne teze. Strašno se teško time kvalitetno baviti. Ali ja ne mogu nikome reći kako da tumači neki film. Sve je u njemu, i ako netko odluči krenuti upravo iz tog polazišta, tada je bitno jedino da se ta pozicija argumentira. Na stranim festivalima se raspravljalo o mnogim elementima filmova – o vrsti režije, kadriranja, snimateljskim postupcima, radu s glumcima, o zvuku, pa na kraju i o rodnoj problematici. No, distanciranje je posljedica toga što je rodna problematika često ono jedino što se ističe. Ispada da si ti čovjek s bakljom u ruci koji je išao progovarati o pravoj ženskoj seksualnosti – što nije bila moja intencija. Ti su filmovi prije svega bili jednostavno iskreni.
Znači uvođenje teme ženske seksualnosti nije bilo nešto intencionalno?
I je i nije. Htjela sam se baviti nekim svojim preokupacijama i onda su se nekako uvukle u priču i druge teme poput seksualnosti. U filmu Pametnice, Hana i ja smo se zafrkavale s likovima djevojaka kakvima smo bile okružene u djetinjstvu, dame sveznalice koje često ne uviđaju proturječnosti svojih mudrosti iz rukava. Nama je prvenstveno bio zanimljiv njihov način govora, konstrukt ličnosti, a seks se tu uvukao iz šale. U filmu Kurvo! djevojka masturbira u prvom kadru, i da, intencionalno je snimljena iz pozicije njenog kuta gledanja. Ali opet, mene je više zanimala ta hrpa besmislenih, jedva vidljivih tenzija u prijateljstvu. Meni se naravno sviđa, ovo što kažeš, da tu nema mistifikacije ženske seksualnosti. Sada mi se čini da sam zapravo naivna kad pomislim da u tim filmovima rodna problematika nije u prvom planu. Kad bolje promislim, dana je na pladnju. Ali vjerojatno ne bi bila toliko analizirana da nije tako zamotana u debeli sloj drugih intencija.
Međutim, mi tu razgovaramo o početničkim filmovima koje sam snimila kao studentica. Kada si student(ica), imaš neke teme koje te okupiraju i koje imaš potrebu raditi, a najbolji način da napreduješ jest radeći iskrene filmove. Smatram da je to legitimni princip rada – počinješ se baviti temama koje su ti bliske da bi se s vremenom počeo širiti.
To ima veze i s potrebom za depolitizacijom u kratkome filmu i čestom prikazu isključivo intimnih odnosa, što je s jedne strane i dobna stvar. Redatelji tih filmova mladi su ljudi u svojim dvadesetima i intima im je ogroman dio života, to ih sada najviše preokupira.
Zamjera li vam se što ne radite angažirane filmove?
Više su me puta ljudi pitali zašto filmovi mlađih generacija bježe od politike, da bi potom ipak pronašli u njima neku politiku, poput feminističke. Ako se ona pojavljuje u mojim filmovima, to je uglavnom kroz prikaz određenoga mentaliteta. Primjerice, moj diplomski film jedan je lagani šaljivi film o dvjema sestrama [op.a. radi se o filmu Ja sam svoji život posložila]. Ono što me više zanimalo prilikom stvaranja toga filma jest način osmišljanja vlastitoga života kroz govor o sebi. Htjela sam istražiti taj način govora, prikaza i predstavljanja same sebe. Ta tema u neku ruku jest politička, ali nije da mi je to osnovni cilj.
Ipak, čini mi se da moja generacija ima problema s izjašnjavanjem sebe kao nekoga tko se bavi izrazito političkom temom. Postoji zazor od toga da si priznaš da si stvorio angažirani film. Ja se na isti način ponašam jer mi je uvijek bilo važnije stvarati taj svijet kojim se bavim, nego se zakačiti na koncept i poruku. Bjelodana je stvar da to rijetko nosi estetsku vrijednost. Ali svaki se film na svijetu može ideološki analizirati, i na razini lika i na razini tvorbe svijeta.
Iako se radi o studentskim filmovima, dakle nečemu što je nastalo u procesu učenja, bi li mogla reći što je točno bila tvoja estetika ili što bi ti htjela da ona bude?
Volim raditi filmove čiji su sadržaj, tema i likovi strašno svakodnevni i ta svakodnevica prikazuje se kao nešto što se razvija bez intervencije. Željela bih postići to da moji likovi ne djeluju kao da govore i čine nešto samo radi potrebe filma. Istodobno me oduvijek privlačila jaka struktura i režijski pečat modernističkih tendencija, mnogo više nego klasični fabularni stil. U tom smislu naglasak nije na radnji niti priči ili završavanju jednoga svijeta, nego na atmosferi. Ta dva elementa nalaze se gotovo na suprotnim polovima, i dobru kombinaciju je strašno teško postići.
