U fokusu

Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj

U hrvatskom društvu muškarci i žene nisu ravnopravni, iako je spolna diskriminacija manja nego što je to bio slučaj prije desetak godina, pokazuju rezultati znanstvenog istraživanja “Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj”.

Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj

U hrvatskom društvu muškarci i žene nisu ravnopravni, iako je spolna diskriminacija manja nego što je to bio slučaj prije desetak godina, pokazuju rezultati znanstvenog istraživanja “Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj”.

Istraživanje, naručeno od vladinog Ureda za ravnopravnost spolova, provedeno je u suradnji Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Instituta za društvena istraživanja i prvo je istraživanje percepcija, stavova i iskustava o rodnoj diskriminaciji u nas. Rezultati ovog istraživanja, kao i drugih istraživanja u okviru Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006.-2010. (istraživanje položaja, svijesti i potreba seoskih žena koje se provodi se u okviru Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, istraživanja o položaju žena s invaliditetom, te o položaju pripadnica srpske nacionalnosti na tržištu rada), imaju poslužiti kao znanstvena osnova stvaranju nove Nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova. Istraživanje je provedeno metodom ankete na reprezentativnom uzorku (N=1363) u ljeto ove godine. Ispitanici/ce su odabrani prema spolu, stupnju obrazovanja, regionalnoj zastupljenosti i veličini mjesta stanovanja određenih u skladu s posljednjim popisom stanovništva iz 2001. godine.  A što rezultati istraživanja pokazuju?

Iako se većina ispitanih (57.7%) slaže s gore navedenom tvrdnjom, naime da u hrvatskom društvu muškarci i žene nisu ravnopravni, žene su u većoj mjeri svjesne postojanja rodne neravnopravnosti  (66.7%). U skladu s percepcijom položaja različitih društvenih skupina u našem društvu, većina ispitanika/ca smatra kako su u najnepovoljnijem društvenom položaju, kada su u pitanju pojedine skupine žena, Romkinje (63.3%), kao i žene s invaliditetom (63%) te žene žrtve obiteljskog nasilja (61.2%). Neravnopravan tretman imati će i starije žene, one nižeg stupnja obrazovanja, samohrane majke i nezaposlene žene, te žene u seoskim sredinama i pripadnice neke nacionalne manjine.

Tek 36.8% građana zna da je spolna diskriminacija zakonski kažnjiva (muškarci su, zanimljivo, češće nego žene upoznati s ovom činjenicom), međutim većini (88%) nisu poznati zakoni koji takvo ponašanje sankcioniraju. Ovaj podatak svakako upućuje i na to da građani/ke nisu upoznati sa Zakonom o ravnopravnosti spolova iako je prošle godine ponovno u Hrvatskom saboru izglasan gotovo konsenzusom. U prilog tome ide i tvrdnja čak 39.2% ispitanih kako se u slučaju diskriminacije na osnovi spola ne bi obratilo niti jednoj službenoj instituciji. Ipak, 34.3% ispitanika/ca svjesno je uloge neovisnih tijela za suzbijanje spolne diskriminacije poput Pravobranitelja/ice za ravnopravost spolova, te tijela kao što su Ured za ravnopravnost spolova ili saborski Odbor za ravnopravnost spolova.

Istraživanjem se nastojalo ispitati jesu li u hrvatskom društvu žene i muškarci jednako tretirani u obitelji, obrazovanju, na poslu i u politici, ali i to koliko su oni sami skloni diskriminiranju ljudi na temelju spola. Iako većina ispitanika/ca iskazuje egalitarne stavove o rodnoj ravnopravnosti u obitelji (82% ispitanih smatra da karijera muškarca i žene mora biti podjednako važna, a 70.8% da muž i žena trebaju potpuno ravnopravno dijeliti kućanske poslove), rezultati istraživanja pokazuju da čak 87% ispitanih smatra kako “žene još uvijek češće nego muškarci obavljaju kućanske poslove, čak i kada su zaposlene”. Karijera muškarca, smatraju također, još je uvijek važnija od karijere žene (72%) koje su i dalje prvenstveno zadužene za brigu oko djece (75%). Što se tiče ovog potonjeg, posebno je važno istaknuti i to da većina ispitanih, za razliku od ostalih stvavova, ovdje zastupa prilično tradicionalno stajalište – tek 35% ih smatra da žena ne bi trebala snositi veći dio odgovornosti za brigu o djeci. Taj veliki nesklad između izraženih poželjnih ponašanja i doživljenog iskustva jedno je od pitanja na koje će ovo istraživanje trebati dati odgovor. 

Većina ispitanih (75.1%) slaže se da žena traba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće, kao i da žena koja se liječi od neplodnosti treba imati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju bez obzira na bračni status (75% ispitanica i 67% ispitanika).

Svaki je peti sudionik/ca istraživanja iskusio/la rodnu diskriminaciju u obitelji, no to je i dalje uglavnom žensko iskustvo. Također, rodnoj su diskriminaciji u obitelji u većoj mjeri bili izloženi stariji sudionici/ce, neobrazovaniji i porijeklom sa sela. Ta se diskriminacija, nadalje, u većoj mjeri zbiva u roditeljskom domu nego u partnerskom odnosu, i u najvećoj se mjeri odnosi na obavljanje određenih kućanskih poslova. Najveći diskriminatori nisu, suprotno uvriježenom mišljenju, šefovi i supružnici već – roditelji – i to podjednako otac (21.3%) i majka (19.7%). No, u većem postotku roditelji ipak diskriminiraju kćeri (roditelji su diskriminirali oko 10% muškaraca te oko 30% žena). U skladu s ovim su i nalazi da ravnopravnost žena i muškaraca manje podržavaju muškarci, starije osobe, osobe nižeg obrazovanja i iz ruralnih područja.

