“Utopijska feministička književnost ne postoji”, ustvrdila je radikalna feministkinja Shulamith Firestone u svom romanu Dijalektika spola davne 1970. godine. Ova primjedba odredila je Firestone kao izoliranu vizionarku koja sanja o revoluciji u okvirima u kojima nitko ni prije a ni poslije nje nije razmišljao.
Ova ju je slika u velikoj mjeri definirala. Primjerice, u biografiji, koju je nedavno u The New Yorkeru objavila Susan Faludi, Firestone je predstavljena kao žena ispred svog vremena. Faludi je pisala o teškoj izolaciji i razočaranju s kojim je Firestone živjela u svojim kasnijim godinama. O Firestoninoj komemoraciji nakon njezine smrti 2012., Faludi je napisala: “Bilo je teško reći što su ožalošćeni došli obilježiti: njezinu smrt ili smrt cijele jedne generacije feministkinja koje nisu mogle uspjeti u svijetu koji su teškom mukom stvorile”.
Firestone je bila prva od mnogih koja je gledala u budućnost, i, kao rezultat toga, bila je osuđena sama lutati izvan vremena.
Ne želim zanijekati istinu o ovakvom stavu prema Firestone, ni njegovu moć. Plakala sam kad sam čitala članak koji je napisala Faludi. No, mislim da postoje i manje usamljeni a više povezani načini gledanja na Firestonina postignuća.
Za početak, istaknula bih da je Firestonina tvrdnja da utopijska feministička književnost 1970-ih nije postojala bila značajno preuveličana. Navedimo samo nekoliko najpoznatijih primjera: 1915. godine Charlotte Perkins Gilman je u svom romanu Herland prikazala viziju ženske utopije s aseksualnom reprodukcijom i bez sukoba ili rata. Stripovi Williama Marstona o Wonder Woman iz 1940. godine prikazivali su Paradise Island, matrijarhalnu isključivo žensku zajednica mira, ljubavi, ropstva i divovskih svemirskih klokana.
Firestone, dakle, nije stvorila novu tradiciju utopijske feminističke književnosti, već je slijedila put onih prije nje. Dijalektiku spola može se gledati ne samo kao revolucionarno djelo, već i kao sažetak i nastavak feminističkih utopijskih vizija.
Za Firestone u Dijalektici spola, te feminističke utopijske maštarije temelje se na dva argumenta. Prvo, razlika među spolovima (ili ‘spolne klase’) je ukorijenjena u biologiji. Ona je, štoviše, temelj svih nejednakosti, uključujući i ekonomsko iskorištavanje i rasne predrasude. Na rasističko društvo gleda kao svojevrsno Frojdovsko opresivno patrijarhalno kućanstvo u kojem su crnci tretirani kao infantilna djeca. Radikalne feministkinje, kao i svatko tko želi ravnopravno društvo, stoga žele promijeniti fundamentalno biološko stanje. Kao rezultat toga, feministička revolucija je duboko, gotovo nezamislivo radikalna.
“Da postoji neka druga riječ koja bi bila sveobuhvatnija od revolucije, mi bismo je koristilE”.
No, kako bi ova super-revolucija bila pokrenuta? U tradiciji tog radikalnog tehnološko-utopijskog Marxa, Firestone se nadala da će napredak u znanosti moći promijeniti materijalne uvjete dovoljno da bi jednakost bila moguća. Kibernetika će eliminirati potrebu za rad; nove reproduktivne tehnologije će eliminirati potrebu za rađanjem (“Trudnoća je divljačka… privremena deformacija tijela pojedinku za dobrobit vrste”).
Nakon što su i manualni rad i potreba za ženskom radnom snagom eliminirani, prema Firestoninoj viziji, društvo se može reformirati i građanske obitelji eliminirati. Umjesto da žive u nuklearnim obiteljima, ljudi mogu živjeti u većim kućanstvima od 10 ili više ljudi, gdje se briga o djeci može podijeliti i gdje se djeca neće segregirati po dobi i čuvati u prisilnoj nezrelosti godinama. Štoviše, Firestone tvrdi da će bez tiranije biološke reprodukcije, monogamije, pa čak i incesta, tabui biti nepotrebni te se mogu prestati koristiti (“Odnosi s djecom će uključivati što je više genitalnog seksa moguće, koliko god ga je dijete sposobno podnijeti – vjerojatno znatno više nego što sada smatramo”). Erotika i intimnost i radost bi tako mogli prožeti cijelo društvo, umjesto da budu ograničeni na skučeno, maleno područje romantične ljubavi. “Svi bi se odnosi temeljili na ljubavi, bez materijalne ovisnosti i klasnih nejednakosti”, zaključila je Firestone.
