U fokusu

Sestre Sunca

Neopjevane znanstvenice u osmoj epizodi “Kozmosa”

Neopjevane znanstvenice u osmoj epizodi “Kozmosa”

Znanost, znanstvena istraživanja i otkrića tijekom povijesti, ali i većinu modernog vremena – bez obzira na civilizacijske krugove i kulturne razlike – smatrani su domenom muškaraca. Iako je bavljenje znanošću danas dostupno i ženama, one su u ovo područje, nažalost, ušle na mala vrata. Povijest bilježi brojna dostignuća za koja ženama nisu priznate zasluge ili su ista od njih ukradena, a sadašnjost pokazuje da se situacija izuzetno sporo mijenja te da rodna neravnopravnost u ovom području ima duboke korijene. Kada razmišljam o ženama znanstvenicama, jedina mi napamet pada Marie Curie, malo jačim napinjanjem moždanih vijuga sjetila bih se još koje, ali zato muških znanstvenika u sekundi mogu nabrojati najmanje 10-ak. Tužna spoznaja.

Nova dokumentarna serija “Kozmos: Odiseja u prostoru i vremenu” osnovna pitanja o znanosti, svemiru i životu na Zemlji dovela je naše male ekrane. Narator je Neil deGrasse Tyson, poznati američki astrofizičar i učenik Carla Sagana, jednog od najpoznatanijh američkih zaljubljenika u zvjezdano nebo, a jedna od glavnih producentica i pisaca je Saganova bivša supruga, Ann Druyan. Ova kozmička saga, koja je zapravo nastavak Kozmosa iz 80-tih, bit će prikazana u 13 nastavaka. Do sada je emitirano devet epizoda, a samo jedna od njih, epizoda naslova “Sisters of the Sun”, posvetila je svoju minutažu neopjevanim ženama u znanosti. Budući da jedna žena sjedi u kreativnom timu ove serije, očekivali bismo veću zastupljenost žena koje su svojim radom doprinijele znanosti. Svejedno, upravo je Druyan ta koja je inzistirala da se serija zove “Kozmos”, umjesto originalnog naziva “Man in the Cosmos” koji može izazvati seksističke konotacije.

Epizoda alegoričnog naziva “Sisters of the Sun”, odnosno sestre Sunca, govori o gotovo čudesnom životu zvijezda – njihovom postanku, građi, svojstvima, a zatim i nestanku. Razumijevanje života ovih fantastičnih nebeskih tijela možemo zahvaliti trima znanstvenicama, koje su ujedno otvorile i vrata razvoju moderne astronomije. Riječ je o Annie Jump Cannon, Henrietti Swan Leavitt i Ceciliji Payne. Na početku epizode narator nas upoznaje s “Pickerinogvim kompjuterima”, grupom žena koju je 1920. godine oformio Edward Charles Pickering i zaposlio da obrađuju astronomske podatke. Pickering je tada bio direktor Harvardskog opservatorija, a država Massachusetts u to vrijeme jedna od najrazvijenijih po pitanju ženskih prava. Budući da je Harvard bio jedno od prvih sveučilišta na kojemu je ženama bilo omogućeno stjecanje akademskog obrazovanja, Pickering je iskoristio tu priliku i oformio grupu žena koju su zlobnici također zvali i Picekeringov harem. Međutim, nitko od njih vjerojatno nije ni sanjao da se među tim ženama nalaze briljantne znanstvenice i astronomkinje. Na to vjerojatno nije računao ni sam Pickering, koji ih je zaposlio djelomično i zato što je rad žena bio daleko manje plaćen, što je značilo da za isti budžet može zaposliti više radne snage. Njegova ekonomičnost na kraju je iznjedrila marljive i predane znanstvenice, koje su za samo 25 centa po satu postigle dostignuća na kojima danas počiva moderna astronomija.

