Nakon prošlogodišnjeg slavljenja ženske snage putem superheroina, Vox Feminae festival svoje sedmo izdanje posvećuje mučenicama. Festival će biti održan od 14. do 19. studenog na brojnim lokacijama u centru Zagreba, a o ovogodišnjem smo programu popričali s jednom od organizatorica festivala,Gabrijelom Ivanov, iz udruge Prostor rodne i medijske kulture K-zona.
KP: Vox Feminae festival ove će godine biti održan sedmi put. Možeš li nas ukratko provesti kroz protekle godine s obzirom na kulturnu klimu u gradu Zagrebu, stanje nezavisne kulture, položaj neprofitnih udruga kao organizatora kulturnih događanja i, naravno, vidljivost ženskog stvaralaštva i pitanja roda u medijima i društvu?
G.I.: Huh, ovo pitanje mi često dođe na red. Dakle, festival je prve dvije godine bio u SC-u, zatim dvije godine u AKC Medika, a onda smo odlučile da hoćemo biti u centru grada, i svake godine to radimo u sve većem obimu. Glavni problem je što festival ne može rasti radi uvijek sličnih financijskih sredstava koje dobiva od donatora, a prostora za širenje i sve kvalitetniji program ima svake godine sve više, baš zbog toga jer se pitanje roda u kulturi, medijima i društvu razvija prilično živahno zadnjih godina. Primjerice, kad je VoxFeminae.net počinjao sa svojim radom 2006. nije bilo puno tema koje je mogao popratiti i o čemu bi mogao pisati, no sad ne samo da na dnevnoj bazi imamo dosta novih vijesti i tekstova, već postoje i srodni portali poput Libele, CroLa, a i mediji koji se šire bave društvenim i kulturnim temama, sve bolje kotiraju u pogledu broja tekstova koji su jednoj rodno osvještenoj osobi zanimljivi.
KP: Autorica je ovogodišnjeg festivalskog vizuala akademska animatorica i ilustratorica Tea Stražičić, čiji rad je odabran na natječaj za izradu vizualnog rješenja na temu mučenice. Kako je bio koncipiran taj natječaj i zašto su baš mučenice odabrane kao tema ovogodišnjeg festivala?
G.I.: Odlučili smo ići dijametralno suprotno u odnosu na prošlu godinu, kada je vizual tematizirao heroine. Vox Feminae aktivizmom kroz kulturu cijelo vrijeme gura svoju misiju, što neki nazivaju “light” verzijom feminizma, no svi smo u organizaciji jako svjesni nezahvalnog stanja i situacije u kojem se mnoge žene u regiji nalaze. Još uvijek ima jako puno obiteljskog nasilja, još uvijek postoji enorman broj žena koji je doživio i svakim danom doživljava seksualno i ekonomsko nasilje, te se želimo solidarizirati s njima na način na koji se ne govori puno o tome, posebice putem književnosti i filma.
A zadatak natječaja za vizual bio je temi mučenice pristupiti kroz povijesno i društveno nasljeđe i više ili manje uspješne pokušaje odmicanja suvremene žene iz te uloge. Tu temu istražuje i izložba Milijane Babić Tražim posao koja će biti postavljena u Galeriji Nova, kao i knjiga Želimira Periša s kojim smo osmislile natječaj, a posebice film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore.
Jasmila Žbanić, Za one koji ne mogu da govore
KP: Vox Feminae i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski program. Zašto je baš filmska proizvodnja redovito u fokusu programa? Koje ćemo i kakve filmove moći vidjeti na festivalu?
G.I.: Filmske priče znaju jasno i u kratkom roku jako dobro obraditi tematiku, što je onda publici i najprijemčljivije. Ove godine imamo osim recentnih naslova i dvije svojevrsne retrospektive američkog i francuskog pogleda na feminizam, tako da mislim i da će to biti jako zanimljivo publici za usporediti. Primjerice, imamo film o Simone de Beauvoir i Louise Weiss s fracuske strane, a Betty Friedman, Kate Millett i Angelu Davis s američke. Uz već spomenutu premijeru filma Jasmile Žbanić, tu su između ostalog i noviji filmovi o transrodnosti (Bambi, Francuska), Jezik, rod i spol (Hrvatska) kao i interseksualnosti (Intersexion, Novi Zeland), a i zadnji film Mie Engberg, čije smo feminističke porno dnevnike gledali 2009. na Vox Feminae festivalu,Bellville Baby, za koji mislim da će biti prava poslastica u jednom kontemplativnom i romantičnijem tonu.
Mia Engberg, Belleville Baby
KP: U ovogodišnjem fokusu je propitivanje feminističkih teorija i praksi, te načina na koji se međusobno isprepliću, podržavaju, uključuju i poništavaju. Na koji će način biti koncipirane diskusije i paneli na festivalu te koje goste i gošće možemo očekivati?
G.I.: Imat ćemo tri bloka u kojem će svaka od inicijativa i/ili tema imati petnaestak minuta za svoje predstavljanje, a zatim će krenuti zajednička diskusija. Shvatile smo da nam nedostaje tog forumskog dijela gdje bi se umjetnice i aktivistkinje iz cijele regije mogle upoznati, razmijeniti iskustva i uspostaviti daljnje suradnje, te smo se radi toga odlučile ove godine na takav pristup. Gošće dolaze iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Švedske, Velike Britanije, a tematizirat će se stvarno raznoliki aspekt aktivnosti kojima se živi, terenski feminizam bavi. Od feminističkih praksi žena sa invaliditetom, preko performantivnosti u feminizmu, japanskih ženskih supkultura, bolivarske revolucije, do rodne neravnopravnosti u glazbenim djelatnostima.
KP: Festival će ove godine zauzeti i nekoliko lokacija u gradu. Gdje će sve Vox feminae biti prisutan i u kojem obliku?
G.I.: Prva tri dan krećemo sa diskusijama i književnim predstavljanjima uMAMI, KIC-u, Booksi, Galeriji Nova, knjižnici Bogdana Ogrizovića,Prostoru Do, a od nedjelje, 17, do utorka, 19, smo stacionirani u kinu Europa, u obje dvorane. Malo smo tanki s glazbom ove godine, no u petak nakon promocije knjige Do isteka zaliha Nore Verde u Prostoru Do bit će sad već tradicionalna Vox Feminae veselica uz bend U pol’ 9 kod Sabe, u subotu ćemo chillati navečer u BEERtiji, a ako budemo imali snage, u utorak 19. na završnom festivalskom danu, plesat ćemo u Funk clubu. Dakle recept je sličan onome kao kad se pripremate za jedno sadržajno putovanje: red promišljanja, red čitanja, red gledanja pa za kraj red zabave.
