Razgovor

Ivan Kralj

Povijest novog cirkusa tek se počela pisati

Povijest novog cirkusa tek se počela pisati

7. Festival novog cirkusa u ovogodišnjem izdanju trajati će šest dana, od 25. do 30. listopada, 2011. Festival, autobiografskom predstavom, otvara francuska novocirkuska skupina Les Colporteurs dok će se isto tako autobiografskom ispovijedi predstaviti i domaća skupina Room 100. Na programu je i Red Room, cirkusko-burleskna predstava hrvatske produkcije s novim američkim, europskim i australskim pojačanjima u svom kabaretskom postavu dok izvedbeni dio programa završava Ringišpilom sa otvorenom pozornicom za točke performera/ica iz regije a bez selekcijske intervencije. Isto tako na Filmskom dokumaratonu drugoga dana održavanja FNC-a prikazati će se najnagrađivaniji dokumentarci posljednjih godina o hodačima na žici.

Na predstavljanju programa u Francuskoj medijateci u Zagrebu podršku festivalu izrazio je i veleposlanik Francuske Jérôme Pasquier. Novocirkuski izvedbeni žanr u francuskoj je kulturnoj politici ravnopravan sa svim drugim oblicima umjetnosti, od kazališta do vizualne umjetnosti. I dok je u toj zemlji novi cirkus u svakoj bitnoj kazališnoj kući dio službenog programa te podjednako važan i zastupljen kao i kazalište te suvremeni ples, kod nas ovaj žanr već sedmu godinu za redom muku muči sa financijama i adekvatnim prostorom/ima. Razgovarali smo sa ravnateljem Festivala novog cirkusa  Ivanom Kraljem o položaju novocirkuskog žanra u hrvatskoj kulturnoj politici i sceni.

 

Kada ste se prije sedam godina prilikom organiziranja prvog Festivala novog cirkusa obratili Ministarstvu kulture projekt nije bio prepoznat. Je li se od te, 2005. godine, pa do danas nešto, ipak, pokrenulo?

Ući pod okrilje nekog ministarstva kulture, bilo gdje, za umjetničke žanrove u razvoju veliki je zadatak. Jedini i pravi problem u tim počecima bio je taj što ljudi iz našeg Ministarstva kulture tada nisu htjeli ni pogledati o kakvom je projektu riječ; nisu željeli doći na naše predstave. I neka kazališta su nam zatvarala vrata. Financiranje festivala 2005. odbijeno je od strane Ministarstva kulture, ali smo ga mi, svejedno, realizirali te na taj način pokušali otvoriti vidike. Nadali smo se da će ipak netko od njih doći i posvjedočiti da je to nešto drugo od onog što se odbija iz udobnosti fotelje koju često prati ignorancija. To se međutim nije dogodilo sve do 2006., kada smo zbog problema s tada jednako ignorantskim gradskim kazalištima, predstave udomili u prostorijama napuštene tvornice, današnjem Pogonu Jedinstvo; prostoru koji je kroz sve te godine postao pravi dom jedne iznimno aktivne, nezavisne scene. Te 2006. godine, motiviran upravo situacijom s gradskim kazalištima, na festivalu se nenajavljeno pojavio tadašnji ministar kulture Božo Biškupić. Živo svjedočenje festivalu pomoglo je, čini mi se, njegovu prepoznavanju, ali nikad do mjere minimalnih profesionalnih standarda kakav značajni festivali zaslužuju, a da bi takvima i ostali. Trebamo reći da festival ipak redovito sufinanciraju Ministarstvo, Grad i Turistička zajednica. No ti udjeli nikad nisu adekvatno pratili rapidan razvoj i uspjeh festivala.

 

Za Festival novog cirkusa interes pokazuju kako strani novinari/ke tako i programatori/ce od Australije do Francuske. Što ih to posebno privlači?

Mi ne prakticiramo neke posebne medijske taktike da bismo dosegli kako međunarodne medijske krugove, tako i programatore. Znalo ih je na festival dolaziti i pedesetak, primarno motivirani samim događajem. O uspješnim se događajima glas pronosi brzo. Festival je sve ove godine bio domaćin iznimnim inozemnim umjetnicima, ali i platforma za razvoj domaćih. Splitska skupina Room 100 stasala je uz Festival novog cirkusa, a ove su godine počeli osvajati i europske pozornice. Naš, prošle godine pokrenut, festivalski produkcijski projekt Red Room pokazao je da hrvatska kreativnost i međunarodna scena mogu i znaju djelovati zajedno, stvarajući predstavu koja je u kazališnim analizama 2010. godine istaknuta kao jedan od značajnijih događaja koji s publikom komunicira na jedan novi kabaretski način. Uspjeh festivala mogli bismo mjeriti mnogim mjerilima, i on bi većinom pokazivao pozitivne rezultate. No riječ je o zahtjevnom projektu koji nosi entuzijazam i tim volontera što je pozitivna okolnost jer oni postoje ali i porazna, jer ne može velika profesionalna manifestacija koja se naziva javnom potrebom u kulturi u tako ogromnom udjelu počivati na žrtvovanju nekolicine. To je opasno i za projekt javne potrebe, i za tu nekolicinu.

 

Novocirkuskim žanrom svijet cirkusa prestao je biti slijed točaka koje su bile pokazivačke i tražile pljesak da bi bile uspješne već su se cirkuske vještine shvatile kao izražajno sredstvo poput pokreta i glasa kojima umjetnici/ce imaju nešto za reći. Kakve se kreacije, danas, stvaraju za publiku?

Cirkuska je vještina vrlo stara, prakticirala se tisućljećima, od drevne Kine do staroga Rima, dok se novi cirkus kao žanr aktivno počeo razvijati osamdesetih godina prošloga stoljeća u Francuskoj, Kanadi, Australiji… To su zemlje iz kojih su nam došle velike renovacije žanra. U tom je periodu nastao i Cirque du Soleil i oni jesu ponudili veliki kontrast onome što je bilo poznato kao cirkus. Međutim, čini mi se da je suvremeni cirkus, onaj koji se razvija u proteklih dvadesetak godina, dijametralno suprotan tim vrstama jednako komercijalnog cirkusa, koji računa na veliku, obiteljsku publiku. Od svih izvedbenih umjetnosti cirkus je vjerojatno ponajviše multidisciplinaran te uz cirkuske vještine svoj riječnik pronalazi i u plesu, glazbi, govornom teatru, dizajnu, novim tehnologijama. Stvara za raznolike publike i s raznolikim namjerama. Povijest novog cirkusa, zapravo, tek se počela pisati i siguran sam da ćemo tek svjedočiti vrhuncima razvoja ovog žanra.