Đurđi Krnjak, radnici Kamenskog koja je u toj propaloj tvornici provela 30 godina, na Dan žena će u zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici biti dodijeljena nagrada “Zagrepčanka godine”. Odbor Gradske skupštine za javna priznanja izbor je obrazložio time što je Đurđa Krnjak, kao predvodnica radnica Kamensko, doprinijela senzibiliziranju javnosti za probleme radnica u tekstilnoj industriji i predano se zalagala za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, prava na rad i zaradu. Iako samu nagradu prate kontroverze otkako je ustanovljena 2007. godine (u vezi kriterija, nekih kandidatura i dobitnica, pa i oko toga je li takva rodno-segregacijska nagrada uopće potrebna), to što stoji u obrazloženju točno je. U Hrvatskoj je u proteklih dvadeset godina u tekstilnoj industriji izgubilo posao oko 100.000 ljudi, ali je tek slučaj Kamenskog uspio senzibilizirati širu javnost, što je radnicima pomoglo u borbi za neisplaćene plaće, ako im već nije uspjelo da sačuvaju posao. Đurđu Krnjak su radnice izabrale za svoju predstavnicu i kroz proteklih je šest mjeseci bila svojevrsna njihova glasnogovornica. Pokrenula je osmodnevni štrajk glađu dvadesetak radnica u rujnu, predvodila ih je u mirnim prosvjedima, zastupala ih na sudu u stečajnom postupku, upozoravala na nepravilnosti uprave… No, u tome da nagradu zaslužuje ipak nisu svi jednoglasni. Osamdesetak njenih bivših kolegica protestira zbog nagrade, smatrajući da ne pripada samo njoj, a najveći je razdor unijelo to što je nagrada i novčana. Vjerojatno bi svima od petstotinjak ljudi koji su s propašću Kamenskog izgubili posao, dobro došli ti novci.
Đurđa Krnjak nije imuna na to u što se mogući trenutak njene slave pretvorio, ali još je uvijek prvenstveno usmjerena na to da se izbore za dugovanja od Kamenskog. Razgovarali smo u neposrednoj blizini tvornice Kamensko na Trgu Francuske Republike, koja je sada prvi put prazna otkako je otvorena prije šezdeset i koju godinu. Đurđa Krnjak je tamo počela raditi 1980., kada je imala 18 godina, i kaže da joj danas nije lako tuda prolaziti. Osjeća se jadno i prevareno. Na dodjelu nagrada će ići u haljini koju je sama sašila pa kaže da je to Kamensko proizvod. A zapravo je proizvod nezaposlene bivše radnice Kamenskog.
Kako ste osjećate u vezi nagrade “Zagrepčanka godine”?
– Ta mi nagrada nije nikakva satisfakcija. Ni sa kakvom me se nagradom ne može kupiti niti ušutkati. Sigurno neću zbog nagrade pomisliti da sam svoje napravila i da ću odustati od daljnje borbe za naša prava. Više mi znači što je direktor Kamenskog Antun Crlenjak nedavno novčano kažnjen na Trgovačkom sudu zato što nije na vrijeme pokrenuo stečaj tvornice. To mi je dalo dodatni vjetar u leđa. Nagrada nije bila moj cilj, nisam ni znala da postoji pa me je kandidatura jako iznenadila, čak i šokirala. Kada mi je jedna novinarka javila da sam nominirana, bila sam sigurna da me neka kolegica iz Kamenskog zafrkava. A sada moje bivše kolegice govore da sam se sama kandidirala, što nije točno. Kada bih bila potpuno otvorena, mogla bih svašta reći, ali uvijek sam pokušavala negativnosti smiriti tako ću i sada preskočiti taj dio, onaj koji se tiče mog razočaranja u pojedine kolegice. Predsjedniku Gradske skupštine Borisu Špremu sam otvorena rekla da mi nagradom nisu napravili uslugu ili uljepšali život, već su mi ga zagorčali. Upućujem sve na Gradsku skupštinu i Borisa Šprema da objasne javnosti zašto su mi dali nagradu.
Kada sada gledate na događaje koji su otpočeli štrajkom prije šest mjeseci, na koji ste se odlučili zapravo vrlo brzo, bez nekih priprema i razmišljanja o tome kako će se stvari dalje odvijati, mislite li da se ispravno odlučili, da je štrajk bio jedina moguća opcija?
