U fokusu

odgovorne institucije ili ne znaju ili ne žele znati kakvo je stvarno stanje

Utjecaj Katoličke crkve i nedostatak političke volje – u smjeru urušavanja ljudskih prava žena u Hrvatskoj

Utjecaj Katoličke crkve i nedostatak političke volje – u smjeru urušavanja ljudskih prava žena u Hrvatskoj

Nataša Vajagić

S temom zabrinjavajućeg odnosa države prema pravima žena u svjetlu nezadovoljavajućeg Izvještaja RH o provedbi konvencije CEDAW na 61. sjednici UN-ovog Odbora za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena (Ženeva, 6.-24. srpnja), Ženska mreža Hrvatske održala je konferenciju za novinare/ke u ponedjeljak, 20. srpnja 2015. godine.

Ženska mreža Hrvatske podnijela je i prezentirala CEDAW Odboru alternativni izvještaj (Izvještaj u sjeni), koji je uz alternativne izvještaje CESI-ja, Udruge Roda, Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te udruga B.a.b.e i Ženske sobe, prema mišljenju i iskazu sudionica Odbor analizirao, usporedio sa službenim Izvještajem i prihvatio kao relevantan.

O Izvještaju RH (odnosno Vladinog ureda za ravnopravnost spolova), alternativnim izvještajima, tijeku sjednice i sadašnjem stanju ženskih ljudskih prava u Hrvatskoj govorile su predstavnice Mreže: Mirjana Kučer (Domine), Valentina Andrašek (Autonomna ženska kuća Zagreb), Sanja Juras (Lezbijska grupa Kontra) te koordinatorica Mreže Bojana Genov.

Na samom početku, Mirjana Kučer je naglasila kako je konvencija CEDAW osnova za sve dokumente o položaju žena, te kako se Ured za ravnopravnost spolova neodgovorno ponio prema svojoj zadaći, te je na ovoj sjednici diskutiran objedinjeni izvještaj sa velikim zakašnjenjem, budući da je Hrvatska bila u obvezi podnijeti ga još od 2009. godine. Osim toga, relevantne nevladine udruge nisu konzultirane u pripremi izvještaja, bez obzira što su nastojale kontaktirati Ured i pravobraniteljicu, premda je takvo konzultiranje i suradnja preporuka Odbora. Kučer je naglasila kako se u odnosu na prošli izvještaj promijenilo vrlo malo, što i dalje ukazuje na nedostatak političke volje te da očito odgovorne institucije ili ne znaju ili ne žele znati kakvo je stvarno stanje. Izvještaj se bazira na provedbi preporuka, mjera i zakonskih regulativa u tri područja koja su definirana Konvencijom: područje politike (odnosno političke participacije žena) ; područje ekonomske neravnopravnosti ; te područje zdravlja. Naglašeno je kako u prva dva područje nema nikakvog bitnog pomaka, a što se tiče područja ženskog zdravlja, načinjen je i korak unatrag.

Članice Odbora postavile su niz pitanja, no brojna Vladina delegacija na čelu s Helenom Štimac-Radin, predstojnicom Ureda za ravnopravnost spolova nije odgovorila praktički niti na jedno pitanje, odnosno pitanja su bila ili ignorirana, ili su odgovori bili neadekvatni, te se pokušavalo manipulirati podacima.

Osnovni problemi na koje je Odbor ukazao svojim pitanjima (osim kritike zbog kašnjenja s izvještajem i nesuradnje s NVO-om) su negativan utjecaj Katoličke crkve i potpisanih Vatikanskih ugovora, nedjelotvornost postojećih mehanizama – zakona za ravnopravnost spolova i suzbijanje diskriminacije te lošu primjenu posebnih mjera protiv diskriminacije žena.

O problemima u području političke participacije žena govorila je Sanja Juras. Članice Odbora izrazile su zabrinutost zbog uvođenja preferencijalnog glasanja koje u potpunosti poništava učinak kvota za izborne liste, te postavile pitanja o uvođenju kvota za ulazak u Sabor (tzv. rezervirana mjesta), odnosno zašto sistem preferencijalnih glasova nije uveden unutar kvota od 40 posto, kako bi se osigurala zastupljenost žena u Saboru. Napomenuto je i kako nije regulirano korištenje porodiljnog dopusta za diplomantkinje, odnosno kako ga one ne mogu koristiti.

Juras je govorila i o diskriminaciji i nasilju nad lezbijkama i o tome kako izostaje provedba zakona, te o tome kako u praksi policija ne štiti žrtve, posebno u slučajevima zločina iz mržnje, već pogoduje počiniteljima. Osvrnula se i na slučaj diskriminacije u OŠ Bartol Kašić (vezano uz obrazovnu homofobiju) iz 2009. koji je stavljen u hitru proceduru, no Vrhovni sud do danas nije donio odluku.

Izražena je i zabrinutost zbog malog broja sati spolnog odgoja u školama – te su članice odbora postavile pitanje: kako Hrvatska namjerava sa samo dva sata spolnog odgoja postići cilj seksualno odgovornog ponašanja mladih?

Valentina Andrašek je govorila o postavljenom pitanju o konkretnom roku za ratifikaciju Istambulske konvencije Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, kao i o pitanju negativne prakse dvostrukih uhićenja u slučajevima partnerskog nasilja (kada bivaju uhićene i žrtve) što dodatno ugrožava žene žrtve nasilja u obitelji te o sve prisutnijem rodno neutralnom pristupu obiteljskom nasilju. Odbor je primijetio i negativnu praksu primjene Prekršajnog zakona umjesto Kaznenog, te probleme koji postoje u Obiteljskom zakonu, odnosno odredbe koje diskriminiraju žene i dovode ih u nepovoljan položaj, stoga što omogućivanje ponovljenih kontakta s nasilnikom često uzrokuje novo nasilje, a ponekad i ubojstva žena. Andrašek je napomenula kako i dalje ne postoji dovoljan broj skloništa za žene žrtve nasilja odnosno sigurnih kuća, te kako nije jasno hoće li Vlada nakon skorog isteka trogodišnjeg financiranja skloništa osigurati nova sredstva.

Bojana Genov je govorila o stanju reproduktivnih prava žena te kako su članice Odbora izrazile zabrinutost zbog neobavljanja pobačaja pod izlikom priziva savjesti, na što je delegacija odgovorila kako su svi ti problemi riješeni. Izražena je i zabrinutost zbog (ne)dostupnosti kontracepcijskih sredstava, uključujući i slučaj ellaOne. Također, upozoreno je kako Zakon o medicinskoj oplodnji uskraćuje pravo na medicinsku oplodnju ženama koje žive u istospolnim zajednicama i ženama bez partnera koje nisu neplodne.

Hrvatska je pohvaljena za zakone, no Odbor nije zadovoljan primjenom. Nela Pamuković je istaknula kako se unatoč pohvalama zakona ima još puno toga za raditi na njihovim izmjenama i usklađivanjima u smjeru konkretnih pozitivnih promjena za žene.

Sudionice su istaknule kako su međunarodni mehanizmi, nažalost, najjači instrument koji imamo u borbi protiv diskriminacije žena na svim područjima u našem društvu, te kako ih treba što bolje iskoristiti.

Na kraju, Ženska mreža Hrvatske pozvala je medije na suradnju i aktivnije praćenje ovih problema, na primjer postavljanjem pitanja o ratifikaciji Istambulske konvencije na koju se Vlada obvezala u što kraćem roku.

Sjednica u Ženevi završava 24. srpnja, a već 25. srpnja očekujemo izvještaj i preporuke CEDAW odbora za Hrvatsku.