Grčka, Pride, Gorenje, bagerist Džo…?
Kako bi vi nastavili sljedeći niz ? Da li su to riječi koje i vas asociraju na solidarnost, ili vi prvo pomislite na nešto drugo, možda na neki telefonski broj sa 060?
Gore navedeni pojmovi su prve asocijacije na spomen solidarnosti sudionika/ica jučerašnje diskusije u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu, gdje je Heinrich Boell Stiftung okupio aktivističko-teorijske snage u diskusiji na temu “Solidarnost u krizi-kriza solidarnosti ?”. Andrej Kurnik, Sanjin Bužo, Mima Simić, Šefik Tatlić i Marko Strpić pokušali su dati odgovor (i ne samo odgovor nego i “upute za daljnje djelovanje”) na pitanja: Što je uopće solidarnost, da li postoji i kako se manifestira u ovom našem “regionu”?
Nažalost, većina primjera sudionika/ica je ukazivala na manjak solidarnosti u ovom dijelu Europe.
Prema riječima Andreja Kurnika, u Sloveniji su imigranti i “izbrisani” izloženi diskriminaciji. “Kolonijalna dominacija” koja je zavladala nakon osamostaljenja proizvela je značajan broj “isključenih”.
Sanjin Bužo ističe problem kolektivnih predrasuda u Jugoistočnoj Europi koje su potencirane slabim protokom informacija između gradova/zemalja. U Beogradu ne znaju što se zbiva u Tirani, u Sarajevu ne znaju što se događa u Ljubljani.
Osim problema sa solidariziranjem s drugima i drugačijima, postoji problem i unutar samih diskriminiranih grupa. Najbolji primjer za to je nedavna situacija u Sloveniji gdje su radnici i radnice Gorenja organizirale/i divlji štrajk u kojem ih sindikat nije podupro.
Ni lezbijska i gej populacija nije imuna na “ne-solidarnost”.
Mima Simić je naglasila problem kod održavanja “Internacionala Pride-a” 2006. u Zagrebu, kada se dio pripadnika LGBTIQ zajednice ogradio od takvog koncepta Pride-a.
Ono od čega su se ogradili je zapravo “širenje područja borbe” na prava manjina generalno. Ćirilica i petokraka na plakatu nisu bili dio “njihove borbe”.
Glavni problem kod pitanja “Koliko solidarnosti?” je podjela na vašu i našu borbu, na nešto što me se tiče i nešto što me se ne tiče. Odnosi moje, tvoje, vaše i naše direktno su povezani sa politikom identiteta. Ukoliko se i same/i identificirate kao manjina, da li je veća vjerojatnost da ćete se solidarizirati sa nekom drugom manjinom?
Privatizacija je zahvatila i sferu solidarnosti. Ubrzani tempo života, obaveze, prezaposlenost i ostale fraze koje služe kao alibi za “ne-imanje” vremena proizvele su novovjeki fenomen “cyber solidarnosti”. Na Facebook-u označite što podupirete, proslijedite par mailova u kojima netko traži pomoć, nazovete par brojeva na 060, i građanska dužnost je obavljena.
Uz to se naravno trebate nadati da voditelj kviza u naletu emocija ne prozove nekog od primatelja donacija.
I što dalje sa solidarnošću, ostaviti je u sferi empatije, altruizma, voluntarizma i ostalih relativiteta. Ili je pak dovoljno samo bivati u sferi cyber solidarnosti.
Kako spriječiti da nas ne zadesi sudbina Niemoellerovog junaka, koji nije ništa rekao kad su dolazili po komuniste, židove, sindikaliste i katolike pa naposljetku kad su došli po njega nije imao tko reagirati?
Bez solidarnosti, jako teško.
