Sa stavom

24.06.2015. 08:30:38 - Jana Kujundžić

ŽRTVE NEMAJU NACIONALNOST

Trauma provučena kroz nacionalističku ideologiju

(Foto: YouTube)

Dugo očekivani Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu donesen je krajem prošlog mjeseca, točnije 28. svibnja 2015. O prijedlogu zakona raspravljalo se od 17. ožujka prošle godine i mnoge stvari su se u međuvremenu promijenile u konačnom prijedlogu zakona. Na samom početku bilo je određne diskrepancije između medijskih izvještaja o tome što će se točno regulirati zakonom, primjerice Večernji list citirao je izjavu ministra Matića o tome kako je cilj ovog zakona kažnjavanje počinitelja i osiguravanje određene financijske potpore žrtvama dok je prema inicijalnom prijedlogu zakona glavni cilj bio osigurati pravni status žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Prijedlog zakona nije uključivao nikakvo kazneno proganjanje počinitelja. 

Centar za žene žrtve rata- ROSA, Ženska mreža Hrvatske i Inicijativa za Ženski sud u svom priopćenju za javnost iznijele su zabrinutost zbog isključivosti konačnog prijedloga zakona koji ne obuhvaća sve žrtve sekusualnog nasilja u ratu te su podnijele Prijedlog za promjenu Konačnog prijedloga Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Usvajanje Zakona poklopilo se sa šatoraškom dramom na Markovom trgu ali i s ideologijom koja stoji iza diskursa šatoraša. Ciljam na nacionalističke podjele gdje je najvažnija činjenica tko je koje etničke pripadnosti, a ne kako što bolje regulirati status žrtava i osigurati im retroaktivnu potporu i zaštitu. U konačni prijedlog zakona uplela se nacionalistička politika, primjerice kroz inzistiranje na trenutnom hrvatskom državljanstvu čime se isključuje sve žrtve koje su imale hrvatsko državljanstvo tijekom rata ali ga više iz bilo kojeg razloga nemaju ili ga nisu nikada imale. Ako postoje dokazi da je žrtva formalno ili neformalno boravila ili prebivala na području RH, to bi trebalo biti sasvim dovoljno. 

Posebno uznemirujuća i duboko problematična bila je rasprava saborskih zastupnika koja je prethodila usvajanju zakona na koju su reagirale i osudile gore spomenute feminističke organizacije. Izuzev vrijeđanja dostojanstva žrtava i krajnje neprimjerenih izjava pojedinih saborskih zastupnika u kojima otvoreno navode imena žrtava, neuobičajen je bio i sam početak rasprave projekcijom dokumentarnog filma "Sunčica". Film je producirao Nikola Knez, Hrvat koji posjeduje vlastitu filmsku industrijsku kuću u Americi. Dokumentarni dijelovi filma snimani su u Vukovaru, Sisku i Petrinji, a igrani dijelovi snimljeni su u Teksasu s američkim statistima koji su glumili Srbe i Hrvate. Film je snimljen po istoimenoj knjizi urednice Marije Slišković, predsjednice Udruge žena u Domovinskog ratu, a izdavači su Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Ta knjiga je poprilično bitna za ovu čitavu priču iako nije bila pretjerano medijski eksponirana, budući da su upravo nakon objavljivanja te knjige, Ministarstvo branitelja, UNDP Hrvatska i Udruga žena u domovinskom ratu potpisale sporazum o suradnji na rješavanju pravne regulacije seksualnog nasilja u ratu. 

U knjizi se nalazi deset svjedočanstava, od kojih devet pripadaju ženama, a deseto je svjedočanstvo muške osobe. Državno odvjetništvo je surađivalo sa Udrugom žena u Domovinskom ratu od 2010. godine te je poslije objave knjige analiziralo svjedočanstva i pokušavalo utvrditi identitete počinitelja. Knjiga je bilingvalna, engleski prijevod slijedi hrvatski u stopu iz čega se može iščitati da je knjiga namijenjena internacionalnoj javnosti (ili dijaspori u inozemstvu). "Sunčica" je ime sada odrasle žene koja je kao osmomjesečna beba bila zatočena u jednom stanu u Vukovaru zajedno sa svojom majkom koja je bila seksualno zlostavljana od strane srpskih vojnika. U predgovoru Slišković zahtijeva pravdu, kaznu za počinitelje, priznanje patnje žrtava i kompenzaciju od strane agresora tvrdeći kako Hrvatska nikada neće biti slobodna niti demokratska dok se ne ispune ti zahtjevi. Sva svjedočanstva završavaju s tvrdnjom kako je teško živjeti bez zakonske regulacije njihove patnje čak i nakon što su svjedočili na lokalnim sudovima; njihovi predmeti su zaboravljeni, a njihova patnja nije niti priznata niti kompenzirana. Uvod u knjigu je napisan od strane Danijela Rehaka, predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logoraša. Njegov poziv kojim pokušava istaknuti važnost ovih svjedočanstva duboko je ukorijenjen u patrijarhalnoj i nacionalističkoj ideologiji. Žrtve, za koje automatski podrazumijeva da su žene, Rehak pozicionira u relacijskom odnosu naspram muškaraca pozivajući se na njihovu ulogu majki, sestara, kćeri i supruga kako bi opravdao potrebu za priznanjem njihove patnje. ("Možda će netko pomisliti: `Komu je to važno? Žena je samo žena.`Da, ali kada je ta žena moja majka, moja sestra, moja supruga, moja rodica, moja kći, onda je to nešto posve drugo"). Nacionalističke ideologije obično se snažno oslanjaju na jasno određene rodne uloge, a ženski rodni identiteti najčešće su konstruirani kao simbolički nositelji nacije dok se muškim rodnim identitetima pripisuje aktivno i progresivno stvaranje nacije (prema Anthias and Yuval-Davis, 1998:7). Politička pripadnost žene određenoj naciji posredovana je njezinim odnosom sa muškarcem te nacije. Sjetite se termina "četnička kurva" koji je još sretno prisutan u pojedinim javnim diskursima po pitanju miješanih brakova. 

Knjiga "Sunčica" izrazito je politizirana i obiluje nacionalističkim i katoličkim diskursom. Primjerice, u svjedočanstvu V navodi se veoma neobična i uznemirujuća karakterizacija počinitelja silovanja: "Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba bila je peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni" (Slišković, 2011:65). Ne postoji daljnja karakterizacija počinitelja silovanja niti je dalje u tekstu jasno zašto se on naziva kolokvijalno pogrdnim nazivom za gej osobu. U ovom kontekstu jedna se seksualna orijentacija izjednačava s perverznošću i karakterizira počinitelje silovanja kao bolesne monstrume. Žarkov (2009) je u svojoj knjizi "The body of war" analizirala hrvatske medijske izvještaje tijekom rata i zamijetila da su srpski silovatelji najčešće opisivani kao monstrumi usredotočeni na neprirodnu i abnormalnu seksualnost, koja označava sve Srbe perverznjacima. Silovanje je samo jedna od njihovih perverzija, uz homoseksualnost i sodomiju (Žarkov, 2009:138). Također, u svim ženskim svjedočanstvima u knjizi naveden je detaljan opis seksualnog nasilja dok je u posljednjem svjedočanstvu od strane muške osobe seksualnom nasilje spomenuto u jednoj rečenici dok je fizička tortura detaljno opisana. Kao što je Žarkov (2009:31) istaknula, kultura u kojoj je dominantan maskulinitet izjednačen s moći i heteroseksualnošću ne trpi detaljno razotkrivanje seksualnog nasilja nad muškim tijelima. 

Ovom kritikom nikako ne želim umanjiti ili trivijalizirati patnju osoba koje su iznijele svjedočanstva u ovoj knjizi. Njihova patnja treba biti javno priznata i pravno regulirana. Ali nažalost, čini mi se da ovakav način iznošenja trauma pogoduje jedino nacionalističkoj ideologiji i onima koji profitiraju od toga dok se na žrtve ponovno zaboravlja. Spomenuti zakon je svojim opsegom već ograničio na koga se sve može odnositi termin "žrtva." To je poražavajuće za sve žrtve seksualnog nasilja, koje se kontinuirano susreću s nerazumijevanjem sustava, omalovažavanjem te stigmatizacijom od strane javnosti. Izgleda kao da Hrvatska još uvijek nije dovoljno zrela da zaštiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost i bez obzira na okolnosti u kojima se ratno seksualno nasilje dogodilo neopravdano uplićući nacionalistički diskurs, što pokazuje duboku politiziranost teme i ograničenost shvaćanja ljudskih prava.

Bibliografija: 

Anthias and Yuval-Davis 1998. "Woman-Nation–State". London: Macmillan

Slišković, M. 2013. Sunčica. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora

Žarkov, D. 2007. The Body of War: Media, Ethnicity, and Gender in the Break-up of Yugoslavia. Durham, NC i London: Duke University Press Books

Tagovi: hrvatska, silovanje u ratu, zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u domovi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM