Sa stavom

18.12.2015. 12:21:47 - Demian Vokši

nevidljiva ruka, vidljiva šaka

Luka Popov i presveto tržište

(Foto: YT Srceenshot)

Jedan od novijih ljubimaca hrvatske medijske scene je Luka Popov. Taj mladi fizičar u proteklih je godinu dana mutirao iz običnog znanstvenika u političkog opinion-makera i uspio se ugurati na cijeli niz televizijskih emisija, uz istovremeno pisanje svojeg bloga i gostujućih kolumni na domaćim portalima. Tako nas je Luka kroz cijeli niz vlastitih tekstova i javnih nastupa upoznao s nizom svojih stavova koji se u cjelini mogu identificirati s američkom konzervativnom političkom desnicom.

Svaka analiza njegovih javnih nastupa mora dakle nužno krenuti od konteksta iz kojeg proizlazi, a to je infiltriranje konzervativnih neoliberalnih ideja s izvorištem u američkoj konzervativnoj političkoj sceni na hrvatsku političku scenu. Libertarijanci, libertarijanke, konvervativke i konzervativci češto će reći da u Hrvatskoj neoliberalni kapitalizam ne postoji radi velike količine državne regulacije tržišta što je u neku ruku i točno, no ono što svi oni prigodno zaboravljaju jest činjenica da neoliberalne ekonomske mjere (privatizacija državnog vlasništva, smanjivanje državnog financiranja školstva i zdravstva) mogu biti sprovođene polagano, te da je proces pretvaranja ekonomije u neoliberalnu polagan i postepen. Hrvatska je taj teret već počela nositi na svojim plećima kroz katastrofalnu privatizaciju devedesetih koja se nastavlja i do današnjih dana planskim uništavanjem državnih poduzeća, te povećavanjem cijena zdravstva i školstva uz prigodni novogovor (zdravstvo i školstvo više ne plaća, sada u njemu participiramo).

 Zašto?

"Zašto?" je pitanje s kojim je zgodno krenuti. Zašto Luka Popov? Čime su baš on i njegovi nastupi zaslužili osvrte u medijima? Odgovor je jednostavan. Popov je javna osoba koja djeluje u javnom prostoru šireći političke ideje. Već ta jednostavna činjenica ga kvalificira za metu analize i kritike. Osvrti se nadalje pokazuju nužnima s obzirom na besmislice koje Popov propagira, kao i kontekst libertarijansko-konzervativne klike (skupine polit-ekonomskih blogera i blogerica široke lepeze stavova, labavo povezanih okvirom ekonomsko-političkog konteksta slobodnog tržišta) u sklopu koje djeluje, a koju također valja obraditi. Popov ovdje funkcionira kao ogledni primjerak tog vrijednosnog sistema isključivo zbog svoje vlastite popularnosti (ili kako bi on to možda radije formulirao "tržišne vrijednosti"), iako varijacija ima na svakoj strani.

Osnovne poruke koje on odašilje bi esencijalno bile copy-paste američke konzervativne desnice. Tu su zahtjevi za manjom državom, pokrštavanjem izbjeglica, prestanku financiranja bespotrebnih gluposti kao što je kultura, širokom privatizacijom svega što se da privatizirati, ukidanjem državnog školstva, omogućavanju nošenja oružja i konstantno inzistiranje da ekonomska nejednakost nije problem. To je sve obilato začinjeno oslanjanjem na Katolicizam.

Popov se više puta na televiziji sučelio s raznoraznim suparnicima i suparnicama, tijekom čega je uporno pokušavao objasniti da financijska nejednakost zapravo nije bitna, sve dok postoji ekonomski rast, što naravno, nije uspio. Uvijek bi zapeo na banalnoj činjenici da se uz ekonomski rast diže i standard života, te ako buržoazija gomila svoje profite, dolazimo do situacije u kojoj standard raste dok radničke plaće stagniraju. To je najbanalnije moguće objašnjenje jedne poprilično jednostavne ekonomske računice koju Popov uporno ne može objasniti laicima, a ni stručnjacima i stručnjakinjama. Ne izbjegava to objašnjenje zato jer je glup (jer nije) pa ne može shvatiti problematiku, nego ga izbjegava jer mu ne paše u ideološku sliku svijeta, a ta ideološka slika svijeta ukratko glasi "dajte mi da radim što ja želim".

