Jučer je u Novinarskom domu u Zagrebu održan okrugli stol pod nazivom “Ima li neprijateljstva prema ženama na tržištu rada?” Na okruglom stolu su sudjelovale/i: Jasmina Sočković (direktorica, Selectio), Domagoj Račić (direktor, Mreža znanja), Morana Paliković Gruden (potpredsjednica Gradske Skupštine Grada Zagreba), Vesna Pusić (predsjednička kandidatkinja HNS-a) i Jagoda Milidrag Šmid (povjerenica SSSH).
Okrugli stol je organiziran od strane Business.hr-a, web portala i dnevnih novina, te Mreže znanja, konzultantsko-investicijske tvrtke koja pruža potporu poslovnim subjektima u strateškom upravljanju, razvoju i financiranju projekata.
Kao uvod u cijelu raspravu J. Sočković iznijela je par podataka o diskriminaciji žena na tržištu rada. Sve naravno počinje razgovorom za posao. Kandidatkinjama se upućuju pitanja o bračnom stanju, planovima vezano uz obitelj, djecu… Kandidati takova pitanja ne dobivaju. Nadalje vezano uz plaću, na početku karijere muškarci imaju cca 10% veća primanja nego žene, da bi se s godinama staža ta razlika povećavala i došla do cca 25% veće plaće za muškarce (naravno, govorimo i istoj stručnoj spremi i kvalifikacijama).
Referirajući se na gore navedene podatke, Vesna Pusić se prisjetila istraživanja koje je kao mlada sociologinja provela davne 1979. godine. Naime tada su razlike u plaćama između žena i muškaraca bile oko 30%, i eto za 30 godina smo došle do razlike od “samo” 25%.
Tim ritmom možemo očekivati kakvu takvu (platnu) jednakost negdje tamo 2159.
Kako smo i očekivale/i, najkritičnija je bila Jagoda Milidrag Šmid ispred Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Kao najveći problem na tržištu rada koji pogađa i žene i muškarce, J. Milidrag Šmid vidi “meki totalitarizam“. Tim pojmom opisuje pojavu u kojoj možete svašta izreći saborskim zastupnicima i ostalim političarima, ali poslodavci ostaju nedodirljivi. Na primjer poslodavce ne smijete pitati da li će vam platiti prekovremeni rad.
Zakon vam naravno dopušta raznorazna pitanja i osigurava vam zaštitu, ali teorija je jedno a praksa drugo. Osobe (a često su to žene) koje se usude izboriti za svoja prava i tražiti ono što im po zakonu pripada, od plaćenog prekovremenog do odmora bivaju etiketirane kao “buntovnice” i kao takve sigurno neće dobiti preporuku za neko drugo radno mjesto.
Kojeg li apsurda, da se osobe koje se zalažu za poštivanje zakona imenuju buntovnicima.
Nadalje J. Milidrag Šmid je označila kao problematične prakse poslodavca koji najčešće ne šalju žene na dodatne edukacije, vezane uz stručno usavršavanje. Problem žena (najčešće samohranih majki) je da su praktički prisiljene odabrati posao na pola radnog vremena i onda zbog osiguravanja egzistencije obavljaju više takvih part-time poslova (i na kraju imaju 50 satni i više radni tjedan).
Žene i dalje prevladavaju u sektorima koji su “tradicionalno” potplaćeni, socijala, obrazovanje, ugostiteljstvo…
Ali da ne bude sve tako “sivo” , postoji jedna “branša” koja je dominanto ženska i koja je cijenjena (odnosno po hrvatski, dobro plaćena), a to je sektor ljudsih resursa.
I koje bi bile preporuke/zaključci za kraj, (osim da se sve prebacimo u ljudske resurse)?
Generalni zaključak bi bio da se u Hrvatskoj generalno podcjenjuje rad i da to ima implikacije i na muškarce i na žene.
Kako je poentirala V. Pusić, pljačkanje gospodarstva je bio nastavak rata drugim sredstvima, čije ćemo posljedice nažalost još dugo osjećati.
A preporuke, evo jedna lako izvodiva i efikasna, prema riječima Vesne Pusić, država ne bi smjela forsirati mehanizme kojima ženu nastoji držati kod kuće (npr trogodišnji porodiljni) već osigurati servise koji će joj pomoći da sudjeluje na tržištu rada.
Jedan od zanimljivih prijedloga je je i obavezan porodiljni za očeve, odnosno podjela porodiljnog dopusta između majke i oca djeteta.
Možda bi jedino na taj način poslodavci prestali pitati žene na intervjuima za posao “A djeca, imate li ih u planu?”
Ili bi počeli postavljati ista pitanja i muškarcima?!