– To je bio jedini ispravan potez, u što sam sada još sigurnija jer smo se uvjerile da je rukovodstvo tvornice samo imalo namjeru kupovati vrijeme, a ne pronaći neko rješenje za tvornicu. Apsurdno je da je direktor Antun Crlenjak rekao stečajnom upravitelju da će mu pomoći oko stečaja. Da je htio nešto napraviti, onda bi ranije imao neki prijedlog da se proizvodnja nastavi i pokušaju spasiti radna mjesta. Samo nekoliko dana nakon što smo na Trgovačkom sudu uložile zahtjev za pokretanje stečaja, Crlenjak se kod bilježnika uknjižio na imovinu Kamenskog, dok u stečajnom zakonu jasno stoji da je poništivo sve što se knjiži na vlasništvo tri mjeseca prije ili tri mjeseca poslije stečajnog postupka pa smo tražile poništenje uknjižbe kako bismo mogle naplatiti naša potraživanja iz stečajne mase. Pitanje je što bi bilo da smo duže čekale.
Jeste li znale koliko vas mukotrpan posao čeka?
– Kada sada analiziram to vrijeme, shvaćam da zapravo nismo bile spremne ni fizički, a još više psihički na ono što nas je čekalo. Nismo očekivale da ćemo od institucije do institucije – Uskoka, Državnog odvjetništva, Ministarstva gospodarstva… – nailaziti na zid odbijanja. Saslušali bi nas, ali bi nam potom rekli da to nije njihov posao i da naš problem treba rješavati netko drugi. Uvjerila sam se da zakon i pravo nikada nisu na strani radnika. Ni sindikat Tekstila, kože i obuće ni Krešimir Sever iz Nezavisnog hrvatskog sindikata nas nisu podržali kada smo htjele stupiti u štrajk. Nakon mjeseci sastančenja i pokušavanja pronalaženja nekog načina da se izborimo za svoja prava, shvatila sam da nam ništa drugo ne preostaje osim štrajka glađu. Financijsko stanje Kamenskog je bilo takvo da nije moglo pokrivati ni dugovanja, ni režije ni naše plaće, što znači da smo samo mogle nastaviti raditi bez plaće. Nakon još jednog u nizu neuspješnih razgovora s direktorom, nas je dvadeset odlučilo štrajkati.
Rezultat je tada bio sasvim neizvjestan, mogli ste biti dvodnevna vijest u medijima i ništa više od toga, no ipak je štrajk pokrenuo neke promjene?
– Da, najviše nam je pomogla medijska pažnja, zbog koje institucije ipak drugačije gledaju na slučaj Kamensko, oprezniji su i brže reagiraju na naše zahtjeve. Da nije bilo medija, vjerojatno bi se sve gurnulo pod tepih. Ali još smo puno više mogli postići da je samo deset posto ljudi koji ne primaju plaće prišlo našoj grupi, da smo zajedno napunili Trg Francuske Republike i marširali ulicama. Nije nas bilo puno kada smo na ulicama upozoravali “Danas smo mi, sutra ćete biti vi”. Na žalost to “sutra” nismo morali dugo čekati. Do sada su samo branitelji imali pravo nešto tražiti i njima se uvijek izlazilo u susret, a radnici bi trebali puzati i ne dizati glas.
Jeste li u ovih šest mjeseci od štrajka čuli ikakvo objašnjenje uprave ili možda čak ispriku?
– Je li isprika to što je gospodin Crlenjak, sada već moj bivši direktor, došao u park gdje smo štrajkale glađu i ponudio nam ćevape? Jednom sam otvoreno pitala Crlenjaka kako to da šuti na sve optužbe koje smo iznijeli protiv njega, stoji li iza njega neka jaka sila zbog koje ne smije govoriti ili je toliki debelokožac da mu je svejedno. Rekao mi je da će mi istinu reći kada sve završi. Tu istinu još nisam čula niti sam ga vidjela nakon što je u listopadu na Trgovačkom sudu donesena odluka o stečaju. Nadam se da ću jednog dana dobiti odgovor.
Trideset ste godina proveli u Kamenskom. Možete usporediti kakav je bio status radnika prije 1990. i poslije?
