Godinama radnice modne kuće “Uzor”, nekoć vodeće u tekstilnoj industriji, upozoravaju da pod njihovim krovom nešto ne štima. Dobile su plaću za lipanj, doduše ne cijelu, ali za srpanj, i to prije 15 dana – isplaćeno im je 400 kuna. Nije greška, ne fali jedna nula, riječ je o četiristo kuna!
Svaki dan
Cijelo vrijeme vrijedne žene dolaze svaki dan na posao, kako smo već pisali, mnoge od njih nemaju ni za autobusnu kartu, marenda im je “misaona imenica”, a štrajka se boje, jer su u vlasništvu privatnika, pa strahuju da će ih otpustiti.
Nije zgorega ponoviti da im posljednjih gotovo sedam godina nije uplaćena ni lipa za zdravstveno i mirovinsko…
Kako bi upozorili Upravu da ovako više ne može, posljednjih 20 dana, točno u 13 sati, kartonskim kutijama lupaju o pod. Ritmički, kako bi ih se barem na taj način čulo.
Vlasnik “Uzora”, bivši tenisač Bruno Orešar, želi očuvati i unaprijediti tvrtku, postaviti kvalitetniju strukturu, ali poručuje radnicima da je tekstilna industrija u velikim problemima. Nedavno je, umjesto direktora Marka Tomića, na mjesto prokurista došao Teo Mandić.
Njega nismo uspjeli čuti jer da je na putu. On se, kazao nam je nedavno, trudi pri naplati odrađenog posla jedan dio uplatiti radnicima, a drugim dijelom podmiriti obveze prema dobavljačima.
Ako se računa po 400 kuna za srpanj, naplata mu nije dovoljno dobra. Što čudi, jer su korisnici usluga splitskih šalturica poznate hrvatske firme. “Uzor” radi i uniforme za Hrvatsku poštu, Jadroliniju i razna ministarstva, pa je među posljednjima šivao i za Lučku kapetaniju. Sada je, vele radnici, u tijeku izrada linije za RIO iz Rijeke.
Bez dozvole
Kako nismo bez dozvole direktora mogli ući u pogon “Uzora”, dočekali smo radnice po završetku radnog vremena i pitanje ispalili ko iz topa:
Objasnite narodu kako se živi od 400 kuna? – Ponižene smo, jadne i tužne – kroz suze nam kazuje Marija.
A kada 400 kuna legne na tekući, taman pokrije jedan dio minusa. Ona već 38 godina radi u “Uzoru”, pa se ne boji, a kolegice joj zaziru od novinara. – Kažu nam da će rejting firme propasti ako se o nama bude negativno pisalo – vele nam “čarobnice” iz “Uzora” i napominju:
Nelagoda
– Jedemo raščiku, jer je jako zdrava, a usto je i jeftina. Priznaju nam, uz puno nelagode, da iz susjednih pekara uzimaju dan staro pecivo, jer im pekari to od sramote ne mogu naplatiti.
Od tuge se ne mogu svega ni sjetiti, ali napominju kako je nedavno jednoj od kolegica umro otac, a one su, plemenite, odvojile svaka po dvadesetak kuna, jer sindikalne kasice nemaju.
– Šile smo za pusta ministarstva. Nema hotela za koji nismo šile, a danas kao da nitko za nas ne zna i nitko se za nas ne bori – veli Senka. – Nismo mi glupe, znamo da nam se drugi smiju jer radimo bez plaće. Ali što, kamo s 50 godina? – dobacuje Nives. Znaju da imaju legalno pravo na štrajk, ali kada na to i pomisle, optužuje ih se da žele razbiti “Uzor”.
Sića za svijeće i cvijeće
Plaća “Uzorovim” radnicama nije velika. U prosjeku iznosi oko 2500 kuna. Za 112 djelatnika mjesečno je dovoljno 350.000 kuna za isplatu dohotka. Zanimljivo je kako su djelatnice “Uzora” svojih 2000 kuna za lipanj dobile u četiri puta, i to od 17. rujna do 9. studenog. Ona famozna “plaća” za srpanj, u iznosu od fascinantnih 400 kuna, sjela im je na račun vikend prije Svih svetih, jer su žene ustrajale da im se da “koja kuna” kako bi imale za svijeće i cvijeće za svoje pokojne.
‘Došlo mi se obisit…’
Igraju se s nama mjesecima, obećavaju nam neprestano: “pa će danas stić plaća, pa će sutra stić plaća”, a mi smo redom žene, nemamo nikoga snažnog iza sebe da nas podupre i da nam pomogne – kaže nam radnica Jana pa dodaje:
– Pitali ste kako ćemo potrošiti 400 kuna? Kada sam ih dobila, došlo mi je da se obisim. Mi smo gladni, neka to pročitaju vaši čitatelji… Tuga. Velika tuga.
