Prozor u svijet

17.05.2012. 11:08:19 - Joseph de la Torre Dwyer (thefeministwire.com)

Rodni porez za Amerikanke

Svakog radnog dana u godini Amerikanke plaćaju 22.6% rodnog poreza na svoje prihode. Rodnim porezom smatra se negativni transfer nametnut ženskim plaćama koji smanjuje bogatstvo nad kojim žene imaju kontrolu i ujedno im produljuje vrijeme rada. Feministi/kinje poznaju rodni porez kao razliku u plaćama (u 2010. godini, za prosječno puno radno vrijeme, žena je zaradila 10.784 dolara manje nego njezin muški kolega), kao i što poznaju Dan jednakih plaća (da bi zaradila muški prihod od 47.715 dolara u 2010., žena je trebala raditi sve do 17, travnja, 2011. - što je dodatna 3 i pol mjeseca provedena na poslu). Zašto, dakle, moramo inzistirati i ovo nazivati rodnim porezom, bez obzira što za to već postoje nazivi?

 

Kao prvo, porezi su odraz naše trenutne političke klime, dok razlike u plaćama nisu. Današnji popularni diskurs, kao i diskurs u Kongresu, ništa ne govori o diskriminaciji plaća, ali zato se ne prestaje pričati o antiporeznim obećanjima, o poreznim skloništima na Kajmanskom otočju, o Tax Freedom Day-u (radi se o danu u kojem je prosječni Amerikanac/ka, u teoriji, zaradio dovoljno novca za plaćanje sveukupnih poreznih obveza za tekuću godinu, op. prev.), o kampanjama za oporezivanje bogatih, o debatama za oporezivanje korporacija, i tako dalje.

 

Kao drugo, i daleko važnije, priznavanjem nečega kao poreza, naglašava se da je, ustvari, novac i/ili rad prenesen s jedne osobe na drugu. Nestali ženski prihodi nisu isparili u zraku. Ti dolari teku stalno i sustavno u ruke muškaraca. Kako se približavamo izborima koji se održavaju u studenom ove godine, a i debate na temu poreza se zagrijavaju, hajdemo proširiti fokus izvan prihoda, bogatstva, korporativnih poreznih stopa te tome dodajmo rodne poreze koje žene plaćaju porezniku i, zatim, pažljivo razmotrimo suboptimalne načine na koje muškarci stavljaju te poreze u upotrebu.

 

Da budemo fer, moramo primijetiti da se rodni porez smanjio u posljednjih nekoliko desetljeća. Naime, 1970. godine plaće zaposlenih žena u Americi uspjele su sustići muške zarade tek 11. rujna, 1971. - što je zahtijevalo dodatnih 9 mjeseci rada da bi se plaće izjednačile. Ipak, unatoč stvarnom napretku od tada, žene danas još uvijek snose jedan ogroman teret. U 2010. žene su odradile puno radno vrijeme više od 40 milijuna puta, što znači da im je u ime rodnog poreza, tijekom godine, na plaće uzeto više od 460 milijardi dolara.

 

Ovaj transfer prihoda izgleda i žalosnije kada uzmemo u obzir činjenicu da žene plaćaju rodne poreze tijekom cijele svoje karijere. Uz pretpostavku da se rodni porez svake godine uštedio i uložio sa jednim razumnim povratom investicije od tri posto, svaka žena je (koja je radeći neprekidno od 1965. do 2010. godine zaradila prosječan ženski godišnji prihod) platila rodnog poreza u vrijednosti, današnjih, nevjerojatnih 1,569,101 dolara – što je vrijednost zavidnog umirovljeničkog gnijezda vrijednog sedam kuća, ili 26 diploma javnog četverogodišnjeg studija, ili novac dostatan da bi se godinu dana mogle prehraniti 134 obitelji sa četiri člana. Čak i ako žena nikada nije investirala rodni porez, nego ga odmah potrošila, zbog inflacije bi vrijednost kupljenih dobara danas vrijedila 700 tisuća dolara.

 

Započinjanje karijere danas prijetnja je ekonomskoj sigurnosti mlade žene, i isto tako njenoj obitelji i zajednici, te je slično grobu. Ako rodni porez iz 2010. ostane na 22.6 posto tijekom njene karijere, te je i uložen na gore predloženi način, te bi investicije do 2055. godine vrijedile samo 61.3 posto njene bruto zarade u karijeri (post-rodni porez).

 

Manje plaće za žene, nažalost, prožimaju tržište rada uzduž i poprijeko. Ako pogledamo dno skale, žene su u dvostrukoj vjerojatnosti da će raditi poslove sa jadnom plaćom. Pogled na industriju u 2010. godini pokazuje da je sedam od deset najniže plaćenih zanimanja u industriji restorana, u kojima su u većini bile radnice. Malo znana tajna restoranske industrije je da žene predstavljaju 66% one radne snage koja dobiva napojnice od gostiju, a ti radnici/ce zarađuju minimalnu plaću koja se nije mijenjala još od 1991. godine, odnosno zarađuju 2.13 dolara za sat rada. Sveukupno gledano, tipična zaposlenica u restoranu radi 3 i pol mjeseca više da bi sustigla one muškarce koji rade u biznisu; dok servirke moraju raditi dodatnih 6 mjeseci više ne bi li dostigli svoje muške kolege. Začuđujuće je da crnkinje servirke rade čak dodatnih 9 mjeseci da bi im se zarada izjednačila sa godišnjom zaradom muških kolega.

