U fokusu

13. FORUM AWID-a: Feminističke budućnosti - Izgradnja kolektivne moći za prava i pravdu

Na globalnom feminističkom forumu, jedno je jasno: bitno je gdje živiš

Na globalnom feminističkom forumu, jedno je jasno: bitno je gdje živiš

Facebook/AWID

Oko 1800 aktivistkinja/a radikalno različitih backgrounda, na konferenciji AWID-a (Association for Women’s Rights in Development) u Brazilu pokušalo je pronaći zajedničku platformu u povijesnom trenutku u kojemu su prava žena smanjuju.

Na prošlotjednom forumu u Brazilu, tijekom rasprave, dogodio se jedan znakovit trenutak, kada je jedna od govornica pitala: “Što želimo?”. Odgovor je bilo tiho, zbunjeno mumljanje.

Bilo je jasno da je teško očekivati kako će se 1800 aktivista/kinja za prava žena i transrodnih osoba iz 120 zemalja složiti oko jedinstvenog odgovora, budući da se bave širokim rasponom različitih pitanja i problema – od seksualnog i reproduktivnog zdravlja, ekološke/okolišne pravde (environmental justice) i boljih radničkih/radnih uvjeta, do tema mira, seksualnih radnika/ca i političkih sloboda.

Forum, koji je organiziralo Udruženje za prava žena i razvoj (Association for Women’s Rights in Development – AWID) u tropskoj državi Bahie na sjeveroistoku Brazila, nije eksplicitno donio odgovor na ovo postavljeno pitanje ili definirao zajedničku agendu. No, bio je to pokušaj udruživanja snaga u ovom trenutku globalnog feminističkog pokreta.

To nije lak zadatak. Stalni prigovor feministkinja iz siromašnih zemalja je kako se njihove potrebe čuju manje od onih iz privilegiranijih krajeva svijeta. “U smislu ženskog pokreta ili feminističke agende, osjećamo kako su nas razvijene zemlje pomalo iznevjerile”, rekla je Emma Kaliya iz Malawija, predsjedateljica Afričke mreže žena za razvoj i komunikaciju (African Women’s Development and Communication Network). “Kada dođete na konferenciju poput ove, želite vidjeti i saznati što možemo učiniti s izazovima s kojima se suočava pojedina zemlja. U mojoj zemlji ljudi misle da je nemoguće realizirati određena prava kada živiš u užasnom siromaštvu, ako se ne baviš cijelom tom problematikom životnih uvjeta… O tim pitanjima se ovdje ne govori”.

Feministkinje imaju mnogo razloga za slavlje s obzirom na postignuto u proteklih nekoliko desetljeća. Žene imaju više ekonomskih sloboda i uvjeta da zarađuju, da se obrazuju, da se vjenčaju i imaju djecu kada i ako to žele.

Ukidanje nasilja nad ženama i djevojčicama visoko je na listi prioriteta na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Prije četrdeset godina nije bilo tako, rekla je na forumu Charlotte Bunch, osnivačica i voditeljica Centre for Women’s Global Leadership na Sveučilištu Rutgers: “Kada biste 1970-ih pokušali pričati o tome, rekli bi vam da to nije tema i problem. Da je to privatna stvar. Organizacije za ljudska prava govorile su da to nije pitanje ljudskih prava”.

Povijesna Pekinška platforma za akciju, donesena na četvrtom Svjetskom kongresu o ženama, 1995., učinila je mnogo kako bi se udružili i učvrstili zahtjevi za promjenom, zahtijevajući strukturalnu promjenu kako bi se ukinula rodna neravnopravnost.

No, napad na prava žena bio je brutalan. Religijski fundamentalizam i uspon desnih konzervativnih grupa, posebno u posljednjih 15 godina, i posebno na Srednjem Istoku i u Južnoj Americi, žene je iznova suočio s ugroženim temeljnim pravima za koja su se tako teške borile.

