Sa stavom

Uvijek aktualno

O kome, o čemu? O vladajućim idealima ljepote.

O kome, o čemu? O vladajućim idealima ljepote.

Broj poznatih glumica, pjevačica i manekenki čiji su konfekcijski brojevi (kao i oni koje je pokazivala vaga) krasili stranice “ozbiljnih” i onih manje ozbiljnih novina i portala, nebrojen je. Bilo bi zanimljivo vidjeti statistiku.  Energija koju paparazzi ulažu u praćenje svakog grama celulita koji neka od njih dobije vjerojatno bi grijala Hrvatsku punu godinu dana. A možda i dvije.

Upravo je tako nedavno, nakon uobičajene poplave slika u medijima na kojima je prilično očito da je više udovoljavala zahtjevima svojeg nepca nego ukusu menadžera, Lady Gaga na svojoj  stranici pokrenula projekt pod nazivom “Body Revolution”.  U sklopu dotičnog projekta, čiji je cilj bio ohrabriti njezine obožavatelje da stave svoje slike i tako slave ljepotu tijela svakog tijela s pripadajućim nedostatcima, Gaga je stavila i slike sebe s nazivom “Bulimia i anorexia since I was 15”. I dok jedni hvale njegove pozitivne strane, jasno je kako projekt nije “sjeo” svima. Mnogi su iskazali negativne reakcije ističući kako fanovi jednostavno objavljuju slike na kojima izgledaju dobro.  Jessica Valenti smatra kako djevojke “ne trebaju više samopouzdanih i osjećaj-se-dobro mantri “koje im govore o važnosti ljubavi prema sebi. Ono što trebaju, smatra Jessica, jest “ozbiljna doza pravedničkog bijesa”.

Pojačava li zapravo “Body revolution”  standardne ljepote ili im pomaže odoljeti?

Iako ovakvi slučajevi poput Lady Gage i recentnog primjera Christine Aguilere (koja je svojim menadžerima otvoreno rekla kako nema namjeru smršaviti samo kako bi je publika prihvatila) predstavljaju svijetle točke u pomoru kulta ljepote kojem robuju više-manje gotovo svi “poznati i slavni”, činilo se da je takvim nasrtajima uistinu došao kraj tek kada je na scenu stupila Adele.

Svojim naizgled samouvjerenim ponavljanjem kako ne želi biti mršava i kako je jedino važan njezin glas, postala je uzor mnogim ženama, ali i muškarcima. I to ne samo među ljudima koji su iskakali iz prevladavajućeg kruga ideala ljepote, već i svima onima kojima na listi prioriteta ne caruje izgled.

{slika}

No da je pritisak medija, javnosti, društva ili kojim god imenom to nazvali, jači, pokazao je i njezin slučaj. Izjave kojima je osvojila publiku poput “I’ve never seen magazine covers or music videos and been like ‘I need to look like that to be a success.’ I don’t want to be some skinny mini with my tits out.”  i I don’t make music for eyes. I make music for ears”, prometnule su se ubrzo u te iste naslovnice Voguea, zapošljavanje privatnog trenera,  dijete i korekciju nosa. Scenarij poznat, priča ista. Fanovi su burno reagirali opravdano nazivajući Adele licemjerkom.  Stvari vjerojatno ne bi bile tako loše da Adele nije učestalo ponavljala kako ju nije briga za izgled i kako nikad neće biti mršava.

 “I don’t like going to the gym. I like eating fine foods and drinking nice wine. Even if I had a really good figure, I don’t think I’d get my tits and ass out for no one.”  Pri tome se očito osjećala pozvanom procijeniti vokalne sposobnosti drugih pjevačica:  “I’d rather weigh a ton and make an amazing album then look like Nicole Richie and do a shitty album. My aim in life is never to be skinny.”  Tako se, prema mišljenju mnogih fanova, Adele prometnula iz snažne, samouvjerene lavice u pitomo janje pod dirigentskom palicom pop-kulturne industrije.

Ono što se ovdje može naći problematičnim i zapravo se uvijek činilo svojevrsnim fenomenom jest činjenica da  se mršavim djevojkama upravo ta njihova “neuhranjenost” nerijetko otvoreno spočitava, dok bi se komentari na račun suprotne grupacije krupnih ili pretilih smatrani uvredljivim i diskriminirajućim. Mnoge krupne djevojke tvrde kako imaju spor metabolizam ili jaču građu, zaboravljajući pritom da su i mnoge mršave djevojke rođene upravo takve i da je ukazivanje na njihove eventualne tjelesne nedostatke u vidu nepostojanja oblina također za njih vrlo uvredljivo. Mršave se djevojke često susreću s kritikama na koje je teško odgovoriti. Zgroženi pogledi uz usklike: “Ajme,  kako si mršava!'” i obavezno pitanje u stilu “Jedeš li ti nešto?” izazivaju nelagodu kudikamo veću od one s kojom su suočene krupne djevojke. Da ne govorimo o brojanju svakog zalogaja od strane obitelji ili poznanika i konstantnom gledanju u tanjur s ciljem krajnje valorizacije cijelog  procesa objedovanja. Čini se, na kraju krajeva, da je situacija u današnjem društvu takva da ideja pod sloganom “ljepota dolazi iznutra” nije ništa drugo doli utješna misao za one koji su nezadovoljni svojim izgledom i na njemu ne mogu ili ne žele poraditi.

{slika}

U borbi s nametnutim idealima, jedini izlaz nalazi se u izgradnji individualnih ideala ljepote. Normalno je željeti osjećati se lijepom i privlačnom, ali pod vlastitim uvjetima. Ne postoji tako nešto kao globalni ideal ljepote, stoga nema razloga da sami ne izgradimo osobne standarde po kojima ćemo se osjećati dobro i biti zadovoljni. Neki okvirni vladajući ideal će, naravno, uvijek postojati, pa bio  on koščat ili s oblinama, ali se kao pojedinci moramo se prestati  osvrtati na one standarde ljepote koje je postavila modna industrija, a koje smo sami prihvatili, raširili, ukorijenili i učinili moćnima.