 

No, kada se pogleda sa druge strane, mnoge žene u Americi pobjegle su iz zamke loših poslova naše ekonomije. Borile su se, individualno i kolektivno, protiv seksizma i rodnog poreza zahtijevajući više obrazovanja, ulazeći u nova polja rada, preseljenjima u gradove, i ulaskom u profesionalne vode. Nažalost, priča je i dalje ista i na vrhu i na dnu. Današnja najnepopularnija industrija, financijske usluge, strahovito je porasla u posljednje dvije dekade, tako da je 2009. godine prosječna plaća na Wall Street-u bila nešto više od, čak, 200,000 dolara. No, ova industrija oporezuje žene više od bilo koje druge industrije. Industrija financijskih usluga od žena zahtjeva dodatnih 5 i pol mjeseci rada da bi dostigle zaradu svojih muških kolega. Čak i među 1900 direktora/ica financija (CFO), po Russell 3000 Index-u (mjerenje učinka američkih kompanija, op.prev.), 150 direktorica kompanija je u 2010. godini radilo preko dva mjeseca više da bi dostigle mušku zaradu od 1,54 milijuna u totalu.

 

I sve ovo se odnosi samo na one žene koje rade formalne poslove – ovdje nisu uračunati milijuni neisplaćenih radnih sati koje žene u ovoj zemlji odrade obavljajući kućanske poslove. Po ovome je rodni porez čak i veći od 1,5 milijuna dolara, a koji je već naveden i objašnjen gore u tekstu, jer mnogo više žena negoli muškaraca obavlja poslove održavanja vlastitog kućanstva za koje uopće nisu plaćeni. Trenutno subvencioniranje posla u kući slučajno se događa kroz američki porezni propis tzv. pomoći za imućne muževe. Rješenje ogromnog poreza kojeg žene ne plaćaju van formalnog zaposlenja neka se putem zakona sredi na način da se održavanje kućanstva plati, a ne da se rješava poreznim olakšicama za one domove sa jednim zaposlenim članom, koje, u konačnici, u Americi, koriste smo gornjoj srednjoj klasi.

 

Sada kada je sve rečeno, rodni porez je vrijedan pažnje ne samo stoga što ne zadovoljava načelo porezne jednakosti, nego i stoga što se rodni porezi ne koriste za promicanje javnoga dobra. Za razliku od poreza koji pune javnu riznicu i omogućuju demokratskom društvu da u ekonomiji ispravi sve bolesti, nepravednosti i nejednakosti u raspodjeli, većina današnjeg rodnog poreza povećava osobnu moć muškarcima. Američki muškarci kontroliraju 1,5 milijuna dolara koji su ženama nestali. Doma donose veće plaće, veća je vjerojatnost da posjeduju vlastite dionice i zarađuju kapitalne dobitke, manje je vjerojatno da će obavljati neplaćene poslove u kući, te zbog toga, na račun rodnog poreza, muškarci vladaju kroz formu javnih poreza – muškarci čine 83% u oba doma Kongresa i kontroliraju 76% državnog zakonodavstva.

 

Ovo je, bez greške, feminizacija siromaštva. Ovo je rat protiv žena.

 

Da bi se smanjio rodni porez treba postojati zakon za jednake plaće kao što je Paycheck Fairness Act (zakon za rješavanje muško-ženske nejednakosti u dohotku op. prev.) i koji bi se inkorporirao u već postojeći zakon Equal Pay Act of 1963, a koji očajnički treba ispravke. No, ovo je nedovoljno za osnaživanje žena u Americi. I neće ništa značiti onim zanimanjima koja vežemo uz pojedini spol (koje karakterizira činjenica da je najmanje 75% zaposlenih u pojedinom zanimanju istog spola). Rodni porez će i dalje biti prisutan, iako po nižoj stopi, za stalan transfer ženskog dohotka njihovim muškim kolegama, menadžerima i kapitalistima. Ipak, ovdje ne govorimo samo o ekonomiji već i o politici. Rodni porez je velika prepreka ženskoj mogućnosti i slobodi da koriste svoja prava, odluče o svojoj budućnosti te u potpunosti sudjeluju u našoj demokraciji.

 

Ovo šteti svima nama. Nova istraživanja proučavaju na koje sve načine žene koriste ekonomsku i političku moć različito od muškaraca – možda čak i mudrije. Zašto bismo čekali opet neku mušku recesiju, milijun nezaposlenih, milijun osiromašenih i milijun bolesnih prije negoli poduzmemo nešto? Vrijeme je da žene uzmu uzde u svoje ruke, zaustave rodni porez, iskoriste svaka svojih 1,5 milijuna dolara po vlastitom izboru, i možda bi tada našu ekonomiju i politiku vratile natrag demokraciji i socijalnoj osjetljivosti - za ljudsko dostojanstvo svih nas.

Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

Tagovi: rad, sad, socijalna pravda, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM