Sa stavom

Postupci slavnih postaju plodan teren za stvaranje naših ideoloških i političkih argumenata?

Ima li mjesta političkim debatama u sferi popularne kulture?

Ima li mjesta političkim debatama u sferi popularne kulture?

Nedavno tijekom rasprave novinar je upitao Lenu Dunham iz serije Girls da objasni golotinju u seriju (koja ga je očito zbunjivala). Ovaj se događaj uskoro pretvorio u značajan feministički incident koji je na neki način osvijetlio nešto toliko neprimjetno, a opet toliko rašireno u našem društvu: porast popularne kulture u sferi političkih debata.

Portali kao što je Jezebel utrli su put uspješnoj, iako nedvojbeno problematičnoj mješavini lakomislenosti i progresivnih komentara: gorka politička priča obložena je slatkim celebrity tračem. Sugerira se kako je to najbolji način da se mlade ljude upozna s progresivnošću: podizanje svijesti vrijedno klika, zabavno i profitabilno.

Doista, novopridošlom posjetitelju može biti oprošteno što je zaključio kako je ključna preokupacija lijevo orijentiranih političkih pokreta raspravljanje o feminističkom statusu i odjeći pop zvijezda, seciranje tekstova pjesama, osuđivanje (oprostite na tom izrazu) tijela vojvotkinje od Cambridgea nakon poroda te prozivanje rasizma i homofobije unutar celebrity arene. Iako su oni sami po sebi nevažni, stvoren je opći dojam da je progresivna politika usmjerena na nečije intelektualne i emocionalne reakcije na filmove, glazbu i postupke poznatih osoba više nego na prijedloge o stvarnim promjenama.

Na neki način je ovaj pristup očiti napredak. Živimo u kapitalističkom društvu okruženi stvarima koje treba kupiti i prodati, a svijet poznatih postao je dio naše pozadinske stvarnosti. Pop kultura nije nipošto toliko trivijalna da ne bi bila vrijedna analiza: kritičko preispitivanje onoga što svaki dan konzumiramo bolje je od ne razmišljanja ili pretvaranja da ono ne postoji. Takvi pothvati također nisu ništa novo – kao primjer možemo navesti Georga Orwella koji je 1940. napisao esej na temu školaraca i stripova došavši do zaključka:

“U Engleskoj, popularna fantastična književnost područje je u koje ljevičarska misao nikada nije zašla. Činjenica je nevažna ako netko vjeruje da ono što je pročitao u djetinjstvu ne ostavlja trag u budućnosti.”

{slika}Ipak, nekoliko puta prošle godine se činilo da će svijet nestati, ne samo opustošen klimatskim promjenama, nego ispod poplave zvane Miley Cyrus. To ne znači da su svi takvi članci bili neopravdani – neki (pogotovo oni fokusirani na problematične rasne implikacije njezinih nastupa) su bili izvrsni. No, bez obzira na to koliko su dobro napisani, trebamo li stvarno toliko detaljnih analiza o političkim implikacijama Manic Pixie Dream Girl, tekstovima Taylor Swift ili povremenim zabavnim holivudskim događanjima?

Krajem prošle godine Benjamin Pearson napisao je provokativni članak osuđujući “uvredljivi kriticizam”, u kojem je tvrdio da je on, kao i mnogi drugi, proveo 2013. ne brinući o “stanju u stvarnom svijetu” nego “opsjedajući se online debatama o medijskom prikazivanju istoga”. Koje su posljedice toga da postupci slavnih postaju glavni teren za naše ideološke argumente? Mijenja li uljepšavanje izvana stvarnu prirodu stvari?

Nedvojbeno je nešto važno izgubljeno u fokusu na svijet poznatih koji je paralelan, ali ipak dovoljno udaljen od našega. U svojoj oštroj, perceptivnoj knjizi “No Logo” (prvi puta objavljenoj 1999. godine) Naomi Klein je tvrdila kako se “slogan `osobno je političko` pojavio kako bi zamijenio gospodarsko je političko te na kraju političko je političko.” I prije sam kritizirala ovaj slogan  na temelju toga da bi ljevica trebala napustiti kult individualnosti i slobode te se fokusirati na zajedništvo podjednako kao na pojedinca. Međutim, briga o osobnom interesu ukorijenjena je u stvarnost svakodnevnog života, obuhvaćajući ono što je odsutno u popularnoj kulturi: rad, oskudicu, stres, bolesti i siromaštvo.

Politika kao osobno ima se šansu održati u životima običnih ljudi. Politika kao zabava, primjerice, neće razmatrati pitanje klase i materijalne nejednakosti, koja se kosi s rasom i spolom i koja je već odavno u središtu pozornosti lijevo orijentiranih političkih pokreta. Promatranje politike kroz prizmu celebrityja neminovno je iskrivljeno.

Lako se zaboravlja da je politika pitanje moći, a ne samo izvedbe – tko ima moć nad kime i u kojoj mjeri. Analiziranje pop kulture će se nastaviti i u najboljem slučaju natjerat će nas da ponovno promislimo o svojim pretpostavkama  ili nas upoznati s novim idejama.

No, ne zaboravimo da se područje politike proteže puno dalje od osobnog i popularnog.

                                                                               Prevela i prilagodila Mirna Šimunović