Zadnjih dana naveliko se šuška da se novim Zakonom o Pučkom pravobranitelju predviđa stavljanje posebnih pravobraniteljstava u njegovu ingerenciju. U praksi bi to značilo da se ukidaju postojeća pravobraniteljstva (za ravnopravnost spolova, za osobe s invaliditetom, a moguće i za djecu) te da će njihova područja najvjerojatnije pokrivati zamjenici/e Pučkog pravobranitelja. Navodno će Zakon biti upućen u parlamentarnu proceduru već sredinom travnja. Ove navode smo pokušali provjeriti u Ministarstvu pravosuđa no od njihove službe za odnose s javnošću dobili smo šturi birokratski odgovor “U ministarstvu pravosuđa započela je radom radna skupina za izmjenu Zakona o pučkom pravobranitelju. U radu radne skupine sudjeluju uz predstavnike Ministarstva pravosuđa , predstavnici Nevladinih udruga, Ureda za zaštitu ljudskih prava Vlade RH, Ministarstva uprave, Ureda pučkog pravobranitelja i Pravnog fakulteta u Zagrebu. Tekst prijedloga za izmjenu Zakona o Pučkom pravobranitelju, za sada je interni i u proceduri rasprave unutar radne skupine. Javnosti će prijedlog biti predstavljen kroz javnu raspravu i na Internet stranicama ministarstva.”. Ovdje se otvara pitanje koliko javna rasprava koja će u najboljem slučaju trajati 15 dana može uopće biti u pravom smislu riječi rasprava i to još javna. Isto tako je zanimljiv fenomen uključivanja predstavnika i predstavnica pojedinih nevladinih organizacija u ovakve radne skupine, a koji/e izgleda kasnije služe kao smokvin list koji treba sakriti pravu namjeru izbjegavanja konzultacija s civilnim društvom.
“Trebao nam je dugi niz godina da se Ured oformi i uhoda u svom radu, a sada ga država želi ukinuti, iako je on jedini sposoban odgovoriti na neke od potreba diskriminiranih žena i LGBT populacije”, poručila je Mirjana Kučer, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske tijekom jučerašnjeg posjeta predsjednika Ive Josipovića udruzi Domine. Sličnog je mišljenja i Anamarija Gospočić, voditeljica programa u CESI “Smatram da bi se ukidanjem Ureda pravobraniteljice smanjila institucionalna podrška žrtvama diskriminacije temeljem spola odnosno ženama koje su prema svim pokazateljima posebno i višestruko diskriminirane u RH u području rada i zapošljavanja, sudjelovanja na mjestima odlučivanja te su i dalje žrtve rodno uvjetovanog nasilja.”.
Biti će pravi hrvatski paradoks ako se pod krinkom jačanja institucije Pučkog pravobranitelja kao ključnog tijela za suzbijanje diskriminacije, ukinu posebna Pravobraniteljstva koja su upravo u službi suzbijanja gorućih diskriminatornih praksi. Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova zbog jakog patrijarhalnog utjecaja u hrvatskom društvu nužan je instrument u borbi protiv diskriminacije po spolnoj/rodnoj osnovi i teško je vjerovati da se bez zasebne institucije pravobraniteljice koja prati izvršavanje Zakona o ravnopravnosti spolova može očekivati ikakav napredak po pitanju ravnopravnosti žena i muškaraca u Hrvatskoj.