Otpor vladajućih struktura koje bi radije da se žene drže tradicionalnih rodnih uloga kod kuće, rađajući djecu na zahtjev, blizak je i poznat svima koji/e su prisustvovali/e zasjedanjima UN-ove Komisije za status žena (Commission on the Status of Women), godišnjim sastancima država članica na kojima se radi evaluacija napretka prema rodnoj ravnopravnosti.

{slika}

Postalo je potpuno jasno kako razmjer promjene za žene u velikoj mjeri ovisi o tome gdje žive, o njihovoj klasi i o njihovoj rasi. Siromašna žena iz ruralnog područja u Nigeriji, primjerice, među zadnjima će vidjeti bilo kakvo stvarno postignuće.

“Sve mi se nalazimo na različitim točkama borbe i sve činimo značajan utjecaj bez obzira koliko se malenim ili lokalnim čini”, rekla je Hakima Abbas, programska voditeljica AWID-a koja će preuzeti vođenje organizacije u siječnju 2017. godine. “Činjenica da možete biti u ovoj dvorani [na forumu] i da smo tako različiti/e, a ipak još uvijek povezane/i… to znači da idemo prema naprijed”. Međutim, upozorila je: “Ukoliko se ne udružimo mislim da pokret neće imati dobru budućnost. Toliko mnogo trebamo napraviti“.

Jedna od organizacija koje se pokušavaju udruženo angažirati je Resurj, globalna alijansa mladih feministkinja/a. Članice istražuju načine suradnje te kako da bolje razumiju potrebe žena na različitim mjestima.

“Pokušavamo vratiti moć pričanja priča. Trebamo moći čuti konkretna iskustva”, kaže članica Resurjija Sinara Gumieri, istraživačica i pravna savjetnica u Institutu za bioetiku, ljudska prava i rod u Anisu, u Brazilu. “Ne smijemo biti naivne i misliti kako smo mi prve koje to činimo. Pokreti su desetljećima razvijali jezik koji nam je potreban… i načine povezivanja. Ne radimo ništa novo, no vrlo smo svjesne da je put dug i da je to način napretka”.

Želja za bližom suradnjom i zajedničkim radom je “najvažnija stvar koja je proizašla iz ovoga foruma”, rekla je Ani Hao, konzultantica i osnivačica feminističkog centra u Riju De Janeiru Agora Juntas. “To će odrediti kako će se razvijati, jačati i bliskije funkcionirati feministički pokret ukoliko povežemo teme koje nas muče”.

Izvršna direktorica UN Women, Phumzile Mlambo-Ngcuka, vjeruje kako sve žene imaju ulogu u društvenoj promjeni, “Jako smo se trudile uklopiti u pravila svijeta, no patrijarhat nije konstruiran tako da stvara mogućnosti”, rekla je. “Moramo se boriti za društvenu promjenu tako da se žene ne pokušavaju uklopiti u uništeno društvo. Društvo treba izgraditi bolje.”

Također, zahtijevalo se i više tolerancije i poštovanja unutar feminističkog pokreta. Tiffany Mugo, crna, biseksualna feministička aktivistkinja iz Južnoafričke Republike, rekla je kao su je druge žene kritizirale da povlađuje patrijarhatu zato što nije “dovoljno lezbijka”. “Središnja poruka ukidanja patrijarhata je jednostavna”, rekla je, “No, možda se trebamo podržati u tome da to radimo na različite načine. To je smjer u kojim trebamo ići”.

Tijekom četiri dana konferencije, postalo je jasno zašto je toliko teško odgovoriti na pitanje – što želimo? Ovisi o tome tko si, gdje živiš i, vjerojatno, u kojoj se fazi života nalaziš.”Nemamo sve odgovore, no ovdje smo i slavimo i afirmiramo naše feminističke izbore”, rekla je Abbas. “A to možemo činiti s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem”.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević