Razgovor

04.04.2015. 20:19:06 - Audrey White (The Quietus)

Audrey White razgovara s Tarom Murtha, autoricom nove knjige o Bobie Gentry, Oda Billie Joeu

Bobbie Gentry: Portret jedne feministkinje

Country glazba uvijek je bila dom jakim ženama koje su se uzdignule s feminističkim i protofeminističkim pjesmama – sjeti se pjesme Kitty Wells "It Wasn't God Who Made Honky Tonk Angels", pjesma Lorette Lyn  "The Pill" i većinski dio repertoara Dolly Parton.  Ova tradicija se danas nastavlja s Maddie & Tea i nedavno redanje  hitova od strane Mirande  Lambert koji su se sukobili s muškim countryjem i osudili obiteljsko zlostavljanje.

Na rubovima kolektivne memorije u kompleksnoj feminističkoj tradiciji svijeta country glazbe obitava Bobbie Gentry. Njezin prvi i najveći hit, "Ode to Billie Joe", priča priču mlade žene koja je upravo saznala da je njezin prijatelj Bilie Joe McAllister skočio s mosta Tallahatchie nakon što je prvo nešto unutra bacio. Misterij tragičnog kraja Billieja Joea zaokupio je publiku diljem svijeta, ali jednako je primamljiva priča o samoj pjesmi; s njom je Gentry  postala jedna od prvih žena u povijesti koja je pisala, prodavala i producirala svoju glazbu. To što nije dobila pohvale koje je zaslužila, produkt je vremena u kojem je živjela, ali njezino putovanje omogućilo je drugim mladim ženama, koje se bave country glazbom, da same određuju svoj rad i imidž. Uistinu, feminizam.

Tu je i "Fancy", priča mlade žene koju je majka izbacila iz kuće kako bi sama mogla preživjeti. Na kraju, protagonistkinja pjesme postaje uspješnom eskort-damom. U intervjuu za LGBTQ magazin 1974.g. ovu pjesmu je nazvala svojim  "najjačim izričajem ženske slobode".

"U potpunosti se slažem s tim pokretom i svim ozbiljnim temama za koje se zalažu – jednakost, jednake plaće, vrtići i pravo na pobačaj."

"Ali Vi izgledate kao prikaz svega što one ne vole", rekla sam, " Nosite lažne trepavice, seksipilnu odjeću, i koristite svoju ženstvenost do krajnjih granica.  To ne može dobro proći kod onih koje protestiraju protiv natjecanja ljepote, spaljuju sobe za presvlačenje playboyevih zečica i govore nam da pustimo da nam izraste dlaka ispod pazuha."

"Pa, ta malena skupina radi više štete nego koristi i odvlači pozornost od stvarnih problema. Zapravo, nisam imala nikakvih problema s njima, možda zato jer su prepoznale da sam žena koja radi za sebe u muškom svijetu. Na kraju, ipak sam žena i uspješna glazbena producentica. Jeste li znali da sam odnijela "Ode to Billie Joe" do Capitola, prodala je i sama producirala album? Nije bilo lako.  Teško je kada je žena privlačna, ljepota nije u skladu s inteligencijom – što je apsurdno. Naravno da nema žena koje su izvršne direktorice ili producentice u glazbenoj industriji.  Nemojte zaboraviti, nejednakost djeluje obostrano. Na primjer, zakon o razvodu je grozan jer diskriminira muškarce."

