Prozor u svijet

29.09.2014. 11:03:33 - Anthea Taderara (Feminspire)

Stalni oprez toliko umara!

Je li vaš grad prijateljski prema ženama?

Koliko je vaš grad prijateljski naklonjen ženama? Kriterij koji ću koristiti kada ću odgovoriti na to pitanje jest dostupnost javnog prijevoza u vašem gradu. Želim da razmislite kako funkcionira, kako je uspostavljen  i koliko se ljudi ugodno osjećaju kada ga koriste. Drugim riječima − koliko često ste htjeli zaobići javni prijevoz jer je neefikasan, jer je stvarno vrlo kasno i sigurno je bolja ideja pozvati taksi?

U nekom širem vidokrugu  stvari koje ne valjaju na ovome svijetu, javni prijevoz se čini toliko beznačajan, a ima i jasnijih primjera rodnih razlika. Međutim, osiguravanje adekvatnog javog prijevoza veliki je problem u borbi za prava žena, koji direktno dolazi u kontakt sa sigurnošću na javnim mjestima, slobodu od svaljivanja krivnje na žrtvu i pristup mogućnostima. Naravno, to nisu problemi koji će jednako utjecati na sve žene u istoj mjeri, ali vrijedni su spomena.

Kada gradovi nemaju adekvatan i siguran javni prijevoz, ženama ograničavaju pristup gradskim resursima i spječavaju osnovno pravo ženama da se kreću unutar grada. Istinito je da to jednako utječe i na siromašne muškarce, ali žene (a posebice starije žene) imaju više izgleda da budu pripadanice siromašne populacije. Veliki je broj ljudi kojima je javni prijevoz jedina opcija, ljudi kojima je taksi ili auto pravi luksuz. U gradovima gdje je osobni automobil neophodan (poput trenutačnog mojeg grada, Harare, glavnog grada Zimbabvea), postoji veliki broj onih koji jednostavno nemaju resurse za takvu kupovinu. Kada tu uračunamo i ljude koji će koristiti javni prijevoz radi očuvanja prirode, imamo veliki segment društva čije potrebe nisu zadovoljene.

Još jedna komponenta osnovnog prava na grad jest i projektiranje samog sistema. Koliko je fleksibilan? Koliko je teško kretati se gradom? Ispostavilo se da je to rodni problem, jer su žene majke i domaćice koje moraju obaviti puno poslova, često zajedno s djecom. Postoji dodatna potreba za fleksibilnošću koju drugi ljudi nemaju jer je vrhunac njihovog korištenja javnim prijevozom u prosjeku dolazak na posao, ostajanje na poslu osam sati, i odlazak s posla.

Često korišten argument  kada se spomene nedostatak sistema koji bi zadovoljio potrebe svojih korisnica, jest da je projektiran kao rodno neutralan. Problem je u tome što, kada razmišljamo o "rodno neutralnom",  automatski mislimo na muškarce jer naše društvo muškarce smatra mjerilom, a žene devijacijom. To je utemeljeno patrijarhalnom ideologijom koja govori da postoji javna sfera namijenjena muškarcima i privatna sfera namijenjena ženama. Tako da bi prosječna osoba koja koristi javnu sferu, bila muškarac.

Javni prijevoz u dodiru je sa sigurnošću žena na javnim mjestima i koliko se ugodno žene osjećaju obavljajući svakodnevne poslove po gradu. U Journal of Public Transportation (Časopis za javni prijevoz) za 2013. godinu, Amy Dunckel-Graglia sa Sveučilišta u New Yorku, kaže da je 'stvarna i moguća prijetnja koja smanjuje mobilnost žena princip rodne diskriminacije', i ja se s time u potpunosti slažem. Počela sam se pripremati ne samo za odlazak od kuće i ulazak u javnu sferu (seksualno/ulično vrijeđanje i prijetnje nasiljem koje uzrokuje sama moja prisutnost), ali i kada koristim javni prijevoz Harare.

Stalan oprez toliko umara!

U istraživanju iz 2010. za INMUJERES, Federalnog instituta za prava žena u Meksiku, Cecilia Garibi i njezin tim zaključio je da se, od svih javnih mjesta, žene  suočavaju s najvećom razinom nasilja koristeći javni prijevoz. Ovo nas tjera da ne koristimo javni prijevoz jer, zašto bismo se izlagale takvoj razini nelagode jedino ako stvarno nije potrebno? Problem s tendencijom da se putuje samo kada je to apsolutno potrebno djeluje i na druge sfere također. Sigurnost u javnom prijevozu prelijeva se i u ekonomsku sigurnost koja omogućava ženama pristup gradskim resursima. Tjelesna mobilnost povezana je s društvenom mobilnošću. Stoga loš sistem javnog prijevoza direktno utječe na mogućnosti i vjerojatnosti uspjeha u žena.