Prema statističkim podacima žene su podjednako kao i muškarci zastupljene na svim razinama obrazovanja. Takva je i percepcija ostvarenosti rodne ravnopravnosti u obrazovanju: 78.1% ispitanih smatra da u Hrvatskoj danas žene i muškarci imaju jednake obrazovne šanse. Doduše, značajan postotak ispitanika/ca (43.7%) smatra da je spol još uvijek važan kriterij u školama pri usmjeravanju učenika/ca prema određenim zanimanjima, ali je tek 9% ispitanih izjavilo je da su tijekom obrazovanja bili diskriminirani na temelju spola. Međutim, u određenoj mjeri sami ispitanici (30%) i ispitanice (24.9%) podržavaju stereotipne predodžbe o poželjnom profesionalnom usmjerenju muškaraca i žena (“muškarci trebaju imati bolji uspjeh u prirodoslovnim i tehničkim predmetima jer su im potrebniji u životu nego ženama”), kao i stereotipne rodne uloge (39.7% muškaraca i 32% žena smatra da muškarci trebaju ozbiljnije shvaćati svoje obrazovanje nego žene jer će jednog dana biti hranitelji svoje obitelji).

Rodna ravnopravnost u obrazovanju deklarativno se spremno prihvaća (ispitanici i ispitanice u podjednakoj mjeri smatraju da bi žene i muškarce trebalo podjednako poticati na daljnje školovanje/usavršavanje), ali suočeni s konkretnim situacijama (stereotipi pri izboru škola) ispitanici/ce nisu neskloni diskriminaciji (45.1% pri upisu u elektrotehničku školu prednost bi dalo/dala mladiću pred djevojkom). To su ipak skloniji učiniti muškarci (52.5%) nego žene (38.2%). I ovdje veliku ulogu imaju socioekonomske karakteristike – rodnu ravnopravnost u obrazovanju manje podržavaju muškarci, osobe s nižim stupnjem obrazovanja i stariji te oni koji žive u ruralnim sredinama.

Rodnu diskriminaciju na poslu, odnosno na tržištu rada, u većoj mjeri percipiraju žene. U visokom postotku slažu se s tvrdnjama da žene teže napreduju na poslu nego muškarci, da dobivaju manju plaću za posao jednake vrijednosti, da se njihove sposobnosti na poslu češće podcjenjuju te da češće dobivaju otkaze nego muškarci. Iako 2/3 ispitanih nije navelo i iskustvo takve diskriminacije1, od onih koji su to učinili ženska su iskustva znatnoj mjeri gora no muška. No, nije nevažno napomenuti i to da je oko 30% žena i oko 50% muškaraca u poslu spremnije u pomoć pozvati kolege nego kolegice.

Također, dojam je ispitanika/ca da žene nisu u dovoljnoj mjeri prisutne u tijelima političkog odlučivanja, ali za razliku od drugih zemalja u kojima su provođena slična istraživanja, u nas su žene “vidljivije” u tijelima političkog odlučivanja na državnoj nego na lokalnoj razini: iako su na svim razinama političkog odlučivanja nedovoljno i izrazito malo zastupljene, u percepciji ispitanika/ca manje je županica i gradonačelnica nego što je žena na vodećim pozicijama u Saboru ili Vladi. Razloge za to ispitanici/ce vide prvenstveno u predrasudama o ženama u politici, a potom i obiteljskim obvezama, opterećenosti poslom, nerazumijevanju bližnjih, kao i nedovoljnoj aktivnosti političkih stranaka. Iako rijetka, što je moguće objasniti činjenicom da u politici aktivno sudjeluje relativno malen broj ljudi, iskustva diskriminacije u politici imaju uglavnom žene (primjeri diskriminacijskog iskustva su zaobilaženja pri izboru u tijela političke stranke ili uvrštavanja na kandidacijsku listu, te učestalo doživljavanje uvredljivih komentara članova stranke kao i intenzivnijeg rada od muških stranačkih kolega). Također, za razliku od ostatka istraživanja, ispitanici manje podržavaju općenitije stavove o ravnopravnosti žena u odlučivanju, a više one o ravnopravnosti žena u konkretnom političkom djelovanju (kada žene jednom dođu do toga da imaju neku poziciju unutar stranke onda ih se percipira kao ravnopravnije muškarcima nego one kojima to nije uspjelo).

Ipak, većina građana/ki dojma je da se položaj žena poboljšao u odnosu na razdoblje prije desetak godina. Pritom se neravnopravnost u većoj mjeri percipira na tržištu rada i u obitelji. Međutim, kada je u pitanju tržište rada, postoji razvijena svijest da muškarci i žene trebaju imati jednake mogućnosti pri zapošljavanju i jednake mogućnosti napredovanja. Obitelj ostaje područje u kojemu “sudionici/ce i percipiraju najviše neravnopravnosti, ali i doživljavaju najviše diskriminacije, najskloniji su diskriminirati članove obitelji, te u većoj mjeri imaju izraženije tradicionalne od egalitarnih rodnih uloga”. Odatle i preporuka da se napori za povećanje ravnopravnosti žena i muškaraca usmjere prvenstveno prema obitelji.