U fokusu

Revolucija u modnoj industriji

Porast popularnosti ‘inbetweenie’ modela

Porast popularnosti ‘inbetweenie’ modela

Jesu li reklame, poput onih Calvin Kleina za posljednju kampanju, koje koriste “plus-size” modele, u ovom slučaju brojeve UK 14, bliže reflektiranju stvarnog izgleda žena (koje u Velikoj Britaniji većinom nose veličinu 16) ili se jednostavno radi o licemjerju?

Debate oko modne industrije i percepcije ženskog tijela rijetko nisu na dnevnom redu, no ovog tjedna bile su glavna tema rasprava. Sve je uzrokovala novopredstavljena kampanja Calvin Kleinove kolekcije koja za zaštitno lice ima Mylu Dalbesio, model čije tjelesne mjere otprilike odgovaraju konfekcijskom broju 14 (42) u Velikoj Britaniji. U modnoj industriji takve tjelesne proporcije svrstavaju modele u “plus-size” kategoriju, s obzirom na to da većina britanskih modela nosi veličine 6 (34) ili 8 (36). Činjenica da se veličina 14 svrstava u kategoriju “plus-size” izazavala je bijes medija i javnosti kada je kampanja predstavljena javnosti.

Dalbesio je na najnižem stupnju kategorizacije i gradiranja na “plus-size” ljestvici, na kojoj je prosječna veličina 16 (44), jednako kao i kod većine Britanki. Dajući intervju na Today showu u SAD-u, Dalbesio se umjesto “plus-size” modela opisala kao “inbetweenie”, riječima: “Nismo dovoljno mršave da bismo bile svrstane u čiste veličine, kao što su to većina američkih modela koje nose veličine 0 (32) ili 2 (34), no nismo ni dovoljno velike da bismo bile svrstane u “plus-size” kategoriju”.

Uz ovakvu novu kategorizaciju modela unutar modne industrije, “inbetweenie” je na početku svog rađanja. Kampanja Calvin Kleina ne koristi model kao što je Dalbesio kako bi predstavila posebnu “plus-size” liniju već kao dio njihovog tima u kampanji Perfectly Fit underwear, jednako kao i Jourdanu Dunn (6) i Laru Stone (8). Takva strategija znači priznavanje činjenice da će donje rublje tog brenda nositi različite žene, različitih tjelesnih proporcija.

Calvin Klein nije jedini brend koji je prihvatio i primijenio kategoriju “inbetweenie” modela u svojoj kampanji, kako bi odgovorio na rastuće zahtjeve za prikazom “normalnog” ženskog tijela u reklamiranju. U 2012. godini bilo je više takvih primjera. Ralph Lauren radio je s Robyn Lawley (12), proglašenom za “kraljicu inbetweenija”, a H&M odabrao je Jennie Runk (također veličina 12), u svojoj “plus-size swimwear” kampanji iste godine. Prošlog tjedna, američko izdanje Voguea pridružilo se trendu predstavljajući svoj prilog o donjem rublju kroz različite tipove i veličine ženske tjelesne građe, a sve pod naslovom “The Best Lingerie comes in all sizes“.

U doba društvenih mreža, vladavine masovnih medija, javne kampanje oko pitanja tjelesnih veličina u modnoj industriji sve su jasnije artikulirane, snažnije i utjecajnije. Prošlog mjeseca izbio je skandal zbog TopShopovog korištenja manekenskih lutki s ekstremno mršavim i dugim nogama. Prošlog tjedna, Gap i Old Navy bili su meta peticije da se cijene ženskih traperica moraju izbalansirati, ujednačiti. Naime, u ovom trenutku cijena traperica veličine 36 košta 26 dolara dok veličina 56 stoji 40 dolara na prodajnim mjestima Old Navy. Peticija je skupila gotovo 40 000 potpisa.

U cijeloj priči postoji i komercijalna dobit za brendove koji se uključe u ovaj trend. Na Sveučilištu Cambridge istraživanje iz 2012. je pokazalo i dokazalo da je veća vjerojatnost da će žene kupiti odjeću koju nose modeli po građi, rasi ili dobi slični njima. S obzirom na to da je prosječna veličina odjeće u Velikoj Britaniji 16, logično je da “plus-size” tržište neprestano raste. Prodaja odjevnih veličina 14+ dosegla je 16 milijardi dolara u SAD-u tijekom 2013. godine. “Postoji strah i neizvjesnost zbog skretanja s utabane staze koja vodi do profita”, kaže Caryn Franklin, organizatorica i osnivateljica (zajedno s Debrom Bourne) All Walks Beyond the Catwalk organizacije za promicanje različitosti u modnoj industriji. “Mislim da dizajneri postaju svjesniji važnosti različiosti tjelesne percepcije. Ovaj posljednji pojam, ‘inbetweenie’, je marketinški pojam, no on svejedno izaziva i mijenja standardne mjere tijela u modnoj industriji”, dodaje.

Još uvijek postoji i postavlja se pitanje može li “inbetweenie” pokrenuti stvarnu promjenu i uvesti različitost na velika vrata u modni svijet ili se jednostavno radi o najnovijem primjeru podilaženja modne industrije javnosti flertovanjem s atipičnom estetikom nestandardnih modela. Na londonskom modnom tjednu 2009. godine, dizajner Mark Fast stavio je “plus-size” modele na modnu pistu, a Jean Paul Gaultier učinio je isto sljedeće godine. Pariški Vogue stvorio je “plus-size” izdanje u 2010. godini koje je uredila Penelope Cruz. Naomi Shimada, plus-size model i blogerica o zdravom pristupu tijelu sklona je automatski odbaciti takve “napore” časopisa da promoviraju tjelesnu različitost kao puko licemjerje i dodvoravanje javnosti, no priznaje da je kampanja Calvin Kleina specifična po svom potencijalu i osmišljenosti da doista pomiče i mijenja vladajuće kategorije, za razliku od običnih editorijala u časopisima. “Svaki korak k postizanju veće razlilčitosti može biti jedino pozitivan”, tvrdi. Shimada se i sama nedavno pojavila u kampanji high-street brenda Monki u ulozi jednakoj modelu koji nije “plus-size”.

Sarah Watkinson, direktorica modelling agencije za “plus-size” modele, potvrđuje porast potražnje za “inbetweenie” modelima. “Nekoć je nepisano pravilo bilo to da su za plus-size kampanje klijenti željeli djevojke koje su najmanje bile veličina 16, no sada to više nije toliko važno. Više se važnosti stavlja na zdrav izgled kojem treba težiti, a ‘inbetweenie’ je veličina koja odražava zdrav izgled”.

Prevela i prilagodila Ines Mihić