Tara Murtha

Tara Murtha

U "Ode to Billie Joe", novi doprinos Bloomsburyjevoj 33 1/3 seriji knjiga, novinarka Tara Murtha u središte stavlja Gentryin feminizam i pokušaje da kontrolira svoj imidž, čime ponovno predstavlja svijetu Bobbie Gentry.  Nakon što je nestala iz javnog života početkom 1980-ih, javno sjećanje Gentryinih postigunuća se izgubilo, što uključuje dugogodišnji angažman kao voditeljice zabavnog programa u Las Vegasu, prve žene koja je vodila svoju emisiju na BBC-ju, i drugi brojni doprinosi. Danas se ne zna gdje točno živi i ostala je u kontaktu samo s nekolicinom prijatelja iz svijeta zabave – ostavljajući brojna pitanja otvorenim. "Ode to Billie Joe"  je "dalekozor koji gleda na obje strane", piše  Murtha. " Nevjerojatan komercijalni uspjeh "Ode" preobrazio je Gentry od nepoznate glazbenice u svjetsku zvijezdu. No, također je postavio komercijalni presedan koji je nemoguće ponoviti, i na kraju je sakrio veći, bogatiji dio njezinog opusa – i zarobio umjetnicu u osobu koja je cijelu svoju karijeru nastojala nadići taj trenutak."

Bobbie Gentry je tokom cijele svoje karijere nastojala biti netko drugi, a ne ljubimica publike iz Delte Mississipija, s mješovitim uspjehom.  Zašto je odvajanje njezinog stvarnog identiteta od javne osobe bilo toliko važno? Na koji način je uspjela, a na koji nije?

Tara Murtha:  Publika podcijenjuje žene izvođačice  pretpostavljajući da sve što rade i o čemu pišu i pjevaju jesu zapisi iz dnevnika.  Velikim dijelom,  feministički je priznati da ste stvorili tu umjetničku osobu.  Ne postoji ekvivalent, ni skraćenica, za žene koje to rade kao što postoji glam rock.  Žene to ne smiju raditi, lude ste ako to radite.

Ali pogledajte Dolly Parton! Pričala je o osobi Dolly Parton,  da je stvarna Dolly Parton trbuhozborac, a da je Dolly koju znamo samo jedna lutkica. Smatram da je veoma feministički od nje reći nešto takvo, da je to zapravo fantastična  umjetnička kreacija. Bobbie Gentry se veselila isprobavanju svih likova koje je stvorila u svojoj glavi, i frustriralo ju je što su ljudi od nje očekivali samo jedan lik, i zato je otišla u Las Vegas, i zašto je imala veliki kult gej poklonika. Gej muškarci stvarno su cijenili njezinu pretjeranu estetičnost, činjenicu da je bila zabavljačica, a ne samo country pjevačica s frizurom  Priscille Presley.

Tko je bila Gentry, osim country pjevačice? Zašto je bilo toliko komplicirano za nju da prekine s jednostranom identifikacijom?

TM:  Veoma ju je zanimao latinski jazz i hula; možete čuti te ritmove u njezinoj glazbi. Njezin materijal bio je Jug i zanimala ju je kultura Juga, ali to nije country glazba per se. Ne zanima me da to svima dokažem, ali kada slušate njezin kasniji repertoar sve više se udaljavala od onoga što je ona eufemistično  nazivala  regionalna glazba.

Uistinu se htjela probiti na televiziji jer ju je smatrala veoma dinamičnim medijem, a budući da je bila glazbeni geek, kreirala je kostime, zanimalo ju je inženjerstvo i kako svi ti dijelovi djeluju zajedno.  Napravila je pilotnu epizodu za program na CBS-u, a producent je bio producent Hee Haw-a.[i] Htjeli su da bude više hillbilly[ii] i koristi više humora, i bila je zabavna, ali i recenzije su pisale da je to bio pročišćeni humor.

Dio Gentryine priče je da nije dobila priznanje kada je to zaista i zaslužila – cijelo vrijeme je bila uključena u produkciju svih svojih snimaka, ali nije dobila producentske zasluge sve do njezinog posljednjeg albuma Patchwork.

