U fokusu

Povijest joge

Jesu li žene otkrile jogu?

Jesu li žene otkrile jogu?

Ako vam nikada nije palo na pamet da bi joga mogla biti predmet rasprave u kontekstu feminizma, pročitajte tekst jedne povjesničarke i feministkinje Vicky Noble, koja sugerira da su ovu drevnu praksu osmislile žene. Njena tvrdnja na svjetlo dana donosi jednu neugodnu (barem za nas koje se bavimo jogom) činjenicu: da su žene već 5000 godina bile isključene iz jogijske prakse.

Danas jogu prakticiraju većinom žene i dok nam se čini kako je svladavanje poze psa prema dolje do savršenstva svojevrsna emocionalna i fizička pobjeda svake žene, Noble i druge feministkinje donose drugu stranu medalje. One se pitaju zašto žene i dalje prakticiraju formu joge koju su osmislili muškarci- samo za muškarce. Upravo njihova istraživanja dovela su do otkrića drevne, alternativne joge koja se prije svega centrira na ženski mikrokozmos i koja je postojala tisućama godina prije hinduske tehnike.

Tko bi znao?{slika}

Istraživanje koje je provela Noble o ‘ženskim krvnim vezama’ u jogi (kako je ona to nazvala), sugerira da je postojala raširena jogijska praksa koja datira od gornjeg paleolitika (posljednje razdoblje starijeg kamenog doba) i neolitika-sudeći po materijalnim dokazima. Ta vrsta prakse bila je posvećena slavljenju prirodnih moći “krvarenja, rađanja, iscjeljivanja i umiranja” kroz ples i transcendenciju.

Na taj način, vjerovalo se, zajednica se oslobađala od bolesti, a plodnost se povećavala u žena, životinja i zemlji koja je prehranjivala tu zajednicu. Noble ovdje ukazuje na slike ženskih budističkih i visoko rangiranih šamanskih svećenica koje su toliko česte među pronađenim artefaktima i figurama Stare Europe (6000 god.pr. n.e.).

Ona predlaže sljedeće objašnjenje: sve ove razne poze prikazane na tim ranim skulpturama, freskama, muralima i stijenama kroz prošlost su ekspresije drevne šamanističke joge sadržane i sistematizirane u formalnim školama kakve poznajemo danas.

Poznato je da je moderna joga proizlazi iz Hatha jogijske tradicije, ali Hatha ima svoje korijene u dalekoj žensko-centriranoj praksi Tantra joge.

Miranda Shaw je još jedna povjesničarka koja se bavi ženskom baštinom Tantra joge. U svojoj knjizi Passionate Enlightenment ona opisuje ostatke okruglih vanjskih kamenih hramova koji se i danas mogu pronaći u Indiji gdje stoje kipovi žena sa životinjskim glavama u pokretu, plesu, kao podsjetnik na te nekadašnje ekstatične jogijske obrede.

Shaw piše o tome kako su žene organizirale gozbe i okupljale se svirajući na različitim instrumentima (činele, tamburine) te  “plesale u vijencu svjetlosti i oblaku tamjana”.U tom nokturalnom okupljanju, “jogine su sudjelovale u gozbi, izvodile rituale, poučavale i inspirirale jedna drugu”. Pjevale su “pjesme ispunjenja i spoznaje” obradujući jedna drugu “sposobnošću dubokog duhovnog poimanja i oštroumnosti”.

Taj magični potencijal Tantra joge prenosio se kroz žensku liniju “onih koje drže moć”-misterioznu sektu žena zvanih Vratyas, koje nisu bile jedine.Taoističke jogine iz Kine i Dakini* s Tibeta također su bile moćne duhovne učiteljice koje su upoznavale druge svojim saznanjima šireći tako svoju praksu.

Monica Sjoo je također feministička povjesničarka koja istražuje legende o ‘misterioznim’ svećenicama o kojima svjedoče mitovi, umjetnost i povijesni zapisi. U svojim knjigama tvrdi da su žene, od ranog neolitika i barem do brončanog doba, po čitavom Indijskom potkontinentu i Svilenom putu koji  je vodio do Kine, izvodile ekstatične iscjeliteljske rituale za dobrobit svojih zajednica.

Monica tvrdi da je koncept tzv. Kundalini energije (prema jogijskoj znanosti to je energija koja dolazi iz baze života-Zemlje i smještena je u dnu kralježnice, u prvoj čakri.), koja je fundamentalna u jogijskoj filozofiji i praksi, utemeljena od strane tih ranih svećenica. One su bile prve koje su spoznale i razvile “biološku silu Univerzuma čijim se podizanjem kroz svih sedam čakri duž kralježnice dosežu ‘krila’ spoznaje; svijest.”{slika}

I Sjoo i Noble zagovaraju da je Kundalini koncept potekao od ‘Siddhis’-ženskih moći menstruacije, seksualnosti, rađanja i menopauze. Noble smatra su ta drevna okupljanja dopuštale slobodan i spontani protok Kundalini energije kroz ženske grupe i, na taj način, kroz čitavu zajednicu.

Je li ideja Kundalini energije, koja je priznata kao centar cijele znanosti i razvoja joge, potekla od tih drevnih jogina? I ako jest, zašto danas znamo tako malo o njima?

Noble, Shaw i Sjoo zajednički smatraju kako su napretkom patrijarhata te ekstatične prakse žena postupno bile doslovno ‘progutane’ i zaboravljene te zamijenjene asketskom praksom muškaraca.

U sjedećoj meditaciji, transcendencija se više nije pronalazila kroz tijelo, već samo kroz um.

Žene i njihove biološke funkcije dobile su negativnu konotaciju i postale su ekvivalent grijehu. Polako i postupno, njihova okupljanja i rituali postali su zabranjeni. Yogine, Dakine i šamanske svećenice proglašene su “vješticama, ljudožderkama, zlim dušama” ili pak “hramskim bludnicama”.

S vremenom smo zaboravili da je nekoć postojala drugačija vrsta joge, u kojoj su inherentne moći ženskog tijela bile slavljene i korištene za iluminaciju, slobodu i suosjećanje. Sve dok ne razumijemo središnju ulogu žene u razvoju joge, postojat će ogroman jaz između joge i feminizma.Iako postoji ideja da bi ‘ženska joga’ glorificirala žene na štetu muškaraca ili pridonijela izlizanom shvaćanju iz 1950-tih o biološkoj determiniranosti, ona čini baš suprotno, tvrdi Noble.Time se samo želi dati na znanje da postoji drugačija svrsishodnost i kvaliteta prakse, za razliku od asketskog poimanja.

Hoće li konvencionalna jogijska tradicija priznati ulogu i nasljeđe koje su nam dale naše pramajke? Noble i druge aktivistkinje dale su nam dobre razloge za to.

 

*dakini u sanskritu znači “ona koja prolazi svemirom”; ili se može odnositi na tantričku figuru koja prikazuje žensko utjelovljenje prosvijetljene energije.

 

                                                                                      Prevela  i prilagodila Ivana Anđelić