U fokusu

'Cvjetajući' biznis

Mjanmarske ‘mladenke’ žrtve traffickinga u Kini

Mjanmarske ‘mladenke’ žrtve traffickinga u Kini

pexels.com

Nang Seng Ja, iz Mjanmara, imala je samo devetnaest godina kada ju je teta iz Kine pozvala u posjet. Mjesec dana nakon što je stigla, Nang Seng Ja se onesvijestila. Probudila se u nepoznatoj kući, uz nepoznatog muškarca i njegovu obitelj. “Od njih sam čula da su me prodali”, rekla je organizaciji Human Rights Watch.

Nang Seng Ja, čije je ime promijenjeno zbog zaštite identiteta, pobjegla je u obližnju policijsku postaju i zamolila za pomoć. “Policija je od obitelji uzela pet tisuća juana (oko osamsto dolara)”, rekla je, “a zatim su me su me vratili u kuću nepoznate obitelji”.

Zaključali su je u sobu, gdje ju je muškarac opetovano silovao. Prisilili su je da uzme nešto za što su rekli da su lijekovi za plodnost. “Njegovi roditelji rekli su mi da su me kupili i da moram ostati ondje”, rekla je. Nakon četrnaest mjeseci, jedan od njezinih rođakinja, ljutita jer je dobila manji dio “miraza”, rekla je njezinim roditeljima. Oni su platili drugoj žrtvi trgovine ljudima da im pomogne povratiti Nang Seng Ja.

Svake godine, trgovci ljudima prevarom ili silom prebace stotine žena i djevojaka iz sjevernog Mjanmara u Kinu i prodaju ih kineskim obiteljima koje žele pronaći nevjeste za svoje sinove zbog rodne neravnoteže u zemlji.

Oružani sukob na sjeveru Mjanmara traje od postizanja neovisnosti 1948. godine, ali je dramatično eskalirao 2011. godine kada je vlada okončala 17-godišnje prekid vatre. Više od stotinu tisuća ljudi, uglavnom pripadnika_ca naroda Kachin, raseljeno je. Mnoge osobe koje su preživjele trgovinu ljudima rekle su da u izbjegličkim kampovima žive u bijedi te jedva mogu zaraditi za život. Vlada Mjanmara blokira pomoć kampovima. Žene i djevojke često su jedine hraniteljice obitelji dok se njihovi muževi i braća bore.

Preko granice, u Kini, postotak žena od 1987. godine u stalnom je padu. Istraživači_ce procjenjuju da u Kini živi 30 do 40 milijuna “nestalih žena”. Neravnoteža je uzrokovana preferiranjem muške djece te dodatno pogoršana između 1979. i 2015. godine politikom “jednog djeteta”, uz neprekidna ograničenja reproduktivnih prava žena u Kini.

Žene koje su preživjele trafficking obično kažu da su im osobe od povjerenja – u nekim slučajevima i rodbina – obećale da će raditi u Kini, a zatim bi ih prodale za iznose u rasponu od tri do trinaest tisuća dolara. Preživjele kažu da su kupci često bili više zainteresirani za “inkubatore” nego za nevjeste. Žene i djevojke obično su bile zaključane u sobi i više puta silovane. Nakon poroda bi ponekad uspjele pobjeći, ali obično su djecu ostavljale otmičarima. Nekoliko je žena izjavilo da toliko očajnički žele vidjeti svoju djecu da su se zbog njih vratile otmičarima.

Granični_e službenici_e ne čine mnogo kako bi zaustavili_e trgovinu ljudima, pa čak, kako se vidi iz priče Nang Seng Ja, ponekad i sudjeluju. Obitelji žena koje su bile žrtve trgovine ljudima molile su policiju Mjanmara za pomoć, no odbijene su. Obitelji i stručnjaci_kinje navode da policijski_e službenici_e traže mito kako bi obavljali_e svoj posao. Policija koja djeluje kao dio opozicijskih snaga, organizacije za neovisnost Kachina (KIO), također se pokazala beskorisnom.

Žene koje su pobjegle i stigle do kineske policije često se zatvara i deportira, dok njihovi trgovci i kupci ostaju na slobodi. Policija u Kini i Mijanmaru nekoordinirana je, a čak ni osnovnih sredstava za olakšavanje takve suradnje – primjerice, tumača – nema.

Preživjele u Mjanmaru imaju otežan pristup uslugama i bore se sa stigmom dok pokušavaju obnoviti svoje živote. Mjanmarska vlada osigurava nekoliko usluga, ali njihovo je djelovanje ograničeno i pomoć ne stiže onima koje je trebaju. Brojne organizacije civilnog društva pomažu preživjelima, traže pravdu i rade – sa ili bez pomoći policije – kako bi pomogle žrtvama, ali imaju malo resursa.

Policijske snage u regiji trebale bi činiti više kako bi spriječile trgovinu ljudima, kako bi osigurale oporavak i pomoć žrtvama, te kazneno gonile i trgovce i kupce. Međunarodni donatori trebali bi financirati napore nevladinih organizacija u pružanju pomoći dvostruko viktimiziranim ženama i djevojčicama – žrtvama agresije na Kachine i kineskih napada na reproduktivna prava.