U rujnu ove godine održao se u Zadru okrugli stol na temu Položaj žena u filmskoj industriji tijekom kojega se došlo do zaključka da prevladava muška moć nad financijama i oni dodjeljuju taj novac najčešće muškim autorima, to se poglavito odnosi na dugometražni film jer je on i dalje najkomercijalniji. Diskriminaciju u hrvatskoj filmskoj industriji komentirala je posebice Irena Škorić, tvrdeći da nije mogla dobiti financije za svoj film, kao ni zasluženo priznanje kritičara za svoj rad. Jesi li ti ikada doživjela kakvu diskriminaciju?
Reći da kritičari ne vole tvoj rad zato što si žena je naprosto kukavično, pokazatelj da se ne možeš nositi s oštrijim komentarom, i čak je u neku ruku sramotno. Diskriminacija žena na razini svakodnevnice je činjenica, o tome se uopće ne treba raspravljati. Dođe sve do najglupljih sitnica. Kada uđem u željezariju i shvatim da se prodavač čitavo vrijeme obraća mojem dečku, iako mu ja postavljam pitanja, i na koncu sam ona koja će to šarafiti, osjetim se isto kao kad slušam komentare taksista na račun vozačica, ono “Tatica joj je kupio auto da bi se ona vozikala”, i mislim da je na to zapravo većina žena potpuno naviknuta. Svima nam je jasno da kretena ima posvuda. Ali koristiti diskriminaciju kao izliku je apsurdno, i vjerujem da svi kojih se taj konkretni slučaj ticao nisu to ni shvatili ozbiljno.
Što se tiče samih snimanja, profesionalni filmski set (dakle, onaj na kojem ti nisu isključivo prijatelji, već gomila zaposlenika) jedna je vrsta hijerarhije u kojoj je tvoja pozicija određena tvojim zanimanjem, tvojom ulogom. Postoji vrsta stratifikacije kao u vojsci – svatko ima određen ‘čin’ koji dolazi za svojim zadacima i pravima. Prema poziciji unutar te strukture određuje se može li netko reći nešto nekomu na drugoj poziciji, što ne bi smio reći i kome se ne bi trebao obraćati. Ta se hijerarhija u načelu poštuje jer predstavlja najučinkovitiji način rada kojim se štedi vrijeme. Prema mojemu iskustvu, u takvoj situaciji spol osobe nije relevantan faktor. Čim pokažeš znanje, zadobivaš poštovanje. Isto tako, kad je netko izgubljen i ne zna što radi, mislit će o toj osobi da je budala neovisno o spolu.
Filmski set doduše zna vrviti od testosterona, i kao na svakom drugom poslu, postoje ljudi koji vole pokazivati svoj mačizam. Nisam nikada u životu mislila da je režija imalo “muški” posao, a opet, sada upoznajem ljude koji u dvadeset godina rada nisu nikada surađivali sa ženom redateljicom. Ponekad imam osjećaj da je ta “borba” u filmskom svijetu nekako obavljena u skoku, bez javne obavijesti, da moja generacija uopće nema dojam da radi neki prijestup, kojeg bi valjda trebale biti svjesne i uz njega uzvikivati parole.
Što se tiče financiranja, ako pogledamo rezultate natječaja, vidjet ćemo da je optužba za diskriminaciju neutemeljena. Voljna sam vjerovati da filmovi prolaze na razini kvalitete, odnosno prema procjeni za to zadužene osobe. Netko može smatrati da ta osoba ne zna što radi, ali ne mislim da žiri razmišlja o tome je li redatelj muško ili žensko. Dapače, kao što smo sad već vidjeli, trenutačno je čak bolja pozicija za žene. Ta pozicija jest vrlo labilna, zato što se može dogoditi da za pet godina netko utvrdi da se o nama pisalo samo zato što smo bile žene, a da filmovi po sebi nisu opstali. Ili da ljudima dosadi slušati o ženama u režiji kao žabama na cracku i odluče ignorirati išta povezano s tom temom.
Možda je to jedna od posljedica toga što se autore svrstava u isti koš na temelju njihova spola. Ako se sagledava te filmove samo kao proizvode žena, a ne gleda na pojedinačnu kvalitetu svakoga od njih, onda se čini da su diskriminirani samo zato što su žene.
Mislim da su ljudi koji su pisali o tome zapravo realno to i sagledavali. Čitajući članke o sebi, Ireni Škorić i ostalim mladim autoricama, naišla sam i na negativne i na pozitivne kritike. Što se tiče i mojih filmova posebno, naišla sam na kritičare koji su film okarakterizirali kao grozan, a i na druge kojima je briljantan. Pitanje ženskosti jest nešto što se povlači stalno i svuda, ali nije jedino o čemu se piše. Ne želim ostaviti dojam da ne postoje korektne analize.
Ipak je bilo pozitivnih, znanstveno artikuliranih kritika o tvojim filmovima?