"Dajte mi da radim što ja želim" je ideologija koja je u normalnom svijetu rezervirana za petogodišnjake, no ljubitelji slobodnog tržišta su je svejedno nekako uspjeli prilagoditi svojim ciljevima. Ona se sastoji od ideje da bi svaka osoba mogla raditi što god želi i svijet, točnije tržište, bi magično izbalansiralo sve moguće nepravde koje bi iz toga proizašle. To se naziva "nevidljivom rukom tržišta", ili kolokvijalno "nadajmo se da će sve ispasti u redu". U tom svom teoretskom magičnom iščekivanju kozmičke tržišne pravde libertarijanci, libertarijanke, konzervativke i konzervativci su naletili na nekoliko paradoksa o kojima uporno izbjegavaju diskutirati. Možda i najbanalniji tiče se njihovog pridržavanja principu nenasilja. Taj princip nenasilja kao pravilo interakcije među ljudima postavlja ideju da ne smije biti prisile u odnosima. Libertarijanci, libertarijanke, konzervativke i konzervativci ne vole nasilje, ono im je gadljivo. Osim, naravno, kada donosi profit. Princip nenasilja nigdje ne zabranjuje vojno-industrijske komplekse, osobito ne kada su privatizirani i kada egzistiraju u svoj svojoj tržišnoj ljepoti. Društvene posljedice privatnih (poslovnih) poteza za libertarijance, libertarijanke, konzervativke i konzervativce ne postoje. Tako ratovi mogu odnjeti milijune života, ali u ime svega što je sveto, nemojte slučajno nekoga krivo pogledati dok se sklapaju ugovori o prodaji oružja! To bi, jel, bilo nasilje.

Puške i kreacionizam

Primjeri se tako nižu jedan za drugim, od zahtjeva za omogućavanjem neometanog nošenja oružja do zahtjeva za ukidanjem prisilnog državnog obrazovanja djece. Popovu je neshvatljivo zašto postoje regulacije oružja, ta ako ga Amerikanci i Amerikanke posjeduju zašto ne bi mogli i mi? Koliko života bi u Parizu moglo biti spašeno da su ljudi u Bataclanu imali jurišne puške sa sobom?

Zaista, zapitajmo se to. Što bi moglo poći po krivu da je u mraku koncertnog prostora umjesto troje ljudi nasumično počelo pucati njih deset? Tko od njih je bio istreniran u vojnim taktikama urbane borbe? Što točno Popov zamišlja, da bi se herojski jurišnici skupili u Power Rangers formaciju u centru Bataclana i zajedničkim snagama taktički nadmašili zle islamiste? Osnovni vojni trening traje nekoliko mjeseci, a ni on nije garancija za preciznost, a kamoli za čuvanje hladne glave u kritičnim situacijama, ali bi Luka Popov zato dao puške i pištolje civilima pa deri Miško. U trenutku kada osoba počne štancati takve ideje, one prestaju biti gluposti i počinju biti opasne deluzije.  

Ideja o pravu posjedovanja oružja je američka ideja koja datira iz samih početaka te države. Razvijala se kroz stoljeća i žustro se debatira njena korisnost u zadnje vrijeme. U Sjedinjenim Državama vlada pošast napada vatrenim oružjem koje naoružani civili i civilke gotovo nikada ne sprečavaju, ali bi Popov tu američku kulturnu specifičnost rado nekritički prenio u Europu i Hrvatsku pod egidom osobnih sloboda.

Ukinuo bi on i prisilno državno obrazovanje, pardon- indoktrinaciju, djece. Zašto bi djeca učila o evoluciji ako roditelji to ne žele? Zašto bi znanstvena spoznaja usavršavana stotinama godina imala primat nad mišljenjem roditelja? Teška su to pitanja, ali postoji odgovor na njih: "zato jer ja tako želim". Elokventno, nema šta. 