– Onda nam je bilo puno bolje, imali smo donekle svoja prava, dobivali smo redovito plaće, dijelili viškove, imali smo i 13. plaće, na kraju godine smo znali kada ćemo dogodine ići na godišnji odmor.. Osjećali smo se kao normalni ljudi. Nakon 1990. godine bismo dobili po pet dana godišnjeg u kolovozu, više se nije poštivalo radno vrijeme iz ugovora o radu i tome slično. U dva sata popodne bi nam rekli da moramo ostati do pet bez da nas je itko pitao možemo li mi to ili ne. Prije sam bila sretna kada sam imala mogućnost doći ranije ili ostati duže raditi jer sam za to bila plaćena, a poslije se očekivalo da radite prekovremeno, a da vam nitko za to ne plati. Tu se već kršio zakon i prava radnika. Vrijeđa me kada na portalima čitam komentare da smo glupače što smo tako dugo radile bez plaće i da muške radnike ne bi mogli tako ponižavati. Mi smo htjele zadržati svoja radna mjesta i pokazati da se ne radi o tome da ne želimo raditi. Osim toga, ista se stvar evo dogodila i “muškoj” tvrtki, radnicima Vibrobetona iz Vinkovaca koji nisu dobili osam mjeseci plaću.
Koliko je Kamensko radnicima još ostalo dužno?
– Potraživanjem smo od Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja dobili pola otpremnine i tri minimalne plaće, a to otprilike odgovara iznosu plaća koje su nam dužni. Mnogi na to čekaju po pola godine, a mi smo to dobili u roku od tri mjeseca. Od stečajne mase bismo trebali naplatiti dvije plaće za period rada u vrijeme stečaja, te novac od otpremnine. U mom je slučaju cjelokupna otpremnina 20.000 kuna za trideset godina radnog staža.
Da razriješimo jednu stvar: za razliku od brojnih drugih tvornica u tekstilnoj industriji, Kamensko nije uništilo seljenje proizvodnje u jeftinije zemlje, a ni globalna financijska kriza?
– Ne, recesija je samo paravan. Kamensko je sustavno uništavano radi lokacije, i što se dublje istražuje taj slučaj, to se sve više potvrđuje. Kamensko je imalo ime, kvalitetu, tržište i kupce, pa je moglo raditi. Čak su se mogli ostvariti kapaciteti posla i za dvije tisuće ljudi. Bili smo svjesni toga da je Kamensko u središtu grada i očekivali smo preseljenje. Znala sam se šaliti da smo na Trgu Franje Tuđmana gdje će sigurno biti neke elitnije stvari od tvornice tekstila. Nekoliko puta su nam govorili da ćemo se seliti pa su nam i prezentirali program preseljenja, ali sada u radu stečajnog upravitelja vidimo da nema nikakvih pismenih tragova da je Kamensko stvarno imalo namjeru da se preseli. Istina je da su kupili zemljište u Svetoj Heleni, ali su i tamo ostali dužni ljudima od kojih su otkupili zemljište. Od svih tih silnih novaca za koje se Kamensko zaduživalo mi u tvornici nismo ništa osjetili. Tvornica je propadala, strojni park ni tehnologija se nisu obnavljali, uvjeti rada su bili grozni, godinama smo radili bez tople vode i ljeti bez klimatizacijskih uređaja… Veliki priljev sredstava je dolazio u Kamensko, ali je očito još veći odlazio. No i dalje smatram da je za propast Kamenskog zapravo najviše krivo Ministarstvo financija, koje je znalo da Kamensko dvije godine nije plaćalo doprinose radnicima i na koncu su blokirali račun tvrtke. Trebali su puno prije reagirati. Umjesto toga se ministru Šukeru u Kamenskom šivalo po mjeri.
Što je s kaznenom prijavom koju su radnice u prosincu predale Državnom odvjetništvu protiv direktora, Nadzornog odbora i većinskih dioničara?
– Još nismo dobili nikakvu povratnu informaciju.
Kako komentirate optužbe kolegica, koje su se pobunile zbog toga što je vama dodijeljena nagrada, da ste tijelom štrajka surađivali s upravom Kamenskog?
– To je suluda optužba, pa mislim da se u javnosti vidjelo što sam sve govorila o upravi. Može li se to nazvati suradnjom s njima?
Ne čini li vam se licemjernim da ćete sada u Gradskoj vijećnici prepunoj političara, koji ne reagiraju u mnogim drugim slučajevima kršenja radničkih prava, dobiti nagradu?
– Spremna sam i na dodjeli nagrada prozvati političare, pa i gradonačelnika Milana Bandića.
Ne mislim da se tiče javnosti što ćete činiti s novčanom nagradom od 50 tisuća kuna, ali ću vas zbog specifičnosti situacije, zbog toga što neke vaše kolegice kažu da i one imaju pravo na dio novaca, to ipak pitati?
– To neću komentirati.