TM: Mislim da je napustila glazbenu industriju jer nije željela raditi kompromise. To je zadnji izraz koji je rekla u zadnjoj pjesmi na zadnjem albumu (Looking In) i mislim da nije nimalo slučajno da je to prva snimka za koju je dobila potpuna produkcijska prava. Otišla je u Las Vegas i počela izvoditi na pozornici poput Zelde Fitzgerald. Kada plešeš i radiš tako nevjerojatne produkcije, radi se o tvojem tijelu, i nitko ne može reći da ti to ne radiš. Njezino pisanje, pjevanje i produkciju  muškarci su pokušali uzeti  zasluge za sebe, a nitko nije mogao vidjeti što se događa iza paravana. Podsjeća me na nešto iz novinskog članka u Pitchforku o Bjork – kako je morala pozirati ispred opreme kako bi dokazala da je s njome povezana.

Gentry je ostvarila veliki uspjeh u Ujedinjenom Kraljevstvu, djelomično zahvaljujući show-u BBC-ja krajem 1960-ih.  Što je britansku publiku toliko privuklo?

TM:  Pojavila se u jednoj epizodi emisije Stanleyja Dorfmana i reakcija publike je bila toliko intenzivna da su joj ponudili vlastitu emisiju. Neki dan sam razgovarala o Bobbie Gentry s gospodinom iz Londona. Ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva uistinu su zainteresirani za ruralnu sliku američke country glazbe. Još uvijek ima veliki broj prijatelja glazbenika, umjetnika tipa Americana,  i ne mogu živjeti od svoje glazbe u SAD-u, ali kada odu u Njemačku ili Ujedinjeno Kraljevstvo mogu zaraditi za život izvodeći glazbu po uzoru na Johnnyja Casha. Skloni su takvoj vrsti glazbe, a ona je postigla izloženost zahvaljujući BBC-ijjevoj emisiji.

Započeli ste pitanjem "Gdje je Bobbie Gentry?", ali na kraju vaše djelo pokušava odgovoriti na pitanje tko je zapravo ona.  Jeste li bliže odgovoru? Koja pitanja su ostala bez odgovora?

TM: Da, mislim da imam puno bolju spoznaju o tome tko je bila Bobbie Gentry. Kažem bila, jer tko je ona danas je nemoguće znati ako ju osobno ne poznajete. Prije pet godina, nisam bila sigurna jesam li ikada čula "Ode to Billie Joe". Kada sam započela pisati knjigu, znala sam da počinjem od njezine tvrdnje da je ona producirala "Ode to Billie Joe", ali nisam znala što ću pronaći. Bila sam svjesna da postoji Bobbiebilia, ali do tada nisam imala prilike to istražiti. Ono što otkriva Bobbiebilia – kolekcija memorabilije koja se proteže od njezine najranije karijere, osnovnoškolskih svjedodžbi, osobnih pisama – je da je ona vrlo rano odlučila postati uspješna i da je trenirala za taj trenutak poput sportaša.

Voljela bih znati što se desilo sa svim njezinim projektima na kojima je radila, a koji nikada nisu završeni.  Voljela bih znati je li uistinu pisala pjesme za druge glazbenike pod pseudonimom nakon što se umirovila, jer postoje glasine. Voljela bih znati kakav je tada imala odnos s osobnošću koja izvodi "Ode to Billie Joe", a kakav je danas, ako uopće još postoji. Iako je bila sjajna što se tiče poslovanja i marketinga, postojala je stvarna želja da je njezina publika uistinu "shvati", onu pravu nju. Voljela bih znati što misli o istim starim problemima žena izvođačica – pretpostavke da je umjetnost ispovjedna, optuživanje da ne možete biti feministkinja ako propagirate feminiziranost – gotovo 50 godina nakon što se morala nositi s takvim gadostima. Voljela bih znati kakvom vrstom umjetnosti se otada bavila, i koliko ozbiljno je razmišljala da se vrati iz mirovine. Voljela bih znati što misli o ovoj renesansi njezinih glazbenih djela.

A najviše bih voljela znati.... (SMIJEŠAK) što je Billie Joe bacio s mosta Tallahatchie.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić



[i] Hee Haw – televizijski show s country-glazbom i humorom na CBS-TV-u 1969.-1971.g.

[ii] Hillbilly – neotesana, neuljudna osoba s Juga.

Tagovi: bobbie gentry, glazba, pop kultura

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM