U fokusu

Šiju za hrvatske ministre, a ne dobivaju plaće

Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Tekstilne radnice su najzapostavljenija skupina u radničkoj klasi. To što je njihova industrija dominantno ženska ima bez sumnje bitnu ulogu u tome. Da nije tako, ne bi 100.000 mahom žena ostalo bez posla u zadnjih dvadeset godina, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima. Za područja Hrvatske u kojima je smještena većina proizvodnje tekstila, odjeće i obuće – Zagorje, Slavonija, Međimurje, Zagreb – ta je industrija jednako važna kao i brodogradilišta za obalni dio Hrvatske. No, čini se da nije jednako važno tko gubi posao.

Šiju za hrvatske ministre, a ne dobivaju plaće

Ana Opalić

Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Prije godinu dana – u kolovozu 2009. – zaposlenih je u toj industriji bilo tek 35.754. Bez posla je ostalo onoliko ljudi koliko cijeli Osijek broji stanovništva, a Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. Od onda je broj zaposlenih još padao tako da je u zadnjih dvadeset godina ukupno oko 100.000 ljudi izgubilo radna mjesta u proizvodnji odjeće i tekstila. Od toga su velika većina žene. Točnije, oko 85 posto. One koje su imale sreću da zadrže posao, imaju plaću u prosjeku oko 3000 kuna. To je za 45 posto niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. I za trideset posto niže nego što su plaćeni oni rijetki muškarci u toj branši. Država godinama ne poduzima ništa zbog onih plaća u toj branši koje su niže od zakonski minimalnih. Iako dobro znamo što se sve ne može kupiti s 3000 kuna, usporedbe radi navedimo da je prosječna potrošačka košarica za lipanj ove godine iznosila 6.631,27 kuna za četveročlanu obitelj. Radnice u tekstilnoj industriji uglavnom se uklapaju u tu sliku: najčešće su to žene između 35 i 55 godine života, koje su rano počele raditi i imaju obitelj.

{slika}

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković sve su te uništavalačke godine u tekstilnoj industriji prošle relativno stabilno. U zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko d. d. broje već silne godine radnog staža i ne razmišljaju ni sekundu kada navode točan datum kada su počele raditi u toj tvornici. Svima im je upravo u ovo ljetno i ranojesenje doba okrugla obljetnica u Kamenskom. No nije im baš do slavlja. Đurđa Krnjak počela je raditi 1. lipnja 1980. sa 18 godina. Đurđa Grozalj 13. kolovoza te iste godine, s 23 godine, ali je došla u Kamensko s već pet godina staža. Najmlađa od njih, Draženka Đaković, počela je 1. listopada 1990., kada je imala 20 godina. Za vrijeme rata su pod uzbunama šivale uniforme na koje su se kasnije vješali ordeni zaslužnih muškaraca, nositelja raznih povlastica, poslije su izrađivale kvalitetnu modnu konfekciju, uglavnom muška i ženska odijela za zapadnoeuropska tržišta. Tu, gdje su provele sve te godine, mislile su i završiti svoju radnu karijeru. Kamensko postoji još od 1949. godine, poslovalo je pristojno, narudžbe još uvijek dobiva pa se to činilo sasvim mogućim. No, i njih je dohvatio tipični hrvatski tranzicijski scenarij, koji u toj branši za radnike završava uglavnom na burzi rada. Bez velike perspektive ponovnog zapošljavanja.

Za Kamensko je u kolovozu pokrenut stečaj. Tako su odlučili sami radnici nakon što im više nije ostala ni jedna druga, prihvatljivija opcija. Nisu dobili plaće i naknade za prijevoz od travnja ove godine, a porez i doprinosi im nisu uplaćivani pune dvije godine. Kod liječnika ih još uvijek primaju, mada ni sami ne znaju kako jer im troškove zdravstvenog osiguranja tvrtka nije pokrila. Stečaj im je jedina šansa da naplate ono što im duguju. Što se dogodilo s Kamenskim, koje se još uvijek na svojoj internetskoj stranici reklamira kao Kuća europske mode, dok lagana glazba svira u pozadini i smjenjuju se modeli u odjeći proizvedenoj u neprekidnoj buci tvorničkog pogona, od čega su, kažu, svi pomalo oglušili? Rasap je počeo prije par godina, kada je Kamensko prešlo u ruke novih vlasnika, a sindikat je upozoravao na moguće nepravilnosti u privatizaciji tvrtke. Od tada su se redale razne investicije i gomilali su se dugovi. Radnice kažu da su im čak plaćali pregled kod privatnog ginekologa, mada za to nije bilo ni potrebe ni novaca.

{slika}

Jedna od većih investicija bila je kupovina zemljišta u Svetoj Heleni, gdje su im obećavali da će biti “najmodernija tvornica u Europi”. Na taj se projekt utrošilo dvije godine i tko zna koliko novaca da na kraju ništa ne bi bilo napravljeno, osim što se tvrtka dodatno zadužila na račun tog zemljišta. Sve je na kraju završilo s 32,5 milijuna kuna duga prema radnicima, koji sada tvornicu u koju su uložili tolike godine nazivaju Kućom europske sramote. Radnici otvoreno govore da se tvornica gasila planski, kako bi se vrijedno i veliko zemljište, čak 26.000 četvornih metara u centru Zagreba, odmah pored Trga Francuske Republike, prodalo i na tome dobro zaradilo. Sve to vrijeme, i dok je račun tvrtke blokiran, u Kamensko su dolazili ministri hrvatske Vlade kako bi naručili odijela po mjeri, koje su im onda šivale radnice, ne dobivši za svoj posao plaću.

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su spremne odgovoriti na svako pitanje, argumentirano i promišljeno, ne boje se ničega, jer, kako kažu, nemaju više što izgubiti. “Mi smo dovedeni do očaja. Izgubili smo radnički ponos, žensko dostojanstvo, sva prava… Već tolike mjesece dolazimo na posao i radimo od 6.30 do 14.30, a da nam ne daju ni lipe. Svjesni smo da ćemo najvjerojatnije izgubiti posao, ali koja nam je alternativa? Da radimo dalje bez plaće i da nam na kraju ne isplate što su dužni? Nitko ne bi pokrenuo stečaj da nam nije došlo do grla, pa kome je u interesu izgubiti posao? “, pita Đurđa Grozaj. Kaže da joj je strah od poštara postao svakodnevica, jer se boji opomena zbog neplaćenih računa. Mnoge njene kolegice su se već suočile s ovrhama, nagomilanim ratama kredita koje nemaju otkud vratiti, blokiranim računima u bankama pa i s isključivanjem struje. Neke, kaže, nakon posla traže plastične boce i konzerve po smeću, da bi skupile makar štogod.

Tako to ide; država pušta tvrtku da dvije godine ne plaća doprinose i mjesecima ne isplaćuje plaće radnicima, ali ti isti radnici moraju sve svoje novčane obaveze podmiriti. I još su morale poslodavcu garantirati da će na vrijeme isporučiti narudžbu koju su dobili za sezonu proljeće/ljeto 2011. Istom poslodavcu, direktoru Antunu Crlenjaku koji im se ni jednom, kažu, nije ispričao zbog situacije u koju ih je doveo ili ih zamolio za strpljenje dok se “nešto ne riješi”. Đurđa Krnjak, koju su radnici opunomoćili da ih zastupa na sudu, dodaje da danas radnici nemaju nikakva prava, samo obavezu da rade. “I još nam se ono malo dostojanstva što imamo uništava. Kod nas se žena ne doživljava kao borac, kao ravnopravni subjekt sa muškarcem pa tako i ovi naši misle da što će te babe nepismene, kako nas nazivaju, napraviti, jer nisu naučili da žene misle svojom glavom. Žene bi se htjele dokazati i izboriti za sebe, ali su uvijek sputavane, ili na poslu ili kod kuće. Mi imamo sreće da nas u našim obiteljima podržavaju inače bi nam bilo nemoguće ovako se boriti”, objašnjava.

Dodatno ih vrijeđa što ih njihove neposredno nadređene kolegice ismijavaju i ponižavaju. To su oni koji spadaju u manjinu radnika Kamenskog, a potpisali su prijelaz u novu tvrtku, čime su dobili dio neisplaćenih plaća, ali i izgubili prava na moguće otpremnine ili naplatu od stečajne mase. “Bude mi neugodno što sam žena kada vidim što nam žene rade; ismijavaju nas jer mi radimo i ne dobivamo plaću, a one, koje još k tome nisu u direktnoj proizvodnji, dobivaju plaću”, kaže Đurđa Krnjak.

“To nas još više jača”, ohrabrujuće nastavlja druga Đurđa, mada je upravo naš razgovor dočekala potonula, ponavljajući “Sve u meni plače” i na rubu da odustane od svega: “Imam teške trenutke, ali sam zapravo optimistična. Bude me svakog dana sramota kada se švercam u tramvaju jer nemam za kartu, a predaleko stanujem da bih išla pješke i onda u mojim godinama strahujem da ne naiđe kontrola. A obavezna sam dolaziti na posao, ne pitaju me kako. No, što me više ponižavaju, to se ja teže dam slomiti, inat raste u meni. Mi smo naučile da nas se cijeli život gazi i od toga smo ojačale.” Nakon 35 godina radnog staža, Đurđa je spremna na sve rizike pa i onaj da ostane bez posla. Svjesna je da će je u njenoj 53 godini života teško tko zaposliti, no kaže da će radit bilo što, samo da nije ovisna o drugima. “Nisam imala mladost jer mi je muž rano umro i ostala sam s dvoje djece koje je trebalo prehraniti, a izgleda da neću imat ni starost”, zaključuje i opet napominje da je “pozitivac”.

{slika}

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su među 574 zaposlenika Kamenskog čija je sudbina neizvjesna. Kažu da im nije jasno kako im ne uspijeva da se netko za njih pobrine i ispita slučaj njihove tvornice, dok “cijela javnost skoči kada neki drugi sektori dižu uzbunu”. Tekstilne radnice su najzapostavljenija skupina u radničkoj klasi. To što je njihova industrija dominantno ženska ima bez sumnje bitnu ulogu u tome. Da nije tako, ne bi 100.000 mahom žena ostalo bez posla u zadnjih dvadeset godina, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima. Za područja Hrvatske u kojima je smještena većina proizvodnje tekstila, odjeće i obuće – Zagorje, Slavonija, Međimurje, Zagreb – ta je industrija jednako važna kao i brodogradilišta za obalni dio Hrvatske.

No, čini se da nije jednako važno tko gubi posao.