Komunjare i džihadisti

Naravno, svaki pokret mora imati svoju nemezu. Libertarijancima, libertarijankama, konzervativkama i konzervativcima su to ljevičari i ljevičarke. Tako su dva Aleksandra, Musić i Joksić, mrtvi ozbiljni uspjeli izjednačiti Radničku frontu, tada ljevičarsku stranku u nastajanju, s 'Islamskom Državom'. Logika im je bila nepogrešiva – 'Islamska Država' se zalaže za kraj kapitalizma i djeli besplatne stanove, a Radnička fronta se također zalaže za kraj kapitalizma, a vjerojatno bi i djelila besplatne stanove. Tako su antikapitalizam i socijalna politika uspjeli postati povezujuća točka između islamističke, terorističke paradržave koja žene prodaje u roblje i ubija ljude na temelju krive vjere i stranke od stotinjak članova i članica koja se zalaže, kako ističu u svojim zahtjevima, za direktnu demokraciju, društveno vlasništvo i socijalno liberalnu državu u kojoj će se članovi i članice LGBT zajednice bez straha moći vjenčavati te u kojoj nitko neće biti gladan. Mentalne akrobacija naša dva Aleksandra tako su eskalirale do te mjere da konkuriraju za olimpijsko zlato, ali ih je promptno demontirao tadašnji član Radničke fronte, Karlo Jurak.

Paradoksalno, iako su sljedbenici slobodnotržišne logike pokušali oblatiti ljevicu, upravo su oni ti koji nemaju problema s ropstvom. Predsjednik Liberlanda, libertarijanske pseudo-državice smještene na otočiću između Hrvatske i Srbije u intervjuu je već bio izjavio da nije još odlučeno hoće li kod njih ropstvo biti legalno ili ilegalno. Logika stoji – tržište nikome ne brani da sam sebe proda u roblje.

Tržište kao ultimativni sudac

U cijeloj ovoj bajci o slobodnom tržištu kao vrhovnom arbitru društvenih odnosa, nikome zapravo nije jasno kako je tržište došlo do te božanske sudačke pozicije. Ono što znamo je da se u prvi plan probilo kada se neoliberalna ideologija na sceni pojavila nakon što su Milton Friedman i njegovi Chicago Boysi 1973. godine počeli pomagati Augustu Pinochetu i njegovoj čileanskoj vlasti. Naime, američke tajne službe su te godine potpomogle Pinocheta, vojnog vođu, da pučem svrgne s vlasti demokratski izabranog socijalista Salvadora Allendea, nakon čega je u državi započet neoliberalni projekt. Slobodnom tržištu tada nije pomogla nevidljiva ruka, ali je zato dobilo vjetar u leđa od strane krvavog vojnog puča i posljedične vojne diktature koja je koštala života nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Od tada nadalje neoliberalna ideologija slobodnog tržišta jačala je pa tako danas imamo ljude koji su odjednom zaboravili na cijelu višestoljetnu povijest razvitka ljudskih prava, bezbrojne konvencije, dogovore, pregovore, konferencije i sporazume. Sve to je zamijenilo tržište, kako u Sjedinjenim Državama tako odnedavno i u Hrvatskoj.

Tako se Borna Rajić, jedna od najbogatijih osoba u Hrvatskoj koja se za svoje bogatstvo može zahvaliti upravo onoj privatizaciji koja je uništila bezbrojne tvrtke, u eteru državne televizije može ismijavati svojim sugrađanima, sipajući u napadaju neviđene malograđanštine životne mudrosti o tome kako je u životu najbitnije nositi Chanel 5, parfem koji košta kao četvrtina prosječne hrvatske plaće. Jer Borna Rajić je slika i prilika hrvatskog kapitalizma i uništenja društvenog vlasništva kako bi se prešlo iz "mraka" na tržište. Ona će od strane libertarijanac, libertarijanki, konzervativaca i konzervativki biti opisana eventualno kao nužno zlo, no u toj savršenoj ideološkoj podlozi zvanoj "dajte mi da radim što god želim", lijeka za ismijavanje ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem nema. Eventualno će im se reći, kao što je Luka Popov u eteru izjavio, da je problem u tome što "susjed ima bolji auto pa su ljubomorni na njega".

I tako dok Borna Rajić pokušava ispasti ekscentrična, a Luka Popov se bavi proizvoljnom pseudopsihološkom analizom razine ljubomore u odnosu na jačinu motora susjedovog automobila, mi svi sudjelujemo u "participacijama" kod doktora i na fakultetu da bi netko mogao reći da je tržište pogonjeno "nevidljivom rukom", a sve radikalnija desnica u pauzama od sipanja mržnje prema izbjeglicama pokušava uništiti i ono malo LGBT prava koja postoje. Nevidljiva ruka tržišta je možda fantazija, ali nevidljiva šaka postaje sve vidljivija i nemilice udara gdje stigne.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: ekonomija, hrvatska, katoličanstvo, libertarijanci, luka popov, neokonzervativizam, politika

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM