Sa stavom

Reakcija na nepravdu

Zašto su žene tako ‘nesretne’?

Zašto su žene tako ‘nesretne’?

Jedan od za mene čudnijih anti – feminističkih stereotipova – prema Birkenstockovoj – nositi i spaliti grudnjak – je ideja da smo nesretne. Ljute. Ogorčene. Oboje, pošto je temelj uvrede pretpostavka da bi žene trebale biti neprekidno sretne, te stoga kultura društva ne mari ako su žene nesretne – tako dugo dok to držimo za sebe.

Ženska tjeskoba usmjerena je prema unutra – od poremećaja prehrane do osjećaja neprihvaćenosti – držeći status quo, s dijetnim tabletama i puno manje zahtjeva za promaknućem od njihovih muških kolega. Ali kada naše nezadovoljstvo postane vidljivo izvana, okolina se počne osjećati neugodno. Tada se ženske emocije opisuju kao ‘histerične’ ili ‘pretjerane.’ Bilo kakav potez koji nas ne stavlja na raspolaganje, opisuje nas kao ‘kurve.’  Nitko ne poznaje pravo stanje pakla, kao muškarac koji je naišao na uvrijeđenu ženu.

Dakle, ispričat ćete moj skepticizam prema onima koji ne mare za žensku tihu patnju, dok su odjednom super zabrinuti razinom ženske sreće. Ta sumnja ide dublje kada korijen ženske nesreće bude opisan razlogom – čekajte trenutak – naših rastućih društvenih sloboda.

Nakon nedavnog razgovora u Pensilvaniji, doživjela sam stvarno životno iskustvo onoga što svaka feministički orijentirana žena iskusi na internetu: mladić me uvjeravao da postoje studije kojima je dokazano da su Amerikanke postale nesretnije od kada postoji feminizam. Pošto mi je istraživanje poznato – cjelovito izvješće pokazuje puno više nijansi slike od čega se sastoji ženska sreća i životna zadovoljština, te koliko određeni tip muškaraca voli pretjerivati u tom iskazu.  

Opsesija ženskom srećom – i to samo ženskom srećom – je problematična. Podcrtavajući konstantno pitanje ‘hoćemo li ikada biti sretne,’ ili muške izjave da se trebamo smiješiti na ulici, ukazuje da je to suptilno inzistiranje da bi žene trebale biti zadovoljnije, u skladu s onim što nam je dano u životu. Tim više, ne samo da bi trebale biti zadovoljnije s tom nejednakošću, već bi trebale pokazati više entuzijazma.

Besmisleno je raspravljati s takvim ljudima. Najvažnije pitanje koje si trebamo postaviti nije: ‘Zašto žene nisu sretne nakon feminizma,’ već ‘Koga briga?’ – ‘sreća nije cilj feminizma.’

Nakon svega, pokret društvene pravednosti iziskuje pravednost, a ne zadovoljstvo. Istina jest da je malo nesreće dobro za ljudsku dušu, i za pokret. Kad sam počela biti feministkinja, razlog nije bio zbog toga što sam sretna, već zato što sam bila frustrirana. Nema nikakve ‘sreće’ u borbi protiv silovanja, okončanja diskriminacije, ili u borbi za pravo da budem smatrana sposobnom da odlučim što će se dogoditi s vlastitim tijelom. Feministice ne ukazuju sa radošću na nepravde u svijetu, ali znamo da je to neophodno da bi se promjena dogodila.

Kao što je Rebecca Traister napisala u prethodno spomenutoj studiji: “Nezadovoljstvo je potisnutost, razočaranje i očaj koji nas tjeraju naprijed, da tražimo promaknuće ili novi posao, da potražimo udobnije ili pristupačnije prebivalište, da izađemo na večer i upoznamo nekog novog, da pokušamo zatrudnjeti ili da odlučimo ne imati još jedno dijete.”

Moguće je da žene izražavaju veću količinu nezadovoljstva od feminističkih pokreta 60-ih i 70-ih. Možda u zamjenu nejednakosti za ‘širom otvorene oči,’ je probuđen osjećaj nezadovoljstva zbog izvučenog kraćeg kraja štapa. Nezadovoljstvo je dakle, potpuno normalna reakcija na nepravdu.

Budistkinja Pema Chodron piše da neprestano traženje sreće nas može baciti u krug nezadovoljstva i razočaranja.

“Umjesto da se pitamo ‘Kako mogu pronaći sigurnost i sreću?’ mogle bismo se pitati ‘Mogu li dotaknuti centar svoje boli?’ Mogu li sjediti s patnjom, mojom i tvojom, bez da je pokušam otjerati? Mogu li ostati prisutna prilikom osjećaja boli, gubitka ili patnje – razočaranja u bilo kojem obliku – i dopustiti da me otvori?’ U tome je trik. “

Sve dok mi ne smeta biti pomalo tužna kao feministkinja, priznajem da postoje nedostaci. Spoznaja da postoji toliko toga da bude napravljeno je neodoljiva. Ali svrbež nezadovoljstva nas čini boljima: popravljamo stvari, tražimo nove avanture i razmišljamo o novim načinima življenja. Neznanje može biti blaženstvo – ali nije istina.

Prevela i prilagodila Ivana Malarić