Očito, kada se zalažete za abortus i incest, izbezumit ćete ljude. Mnogi su ljudi tada koristili Firestonine špekulacije (a, sigurna sam, koristit će ih i danas) kako bi marginalizirali njezin rad i razmišljanje.
No, realno, ove ideje nisu toliko marginalne. To su, prije svega, (kao što Brian Attebery navodi u svojoj Decoding Gender in Science Fiction) obrade uglavnom muških paranoičnih distopija poput Invasion of the Body Snatchers, u kojoj igranje s reprodukcijom i nuklearnim obiteljima na kraju dovodi do iracionalnih de-individualiziranih ženskih košnica.
Ali Firestonina vizija nije samo odgovor na anti-feminističke distopije. Također je, kao što sam i navela, dio zasebne feminističke tradicije. Tako, primjerice, Ursula K. Le Guin u svom romanu The Left Hand of Darkness opisuje društvo hermafrodita u kojima su, da parafraziram Firestone, i muška nadmoć i spolne razlike eliminirane.
“Razmislite: Svatko se može svačime baviti. To zvuči jako jednostavno, ali su psihološke posljedice velike. Činjenica da je svatko između sedamnaeste i trideset pete godine dužan ‘obvezati se na rađanje djece’, ukazuje na to da nitko nije toliko ‘sputan’ ovdje kao žene. Teret i privilegije su podijeljene poprilično jednako, svatko podliježe jednakom riziku i ima isti izbor. Zato nitko ovdje nije toliko slobodan kao što su muškarci slobodni bilo gdje drugdje”, napisala je Le Guin.
Joanna Russ u svom romanu The Female Man zamišlja razgovor između muškaraca sa Zemlje i žene iz budućeg isključivo ženskog društva.
MC: …Ne želite da se muškarci vrate u Whileaway, gospođice Evason?
JE: Zašto?
ME: Jedan je spol tek pola vrste, gospođice Evason. Želite li protjerati spol iz Whileawayja?
JE (s puno dostojanstva i potpuno prirodnosti): Ha?
MC: Rekoh: Želite li protjerati spol iz Whilewawayja? Spol, obitelj, ljubav, erotska privlačnost – nazovite to kako god želite – svi znamo da su ljudi sposobni i inteligentni pojedinci, no mislite li da je to dovoljno? Sigurno imate neko intelektualno znanje o biologiji drugih vrsta pa znate o čemu pričam.
JE: Ja sam udana. Imam dvoje djece. O čemu vi to pričate?
Le Guin je roman objavila 1969. godine, godinu dana prije Dijalektike spola; Firestone je vjerojatno nije pročitala kad je pisala svoju knjigu. Joanna Russ je svoj roman The Female Man napisala 1971. godine i sasvim je moguće da je pročitala Dijalektiku spola.
{slika}No, mislim da nije toliko bitno tko na koga je ili nije utjecao. Ono što je važno jest da Firestone nije bila nekakav ludi vizionar. Ili, ako i jest bila ludi vizionar, nije bila jedina. Susan Faludi citirala je Kate Millett i napisala, “Ja sam se bavila samo muškim šovinizmom. Ono čime se Firestone bavila bilo je mnogo opasnije.” Da sve to i jest istina, bilo je i drugih radikalnih autora u to vrijeme (i ranije), koji su također pokušavali sagledati cijelu situaciju te zamisliti novo društvo počevši od reprodukcije i obitelji nadalje.
Kad stavimo Firestone i njezin rad u kontekst, to je čini, na neki način, manje radikalnom, ili barem manje jedinstvenom. Ali mislim da je također čini i relevantnijom. Njezini snovi nisu bili samo njezini. Njezino briljantno miješanje marksizma i feminizama, u kojem ona ženski rad vidi kao prototip sveg rada – to je pokrenulo veliku raspravu u kojoj su spisateljice poput Le Guin, Russ, Gillman i Marston aktivno pokušavale shvatiti kako su točno biološke razlike povezane s potlačenošću i što bi značilo da se to promjeni. Firestonina feministička utopija bila je i homoseksualna utopija te je samo dobila na važnosti nakon što su se feministička i queer politika ispreplele.
Istina je da je Firestone bila vizionarka. Uza sve njezine analize prošlosti i sadašnjosti, velik dio njezine energije bio je usmjeren na budućnost. Ali ne mislim da je to odvaja od njezinog vremena, ili našeg. Gledanje u budućnost je, naprotiv, jedan od glavnih načina interakcije sa sadašnjošću. Nakon što je napisala svoju knjigu, Firestone je izgubila vezu sa svojim pokretom i svojim kolegama. Promatrati je u kontekstu feminističke znanstvene fantastike jedan je od načina da joj se vrati u kontekst u koji pripada i koji je izgubila.
Prevela i prilagodila Mateja Šartaj