Definitivno. Za mene ih je bilo stvarno mnogo, s obzirom na to koliko se tek time bavim. Da mi imamo više časopisa posvećenih umjetnosti, bilo bi i više prostora za kvalitetne analize. Međutim, mi imamo novinske kritike, Hrvatski filmski ljetopis, koji izlazi jednom u četiri mjeseca, i Filmonaut, jednom u šest mjeseci. Tako da je prostora za pisanje o filmu veoma malo.
Kakva je dominantna estetska tendencija na Akademiji dramskih umjetnosti? Modernistički film ili klasična struktura filma sa snažnom pričom? Angažirani film?
Akademija ima taj problem što nije dokraja autorski orijentirana, niti je dokraja zanatski orijentirana – negdje pliva između. Zbog toga student stalno ima osjećaj da bi trebao biti veliki autor, a pritom još nije savladao osnovnu filmsku pismenost. To je kao da na slikarstvu svi trebaju na trećoj godini biti Van Gogh, a još ne znaju nacrtati oblak. Na Akademiji se počinje sa zanatskim vježbama, a onda na trećoj godini, kada si, barem se tako pretpostavlja, malo usavršio zanat, profesori žele vidjeti tvoj autorski doprinos. U tome smislu Akademija omogućava autorsku slobodu, ali i usmjerava te prema osobnim pričama, što se vidi u činjenici da su prve tri vježbe na Akademiji autobiografija. Kako su od samoga početka tako usmjereni, studenti se uglavnom orijentiraju na sebe i vlastite priče. Dakle, rekla bih da se na Akademiji potiče izgradnja autora, ali kakva će biti tvoja estetika, to se njih ne tiče.
Kakva je politika umjetnosti na ADU i u kojoj mjeri teorija utječe na filmsko stvaranje?
Na Akademiji postoji minimalna zainteresiranost za filmsku teoriju, što ponekad može biti veliki minus, u smislu da ljudi jako često ne razumiju neke stvari i jako su orijentirani isključivo na sebe. To je već opće mjesto. Postoje teoretski kolegiji koje drže kvalitetni profesori i koji su cijenjeni, ali ljude to generalno ne zanima. S jedne strane to se može osuđivati i govoriti o filmu kao o jednoj izrazito intelektualnoj praksi. Međutim, činjenica je da se tu radi o praksi koja se samo praksom poboljšava, a ne teorijom. Rad na filmskome setu i rad s teorijom dvije su potpuno odvojene stvari. Kada si u ulozi redatelja(ice), kao da si potpuno usmjeren na taj život u filmu i u timu ljudi s kojima radiš. S druge strane, filmska teorija znanstveni je rad koji je teško prevesti u praksu.
{slika}
Znači nema utjecaja teorije na praksu?
Može postojati, ali kod nas je nema. Iz razgovora s rumunjskim studentima stekla sam dojam da na njihovu filmskome studiju teorija igra mnogo važniju ulogu. Ljudi su skloniji povezati svoje znanstveno bavljenje filmom s praktičnim i studenti filma vrlo su često izuzetno obrazovani u filmskoj teoriji. To je odlično i ja to načelno pokušavam. Isto tako, čini mi se da su studenti beogradske filmske škole veoma zadovoljni s predavačima i orijentirani više na svoju kulturnu tradiciju, što kod nas nije tako snažno. Oni su skloniji povezati svoj rad s nekim režiserom i priznati utjecaj određene osobe.
Koji bi bio uzrok toj kulturološkoj razlici?
Malo koji hrvatski student osjeća se kao da nastavlja neku tradiciju. Možda zato što je se nedovoljno proučava, nedovoljno predaje i nedovoljno razumije. Nema baš snažne povezanosti među generacijama. Naravno, ponekad se dogodi bliskost s nekim mentorom. Recimo, Ognjen Sviličić koji predaje scenarij mnogo znači i meni i mojim kolegama Hani Jušić i Josipu Žuvanu. Ne bih rekla da studenti ne gledaju hrvatski film, jer zbilja ga prate i stvarno vole stare filmove, ali nitko se ne osjeća kao nečiji sljedbenik i rijetko kada će reći da se oslanjaju na neku estetsku tendenciju iz povijesti hrvatskog filma. U hrvatskom suvremenom dugometražnom filmu također će se rijetko naići na teorijsku potkrijepljenost režijskog koncepta. Kao da svatko neprekidno želi ponovno osmisliti pravi film, kao da se jedini time na svijetu baviš!
Međutim, to je problem male kinematografije. U tako maloj produkciji filmova poput naše teško će se razviti nekakav estetski sukob koji bi doveo do pravoga novoga vala, u onome smislu u kojemu ga većina ljudi priželjkuje. Jedini način da se određena estetika proizvede jest radom! Tek s određenim značajnim brojem filmova moći ćemo pronaći određeni postotak koji je jako kvalitetan, i onda unutar toga postotka možemo izvući neku tendenciju. Zato treba raditi i snimati filmove.
Ovdje možete pogledati film Kurvo
