Sa stavom

Think before you pink?

Ružičasto je samo boja i vrpca je samo vrpca, ali…

Ružičasto je samo boja i vrpca je samo vrpca, ali…

Pregledavate li tijekom listopada neke od dominantnih medija kako u hrvatskom medijskom prostoru tako i u onom svjetskom, sasvim je moguće da ćete primijetiti ružičastu pozadinu i naglašene riječi donate, help, join i slične. Zatim pridružite svemu navedenom ružičastu vrpcu.

Listopad je od 1985. godine poznatiji i kao NBCAM (National Breast Cancer Awareness Month), a nastao je kao partnerstvo American Cancer Societya i farmaceutskog odjeljenja Imperial Chemical Industries. Osnovni je cilj u to vrijeme bila promocija mamografije kao najznačajnijeg oružja u borbi protiv raka dojke. Ružičasta vrpca kao simbol borbe protiv te bolesti upotrebljena je prvi puta 1991. godine tijekom humanitarne utrke u New Yorku, ali je službena upotreba simbola započela 1993. godine osnivanjem The Breast Cancer Research Foundationa.

Povijest aktivizma u borbi protiv bolesti obilježila je sveopća borba za brisanjem pojma raka dojke iz sivog tabu područja o kojem se ne govori, koje se skriva i stigmatizira. Dakako, prvim aktivistkinjama ciljevi su bili prikupljanje financijskih sredstava za liječenje, potporu oboljelima i senzibilizacija društva. Ružičastu vrpcu na sebe su isprva stavljale žene koje su rak preživjele i koje su vrpcu nosile kao znak ozdravljenja. No, tijekom sljedeće 21 godine ružičasta vrpca pojavljuje se svugdje i na svemu. Ako se povratimo 21 godinu unatrag, upadamo u pojednostavljenu zamku i možemo zaključiti da je podizanje razine svijesti imalo uspjeha i da smo danas u velikom broju svjesni simbola ružičaste vrpce, pozadine, značenja i njegovih implikacija. No i najbolje namjere s vremenom su postale parcijalni i komercijalni interesi pa se danas i u mjesecu listopadu moramo zapitati znači li išta ružičasta vrpca na bočici jogurta?

O terminu pinkwashing pisale smo prije nekoliko godina, a oformljene su i organizacije poput Think Before You Pink  dok bizarno predoziranje trgovačkih lanaca proizvoda s ružičastom vrpcom možete vidjeti na Facebook stranici Pinkwashing Hall of Shame. Između ostalog, propituje se ispravnost sudjelovanja organizacija čiji se proizvodi na nekoliko razina povezuju s pojavom bolesti. Neke od komentatorica i blogerica u svojim su tekstovima pokušale pobrojiti razloge zbog kojih im se cijeli kontekst oko ružičaste vrpce čini posve krivim.

{slika}

Blogerica Nancy Stordahl oboljela je od raka dojke i svoja iskustva i dileme podijelila s čitateljicama i čitateljima svojih tekstova. Za Nancy, u ružičastoj vrpci problematično je puno toga. Pomalo ogorčena, pita se gdje je nestao feminizam koji je uistinu toliko pomogao da se rak dojke nikada ne skriva i kako se dopustilo da se tako opaka bolest trivijalizira i ‘reklamira’ provjerenom metodom objektivizacije i seksualizacije ženskih tijela i to s frazama grab a feel, squeeze a boob, touch yourself i save the boobs. Nancy je dalje pobrojila i još nekoliko glavnih razloga zbog kojih ne može pobjeći od kritike ružičaste vrpce: marketinški alat, bolest kao šoping, konzumerizam, upitne stvarne vrijednosti donacija, proizvodi koji ih nose, ružičaste vrpce svojom stereotipno ‘ženskom’ bojom reprezentiraju žene, a od raka dojke (rijetko, ali ipak) obolijevaju i muškarci. Pita se i jesu li silne vrpce izgubile vezu s realnim bolestima koje predstavljaju i postale tek simbolom koji ponekad od zasićenosti nismo u mogućnosti niti prepoznati. Iz iskustva osobe koja je rak preživjela, Nancy iskreno zaključuje kako rezultati cijele borbe ‘još uvijek nisu dovoljno dobri’.

Komentatorica i spisateljica S. E. Smith problematizira vjerojatno najčešći obrambeni mehanizam ‘u redu je dok je za dobar cilj’ i naravno, s njim se ne slaže. U svom kritičkom osvrtu, S. E. Smith sažeto objašnjava zašto joj se doslovce gadi ružičasta vrpca i listopad u kojemu je najvidljivija.

“Organizacije poput Breast Cancer Action zapravo se bore u ratu na dvije fronte, jedna je osigurati čim bolju njegu oboljelih od raka i s druge strane osigurati kampanje koje će podizati razinu osviještenosti”, navodi Smith te napominje da se i u borbi protiv ove bolesti često zaboravlja privilegiranost prilikom liječenje, odnosno da liječenje nije univerzalno dostupno svima. Za S. E. Smith sve je samo PR i to onaj neuredan. Nije teško zaključiti kakva je pozcija u kojoj se o nekoj bolesti piše i misli, a pogotovo ako  razmišljamo u okvirima ispravnosti nekog alata uopće i to u borbi protiv neke bolesti, ali možemo li zaista kupovati ružičastu Philadelphiju bez da se barem ne zapitamo…