{slika}

Tyson priču o sestrama Sunca započinje s Annie Jump Cannon, američkom astronomkinjom koja je klasificirala stotine tisuća zvijezda prema njihovom spektru i razvila složeni sistem spektralnih razreda po sjajnosti i veličini zvijezda koji se koristi i danas. Sljedeću, iako vrlo kratko, spominje još jednu ženu iz grupe “Pickeringovih kompjutera” – Henriettu Swan. Swan je razvila metodu pomoću koje je bilo moguće odrediti udaljenosti između pojedinih zvijezda, a samim time i veličinu svemira uopće. U seriji se ne spominje da je Swan također proučavala i Cefeide, pulsirajuće zvijezde te da je 1912. godine otkrila vezu između sjaja i pulsiranja ovih zvijezda, što danas služi za procjenu udaljenosti galaksija u kojima su te zvijezde otkrivene. Treća značajna znanstvenica koju spominje je Cecilia Payne. Payne je iz Londona emigrirala u Ameriku i došla na Harvard kako bi se mogla baviti znanošću, što joj u njezinoj zemlji tada nije bilo dozvoljeno. U svojem radu nastavljala je razvijati dostignuća Annie Jump Cannon i pomoću njezine analize spektra otkrila od čega se sastoje zvijezde, odnosno da su vodik i helij nekoliko tisuća puta više zastupljeni u zvijezdama od ostalih elemenata. Svoje otkriće razradila je u doktorskoj tezi “Stellar atmospheres” i poslala na čitanje kolegi astronomu Henryju Russelu. Russel je ubrzo odbacio njezinu tezu jer se suprotstavljala dotadašnjem (pogrešnom) otkriću da se zvijezde sastoje od istih elemenata kao i Zemlja. Razočarana zatvorenošću znanstvene zajednice, u svoju je tezu nadopisala rečenicu kojom opovrgava svoje saznanje i tako pokleknula autoritetu, unatoč činjenici da je njezino istraživanje bilo ne samo točno, nego za znanost i revolucionarno. Svejedno, četiri godine kasnije njezino je dostignuće priznato i danas se smatra polazišnim djelom u proučavanju astrofizike.

Nakon što je završila priča o Cecili Payne koja je pod pritiskom muških kolega povukla svoje istraživanje, Tyson izgovara pomalo problematičnu rečenicu: “Riječi onih koji imaju moć mogu prevladati u drugim sferama ljudskog iskustva, ali u znanosti vrijede samo dokazi i logičnost argumentacije”, nastojeći tako naglasiti da je znanost neovisna o odnosima moći i individualnim interpretacijama. Ako je tako, zašto je onda znanost, od samih svojih početaka, kao i literatura o njoj, puna samo muških imena i dostignuća? Kasnije u seriji, narator, nakon što nas je upoznao s ovim izuzetnim ženama, kaže: “Iz nekog razloga vjerojatno nikada niste čuli ni za jednu od njih. Pitam se zašto” te upućuje znakovit pogled kameri prešutno referirajući na seksizam u znanosti. Međutim, seksizam u znanosti treba promatrati dvojako – kroz predrasude prema ženama znanstvenicama, ali i kroz stakleni strop koji onemogućava žene da uđu u znanost uopće. Adresirati diskriminaciju u znanosti svakako je zadatak jedne serije koja nastoji znanost približiti široj publici, dapače, to je njezina dužnost.

Osim što se dotiče seksizma u znanosti i nastoji nam predstaviti imena koja je isti progutao, kod ove je također epizode pohvalno što ističe kako su dvije od spomenutih znanstvenica, Annie Jump Cannon i Henrietta Swan, bile gluhe. Time na određeni način ova epizoda potiče inkluziju osoba s tjelesnim oštećenjima i zagovara takozvani socijalni model invaliditeta koji nastoji integrirati pojedinca u zajednicu te ističe da problemi na koje nailaze ne proizlaze iz njihova invaliditeta, nego ograničenja koja im je nametnulo društvo. O diskriminaciji u znanosti Tyson je također progovorio na jednom skupu, kada mu je iz publike postavljeno pitanje “What’s up with chicks and science?” Tyson je na pitanje odgovorio povukavši paralelu sa svojim afroameričkim nasljeđem, što u društvu kojem dominiraju bijeli muškarci jest, još uvijek, posebna vrsta iskustva. Odgovor svakako vrijedi pogledati na ovom prilogu, a počinje na 1:01:31:

Epizoda “Sestre Sunca” govori o sestrinstvu – onom koji leži u mitološkoj pozadini interpretacije zvjezdanog neba, ali i onom koje je u maloj sobici hardvardskog sveučilišta rezultiralo nevjerojatnim saznanjima. Na kraju epizode Tyson nazdravlja trima znanstvenicama, kao i svim “sestrama Sunca”. Nadam se da ova epizoda nije nekakav ženski “special edition” i da ćemo u sljedećim nastavcima čuti više o ženama koje su doprinijele razvoju moderne znanosti. Carl Sagan svojevremeno je bio izuzetna inspiracija mnogim generacijama, a zahvaljujući njegovom doprinosu znanosti, strasti i ljubavi prema proučavanju svemira te želji da pokaže ljudima da nešto što često promatraju tako daleko i mistično je zapravo integralni dio nas samih, njegova popularnost velika je i danas. Budući da je i ovaj “Kozmos” nastao kao nastavak, ali i hommage Saganovom radu, smatram da i dalje treba služiti kao inspiracija i uistinu pokazati da u znanosti nema mjesta za “ponos i predrasude”, nego dokaze i otkrića čija važnost neće biti omalovažena jer je za njih zaslužna žena.