Još uvijek niste uvjereni kako bismo se trebali boriti za bolji sistem javnog prijevoza? A što je s utjecajem nasilja na javnom mjestu (ovdje se radi o javnom prijevozu) na svakodnevni život žena? Feministički geografi potvrđuju da su javna mjesta često definirana kao muška sfera. Zbog toga, ljudi koji se nalaze u javnom prostoru pristali su na ponašanje u skladu s muškim normama, koje uključuju, ali nisu ograničene na agresivno/bezobrazno ponašanje prema ženama i njihovim tijelima. Smatra se da su žene pristale na takvo ponašanje u trenutku kada su napustile svoj dom.

Taj strah stvara u nama reakciju opravdanja našeg bivanja u javnom prostoru kako ne bismo izgledale "besciljno" i ne bismo privukle pozornost neželjenih osoba.Od žena se jednako očekuje da se prilagode statusu quo i da se snađu. Istraživanja i kriminalni upitnici prikupljeni diljem svijeta pokazuju kako većina žena strahuje da će postati žrtvom nasilja na javnome mjestu. Kao rezultat toga, umjesto da se borimo za bolje projektiranje i sigurnost javnog prijevoza, radije koristimo niz pripremnih mjera koje utječu na naše obrasce kretanja s ciljem da se čim bolje zaštitimo.

Veoma je važno da se feministkinje/feministi nađu na čelu imenovanja potrebe žena u javnom prijevozu i u produžetku pristup javnim resursima i sigurnosti na javnim mjestima. Tome je tako  jer ako dopustimo patrijarhatu da se oglasi susretat ćemo se s mnogo paternaliziranja i žaljenja, i patronizirajućim izjavama poput 'ako ne možeš podnijeti vrućinu, makni se iz kuhinje'. Samo što će to biti još gadnije, i umjesto toga predložit će nam da ostanemo u kuhinji, zauvijek, radi našeg dobra.

Ako dopustimo patrijarhalnom razmišljanju da bude na čelu problema, drugačije će mu se pristupiti, neće biti u skladu s našim iskustvima. Problem će se pretvoriti od toga da sistem javnog prijevoza ne zadovoljava kompleksnost ženskih potreba, u to da žene nisu sposobne nositi se s javnom sferom. Stoga ćemo napraviti puni krug – natrag do najdraže igračke patrijarhalne i kulture silovanja: okrivi žrtvu.

Okrivljavanje žrtve već je sada problem. Žene se stalno nameću kao moguće žrtve u glavnoj rodnoj retorici patrijarhalnog društva. Ne samo da nam treba zaštita, trebamo se same naučiti kako se zaštititi zato jer je tome tako (takav je tok misli). Vrativši se na javni prijevoz, naglasak  je na tome da žene ne dožive nasilje u javnom prijevozu. Moramo same sebi zadati policijski sat kako bismo se zaštitile od potencijalnih nasilnika i silovatelja.

Taj paternalizam je ustaljena značajka patrijarhalnog sistema i koristi se svaki put kada naš javni prijevoz ne funkcionira dobro nakon što padne mrak. Kada nemamo druge mogućnosti prijevoza očekuje se da, nakon večere ili večernjeg izlaska, ili ćemo zvati taksi ili ostati gdje jesmo jer da izađemo van (gdje uopće nema ili vrlo rijetko regularnog javnog prijevoza) otvaramo se mogućoj opasnosti. Također, ako ipak izađemo van, onda smo same krive ako nam se nešto dogodi. Mobilnost je veoma ograničavajuća zbog neadekvatnih opcija (i nadovezujućih troškova dostupnih opcija) i spektar socijalnog odobravanja ako nam se nešto dogodi. Ne možemo dopustiti da se to i dalje tako nastavi. Žene imaju pravo putovati bez ograničenja institucija i društva.

Prijevela i prilagodila Marija Sabolić

Tagovi: grad, gradovi, javni prijevoz, napad, nasilje nad ženama, opasnost, sigurnost, silovanje, ulica, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

Bocko:
Svugdje u svijetu, oko 80% žrtava ubistava su muškarci. Slično je i sa drugim oblicima nasilja.
Ali muške žrtve nisu nikad bile bitne u ginocentričnom svijetu današnjice. A slično je bilo kroz cijelu ljudsku povijest - suprotno ispraznom Mitu o patrijarhatu.

I zašto onda postoji ta kampanja koja ignorira veliku većinu žrtava, i traži da se vodi briga o manjini?

Zašto ne bismo imali akciju - zaustavimo svako nasilje?
03.10.2014. 06:20

Stup srama

Iz drugih medija

AEM