U fokusu

Zviždačica: UN-ove snage zataškavaju trgovinu ženama

Zviždačica: UN-ove snage zataškavaju trgovinu ženama

Policajka i majka troje djece, Kathryn Bolkovac, nadala se novom početku kada se prijavila za služenje u mirovnima snagama UN-a u Bosni. No kada je počela istraživati trgovinu mladim djevojkama koje su uvučene u prostituciju svi dokazi upućivali su na njene kolege. 

 Prevela i prilagodila Maja Gačić

Pretpostavljala sam da ću raditi s elitnima snagama iz raznih dijelova SAD-a, ali ljudi koji su se prijavljivali u vojsku mogli su se podijeliti u dvije skupine: mladići koji zasigurno nisu imali ni minimum potrebnih osam godina iskustva aktivne službe u policiji, i umirovljenici. Tvrtka DynCorp je bila unajmljena od strane američkog Ministarstva vanjskih poslova da obavi regrutaciju policijskih službenika/ca za služenje u mirovnim snagama pri Ujedinjenim Narodima u međunarodnoj policijskoj jedinici (IPTF) u Bosni. Tjedan obuke bio je u Fort Worth. Nije bilo nikakvih intervjua niti opsežnih provjera prijašnjih zaposlenja. Do lipnja 1999. bila sam u Sarajevu kao dio IPTF-a kojeg je činilo skoro 2,000 civilnih policijskih službenika iz 45 zemalja UN-a. Postala sam povjerenica za pitanja ljudskih prava i nakon nekoliko mjeseci premještena sam u bazu 40 milja sjeverno od Sarajeva kako bih radila na novom UN-ovom projektu “Suzbijanje nasilja nad ženama”. Uskoro sam se susrela s nizom ozbiljnih slučajeva.   

Prvi je bio pri kraju 1999.-e. Mlada žena nađena je kako pluta u rijeci Bosni, djelomično odjevena s tupom ozljedom na zatiljku glave. Mrtvozornik je utvrdio da je ukrajinskog podrijetla, no nitko nije mogao objasniti kako je mlada Ukrajinka završila mrtva u rijeci. U tako uništenu i siromašnu zemlju nije dolazilo mnogo mladih imigrantica.     

Idući slučaj je onaj mlade djevojke koju su pred zoru su našli kako u deliriju luta obalom te iste rijeke. Rekla je da se zove Viktorija i da je iz Moldavije, no to je sve što sam uspjela razumjeti, to i englesku riječ koju je uporno ponavljala: “Flor-i-da”. Na obali rijeke bio je noćni klub Florida tako da sam ga pošla izvidjeti s lokalnim policijskim službenikom. Unutrašnjost je bila sumorna. Nekoliko stolova i drvenih stolica, oko pozornice sa štangom za ples. U blizini šanka sam ugledala nešto slično metalnoj kutiji za pištolj unutar koje je bio deblji svežanj novčanica američkih dolara, a pored njega i putovnice mladih Ukrajinki i Moldavki. Vani sam spazila požarni izlaz koji vodi do zatvorenih drvenih vrata. Lupila sam ih nogom i u toj maloj sobici pronašla nagurano sedam djevojaka. Na podu sam opazila notes s rukom napisanim brojevima. Jedna kolona su bili njihovi klijenti, druga su cijena tih usluga – u rasponu od DM25 do 100; a treća bilanca – zarada vlasnika notesa oduzeta od djevojčinog duga. Dugovala je čak DM7,000 – preko $3,000.         

U uredu IPTF-a djevojke su nevoljko govorile. Dale su šture opise IPTF-ovih službenika, lokalne policije i vojnika koji su posjećivali klub. Bilo je nejasno da li su pobrkale uniforme, ali ja sam neprestano razmišljala o dolarima u kutijici. Jedino mjesto gdje se mogu u Bosni dobiti američki dolari je američka vojna baza gdje su zaposlenici DynCorp mogli unovčiti svoje čekove. 

Nijedna od djevojaka, uključujući Viktoriju, nije htjela svjedočiti protiv vlasnika kluba iz straha od odmazde – i nije im bilo za zamjeriti. Te noći je konvoj od četiri vozila koja su vozili lokalna policija i službenici IPTF-a odvezao žene u Sarajevo gdje su ih smjestili u sigurnu kuću i kasnije vratili u njihovu domovinu. Policajac koji je radio na slučaju rekao mi je da su vlasnika Floride kasnije uhitili, ali ne za držanje zatočenih žena ili trgovinu ljudima, već za zapošljavanje ilegalnih imigranata/ica bez valjane radne dozvole.  

Diljem zemlje praktički preko noći nicali su bordeli pod krinkom kafića, klubova i hotela oko vojnih baza gdje su bili ne samo vojnici, već i stotine zaposlenika DynCorp-a. Djevojke i žene su dovođene, tjerane da se skidaju i procjenjivane od strane ponuđača koji su ih prodavali i kupovali kao stoku.     

U travnju 2000.-e dok sam završavala svoju jednogodišnju misiju ponudili su mi mjesto službenice za ravnopravnost spolova u UN-ovoj središnjici u Sarajevu. Posla je bilo puno i radno mjesto bilo je zahtjevno, a slučajeva trgovine ljudima sve više. U prvom tjednu listopada došlo je 16 mladih djevojaka u lokalni IPTF ured u Doboju. Podrijetlom su bile iz Moldavije, Ukrajine, Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Bjelorusije, a pronađene su nakon policijske racije u lokalnom klubu. Većina žena je dala odvojene, detaljne izvještaje o lokalnim i stranim policajcima koji su često bili njihovi klijenti. Dale su opis karakterističnih obilježja; zlatni zubi, nakit, uniforme, tetovaže i imena.           

To je bio najveći zabilježeni slučaj IPTF-a i ja sam predložila linijsko prepoznavanje. Pozitivna identifikacija službenika IPTF-a koji su pohodili bordele poslala bi snažnu poruku službenicima misije i IPTF-a da su ovo ozbiljne optužbe.     

Iduće jutro sam dobila e-mail od starijeg kolege koji je poslan meni i još 120 drugih ljudi od kojih su većina bili zaposlenici američkog DynCorp-a. Pisalo je da su izvršene racije u nekim “nepoćudnim mjestima” i da je nekoliko prijateljica noći privedeno. I obavijestili su ih da su opisani neki službenici IPTF-a. Navodno da će svjedoci imati linijsko prepoznavanje. Bila sam zabezeknuta. Znači li to da je službenik upravo otkrio povjerljive informacije osumnjičenima u ovom slučaju? Mogao je e-mail nasloviti i sa :”Sredite svi svoje alibije!” Nedugo potom slučaj je opozvan. Nitko mi nije mogao odgovoriti zašto.    

Te noći sam poslala e-mail na otprilike 50 članova misije. Opisala sam kako su žene bile žrtve trgovine ljudima u Bosni. Ponudila sam specifične detalje i ispričala potresne slučajeve. Napisala sam da je vrijeme da shvatimo da je ovo ozbiljan organizirani kriminal na kojemu se okreću veliki novci.       

Idući dan je stariji službenik J Michael Stiers započeo lobirati da me se ukloni s te pozicije. Otkrila sam da me želi premjestiti na drugo radno mjesto i da ima potporu i američke ambasade i ministarstva vanjskih poslova da me premjeste. Nedugo nakon toga to se i ostvarilo, no istražitelji za ljudska prava su i dalje dijelili informacije sa mnom i pitali me za savjet.      

Sada kada sam bila zadužena za arhiviranje slučajeva i podnošenje dnevnih izvještaja koje sam slala u središnjicu i zapravo sam imala pristup većem broju informacija nego na prijašnjoj poziciji službenice za ravnopravnost spolova. 

Jedan od najvećih slučajeva dogodio se u studenom u Prijedoru kada su službenici IPTF-a proveli neodobrenu raciju u tri noćna kluba pronašavši 34 djevojke koje su dovedene iz Rusije, Moldavije i Ukrajine. Žrtve su posvjedočile da su službenici IPTF-a pohodili baš te klubove u kojima su upravo proveli racije.     

Neki od optuženih bili su i zaposlenici DynCorp-a. No bez istrage IPTF je tražio ostavku tih 6 službenika. Poslani su natrag u domovinu kao i 34 žrtve. Skupa s njima otišla je bilo kakva mogućnost za svjedočenje i dobivanje potpune slike o događajima. UN je dao službenu izjavu u kojoj opovrgava optužbe da su IPTF službenici bili uključeni u ilegalne aktivnosti i da su njihove ostavke primili “više sa žaljenjem nego ljutnjom.” Tijekom zime sam prikupljala informacije i planirala pri svom povratku u domovinu razgovor s državnim senatorom o tome što se događa u misiji.        

U travnju 2001., tri mjeseca do isteka mog ugovora, optužena sam za falsificiranje spisa o radnom vremenu. Imala sam dokaze koji su ukazivali da nisam pogriješila, ali dobila sam otkaz. Odbila sam potpisati ugovor o prekidu radnog odnosa i kupila mali kazetofon. Preostalo vrijeme u Bosni provela sam sakupljajući informacije od što je više ljudi moguće sve dok me kolega Thor nije upozorio da me prisluškuju i da mi je život u opasnosti. Spakirala sam sve što posjedujem uključujući dokaze koje sam prikupila u zadnje dvije godine i sljedeće jutro otišla iz zemlje.

Nekoliko mjeseci kasnije pojavila se priča u najvećim sarajevskim novinama. Na temelju mojih dokaza naslov je glasio: “Misija UN-a u Bosni pod sumnjom je za navodno zataškavanje prostitucije”. Bio je to prvi od mnogih.           

Krajem lipnja 2001. podignuta je optužnica s moje strane protiv DynCorp-a za nepravedno otpuštanje zbog otkrivanja povjerljivih informacija i drugog kolovoza 2002. sud je jednoglasno presudio u moju korist. Potiho sam slavila nadajući se da će veća pobjeda biti kada se Ministarstvo vanjskih poslova pozabavi pitanjem trgovine ljudima u redovima DynCorp-a. No nitko nije otpušten pa čak ni premješten na nižu poziciju.

Nedugo nakon toga DynCorp je objavio da je Ministarstvo vanjskih poslova dodijelilo $22 mil. vrijedan ugovor policiji u Iraku. U godinama koje su uslijedile, optužbe za seksualno zlostavljanje i povredu ljudskih prava od strane UN-ovih mirovnih snaga izašle su na vidjelo u Kongu, Sierra Leone, Burundi, Gvineji, Nigeriji, Liberiji, Bosni, Kosovu, Haitiju, Kambođi, Kolumbiji, Sudanu, Iraku i Afganistanu. Mnoge su uključivale DynCorp.   

 

 {slika}

Ovo je preuređeni isječak iz knjige Zviždačica: Trgovina ljudima u seksualne svrhe, vojni ugovori i borba jedne žene za pravdu, Kathryn Bolkovac i Cari Lynn.