Sa stavom

Rodni stereotipi u odgoju

Moramo zaštititi djecu od ukorijenjenih rodnih stereotipa

Moramo zaštititi djecu od ukorijenjenih rodnih stereotipa

Pregledavajući svoj Twitter feed ovaj tjedan, jedan me tweet osobito iznenadio. Jedna je majka podijelila zadaću svog šestogodišnjeg djeteta – radni papir na kojem se traži da učenici/ce istraže nekog znanstvenika/icu ili izumitelja/icu (u engleskom jeziku imenice su rodno neutralne, op. prev.). Potpuno normalno. Ali pitanje, u samouvjerenom Comic Sans fontu, je glasilo “Koliko je on bio star? Tko je bila osoba koju ste odabrali gledati? Koliko je bio star kada je počeo izumljivati? Jesu li imali ženu i djecu?”

Frustracija te majke, koja je predložila ostalim Twitter korisnicima/cama da predlože i izumiteljice, mogla je biti odbijena od mnogih kao pretjerana reakcija na neoprezno postavljeno pitanje. No, ona u tome nije sama. Roditelji dijele slične probleme s domaćim zadaćama na Everyday Sexism stranici i Twitter računima sa iznenađujućom redovitošću.

Jedni su roditelji pokazali zadaću iz fizike njihovog sina, gdje su se koristili primjeri muškaraca koji guraju kombije, podižu veliku težinu, penju se na drveća i pucaju strijele. Jedini primjer žene bio je guranje dječjih kolica. Drugi roditelj je opisao zadatak u kojem su djeca morala koristiti neku biografsku stranicu na kojoj su, od 21 povijesne osobe navedene, samo dvije bile žene. Sin jedne osobe je čak bio pozvan i da usporedi kvalitete “dobre žene” biblijskih sa modernim vremenima (bez ikakvog sličnog zadatka koji bi uključivao isto s muževima). Brojni su zadaci uključivali muškarce koji rade aktivne, snažne zadatke poput vožnje ili sporta, dok su žene kuhale, čistile, ili u jednom posebice bizarnom primjeru, jednostavno “sjedile na tepihu”.

Za one koji misle o pretjeranoj reakciji, novo istraživanje objavljeno ovog mjeseca od strane američkog Nacionalnog ureda za ekonomska straživanja govori o tome kako rodne podjele u osnovnoj školi mogu imati dugoročne implikacije za učenike/ice. U istraživanju je sudjelovalo nekoliko skupina učenika/ica koji/e su pisali/e dva ispita, jedna ocjenjivan od strane vanjskih ispitivača/ica koji/e nisu znali/e čiji test ocjenjuju, a drugi od strane profesora/ica koji/e su znali imena učenika/ica. U matematici, učenice su imale bolje rezultate od učenika na anonimno označenom ispitu, no dječaci su imali bolje rezultate na testu na kojem su profesori/ice znali/e njihova imena, što govori kako su možda precijenili sposobnosti učenika i podcijenili sposobnosti učenica.

Prateći učenike i učenice do kraja srednje škole, istraživači su uočili kako su dječaci, koji su dobili ohrabrenje kao mlađi, ne samo postizali bolje rezultate kasnije, nego je također bilo vjerojatno da će uzeti naprednija predavanja koja uključuju matematiku, usporedno s djevojkama koje su bile obeshrabrivane. Zaključili su kako učiteljska nadprocjena dječaka u specifičnim predmetima ima pozitivan i značajan efekt na sveukupna buduća dostignuća dječaka u tom području, dok ima značajan negativni efekt na djevojke.

Naravno, mnogo učitelja/ica aktivno potiče djevojke da upisuju STEM (znanstvene, tehnološke, inženjerske i znanstvene) predmete. No, rodni stereotipi ne događaju se samo u školi. Profiliraju se i u oglašavanju, televiziji, knjigama, časopisima i razgovorima kojima su djeca izložena od rane dobi. Jedni roditelji su mi nedavno ispričali kako je njihova trogodišnja kćer uzela igračku stetoskopa, a netko od odraslih se ubacio i rekao: “Ah, zar ćeš biti medicinska sestra?” Naravno da se ne radi o tome da to nije dobar odabir profesije, ali koji bi komentar bio da je dječak podigao tu istu igračku?

Činjenica da na mlade ljude rodni stereotipi imaju velik utjecaj trebalo bi nas potaknuti da na trenutak zastanemo. Koliko često bezglavo nabacujemo djevojčicama komentare o ljepoti i izgledu, ili komentiramo kako “velika i snažna” njihova braća rastu? Čujemo komentare o nježnosti i pristojnosti kćerki, dok su sinovi ponosno opisani kao jaki.

U strogo odvojenim prolazima mnogih dućana igračaka, plave police označuju kemijske setove, dinousaure i građevinski alat kao domenu dječaka, dok djevojčice ostaju držeći (plastične) bebe.

Svaki individualni incident jednostavno je odbačen kao bezazlen. I, naravno, nema ništa krivo kada se individualno dijete izabire identificirati s bilo kojom od ovih uloga. Ali pretpostavke koje su napravljene za njih su važne. Mala djeca nisu uvijek opremljena, kao što je većina odraslih, s kritičkim alatima za analiziranje i preispitivanje informacija koje dobivaju –  ono što se prikazuje kao činjenica često upijaju bez pitanja.

To se možda čini ekstremno sve dok, poput mene, ne posjetite nekoliko razreda osnovnih škola i počnete shvaćati kako izuzetno puno djece ispod 10 godina iskreno misli kako djevojčicama jednostavno nije dozvoljeno da budu nogometašice, liječnice ili odvjetnice. Pitajte svog najbližeg malog prijatelja o ovim problemima – možete biti neugodno iznenađeni.

Vedra strana je da se promjena događa. Nekoliko dućana igračkama napustilo je rodnu segregaciju, dijelom zahvaljujući kampanjama poput Pinkstinks i Let Toys Be Toys. Majka, čiji je tweet prvo zahvatio moje oko, kasnije je javila  da je dobila odličan odziv i ispriku od škole.

Ima nade i u reakcijama same djece. Prema podacima jednog projekta, djevojčica koja se suočila s prvim iskustvom uličnog uznemiravanja kad je imala osam godina, dok joj je muškarac u prolazu rekao da će muffin koji jede ići “ravno u [njene] bokove”, strpljivo se oslonila na znanje biologije i objasnila da “neće jer prvo mora otići u moj trbuh“. Jedna je majka objasnila kako je, kada je trebao dovršiti crtež za zadaću koji prikazuje “mamu u kuhinji”, njen sedmogodišnji sin dodao i tatu na sliku, koji je prao suđe.

Osvježavajuće je kako smiješno seksizam može izgledati kroz oči djece. Kada bi samo mogli obuzdati sami sebe od prenošenja naših usađenih pretpostavki na njih.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat