Sa stavom

“Melodija” raspada moralnog sistema

“Melodija” raspada moralnog sistema

Kapital. Novac. Konzumerizam. Sveto trojstvo modernog društva današnjice. Uvuklo se među nas i u nas same kroz toliko različitih kanala da je neizbježno ne težiti tome barem u jednoj mjeri. Čak je i umjetnost postala dio te velike mašinerije kupoprodajne moći. Upravo iz tog razloga mislim kako je potrebno što više osvjestiti ljude o tome kako mi i sve oko nas postaje proizvod na polici s ceduljicom na kojoj je jasno istaknuta cijena.

Sve postaje izrazito materijalno vrednovano. Sama umjetnost gubi primarnu funkciju, a ta je da javnosti prikaže unutarnji svijet samog umjetnika. Ona je postala alat za samopromociju, isticanje vlastitih atributa i diktiranje nekog novog “trenda” ili stila i načina života. Konkretno u ovom primjeru glazba i glazbena industrija. Vrijednost glazbe (barem nekada jest) mjeri se kvalitetom zvuka, orginalnošću u komponiranju, inovativnosti, orginalnosti pri pisanju teksta ili režiranja spota za odabranu pjesmu. Ali što se danas događa? Dekadencija čitave glazbene industrije. Više-manje je svima jasno da je gotovo sve u glazbenom pogledu već osmišljeno i viđeno. Brojni su primjeri loših reciklaža i plagiranja već proslavljenih pjesama u razdobljima koja su prethodila ovome. Upravo iz tog razloga glazbenici današnjice pažnju svoje publike nastoje zaplijeniti potpuno drugačijim pristupom – negativnim publicitetom. Jer znaju i oni sami da nije bitno što se o njima priča, dok god se nešto priča.

S obzirom na to da se zbog njihove glazbe ne okreću glave na ulici, odlučili su masovnu reakciju izazvati kontroverznim spotovima. Spotovima koji su prepuni, pogađate, seksa i eksplicitnih scena. Zašto? Jer seks sve prodaje, ali je i dalje neki oblik tabu teme u nekom odgojnom i moralnom smislu, stoga izaziva burne reakcije velikih moralista, tradicionalista, konzervativaca i sl. Ključne riječi – izaziva reakciju. Dakle, ako nije moguće privući publiku kvalitetnom glazbom, napravimo spot koji će biti toliko “začinjen” da će biti zabranjen u pola zemalja svijeta i upravo će ta činjenica “nedopuštenog” pobuditi zanimanje u ljudima. Zašto je zabranjen? Gdje se može naći? Tko je zadužen za cijelu priču? I onda osim takvom promocijom, dolaze svi masovni kritičari koji isto tako, negativnim publicitetom, ne daju “eksplicitnim” glazbenicima da se maknu s naslovnica žute štampe. Zaključak ovog dijela je profit i marketing. Čista tragična ekonomija. Dakle, poanta čitave epopeje je nekoliko dodatnih nula na računima glazbenika i čitave glazbene industrije. Ali pod koju cijenu?

Te spotove (s obzirom na široku upotrebu i laku dostupnost interneta) gledaju svi. Od prve do sto prve godine. Svi. Naša djeca, nećaci, rođaci, unuci bombardirani svakodnevnim seks-skandalima i devijantnim ponašanjem poznatih i slavnih osoba, trebaju odrasti s pravim vrijednostima i moralnim stavom. Kako? Kada se žene u tim spotovima prikazuju kao “komadi” kojih treba što više “riješiti” da bi bio faca, tj. djevojčicama se prikazuje da je žena objekt koji mora izgledati apsolutno savršeno, imati prave pokrete i nastup kako bi zavela nekog bogatog repera i bila dio njegovog veličanstvenog harema?! Nadalje, nevezano za muško-ženske uloge, gubi se vrijednost odnosa između dvoje ljudi i seks se svodi na primitivan, nagonski nivo koji smo se toliko trudili kultivizacijom preći, da bi se sada ponovno na njega vratili. Što, povijest se ponavlja? Idemo u krug? Moramo pasti nakon što smo ustali? 

Djeca pamte. Upijaju kao spužve sve što se oko njih događa. Konstantno bombardirani iskrivljenim slikama, koliko god se roditelji trudili usaditi prave vrijednosti u njih, negdje te slike moraju ostati pohranjene. Da li će se to manifestirati u kompleksima zbog vlastitog tijela ili statusa u društvu, u muško-ženskim odnosima koji će se svoditi na one iz kamenog doba, u nerealnim očekivanjima od života i ljudi, u želji da postanu netko tko nisu, već bi drugi htjeli da budu…? Toliko je negativnih posljedica. Kada slavne osobe izjave da njihova uloga nije odgojna već zabavljačka, a da se tim dijelom trebaju baviti roditelji, griješe. Jer čiju će pjesmu poslušati kad su tužni ili sretni, čije će lyricse citirati na facebooku, twitteru i sličnim stranicama, čiji će poster imati iznad kreveta kao podsjetnik tome koga cijene i poštuju? Sigurno ne roditelje. Zapitajmo se , na kraju svega, isplati li se zbog veće mogućnosti “peglanja” kartice izazvati domino-efekt vrijednosti u moralnom svijetu današnjih mladih? I može li se baš sve unovčiti? Pamet, glas, stas,ljubav….život?