U fokusu

Spolno uznemiravanje u javnim prostorima

Spolno uznemiravanje u javnim prostorima

“To se događa drugima – sve dok se jednog dana ne dogodi i meni…” Takvo razmišljanje može se povezati s mnogim fenomenima, a jedno od njih zasigurno je spolno uznemiravanje u javnim prostorima. Dobacivanje prostota, komentiranje izgleda poput “Hej mala, dobra guza!” ili “Izgledaš kao p…”, diranje, praćenje, vrijeđanje, prijetnje napadom i slični oblici uznemiravanja  u javnim prostorima – na ulici, u parkovima, u javnim ustanovama – su realnost za mnoge žene i LGBTIQ pojedince.

Iskustva žena i do sada provedena istraživanja u svijetu potvrđuju da je većina žena u nekom trenutku u svom životu doživjela spolno uznemiravanje na ulici ili u drugom javnom prostoru. Više od 80% žena u Egiptu i Kanadi navode da su doživjele spolno uznemiravanje u javnim prostorima. U Jemenu je ta brojka viša od 90%, iako se u toj zemlji definitivno opovrgava  mit da su žene to nasilje  same izazvale svojim provokativnim odijevanjem budući da se većina žena u Jemenu odijeva skromno ili se potpuno pokriva. U knjizi autorice Holly Kearl anketirano je više od 800 žena te je njih 22% izjavilo da su spolno uznemiravanje iskusile do dvanaeste godine, a 87% do devetnaeste godine.

U Hrvatskoj nije provedeno istraživanje koje se bavi spolnim uznemiravanjem žena u javnim prostorima, no budući da je ulično spolno uznemiravanje samo jedno od mnogobrojnih oblika nasilja nad ženama i osobama homosekualne orijentacije pozvat ćemo se na podatke istraživanja o seksualnim pravima koje je provela organizacija Ženska soba. Navedeno istraživanje je provedeno 2005. na uzorku od 1491 žena i dalo je uvid u rasprostranjenost seksualnog nasilja. Rezultati pokazuju da je neželjene seksualne primjedbe i vulgarne ponude doživjelo 55% žena, a neželjeno i prisilno dodirivanje tijela 43% žena.

Istraživanje o nasilju nad homoseksualnim i biseksualnim osobama je provedeno krajem 2005. godine na uzorku od 202 osobe osobe iz Zagreba, Rijeke i Osijeka (Pikić, Jugović, 2006). Pokazalo se da je svaka druga lezbijka, gej i biseksualna osoba pretrpjela nasilje zbog svoje seksualne orijentacije u zadnje 4 godine. U tom razdoblju je gotovo 40% sudionika i sudionica istraživanja doživjelo uvrede ili psovke, 20% prijetnje fizičkim nasiljem, dok je fizičko nasilje doživjelo 14% sudionika i sudionica istraživanja. Nasilje su najčešće počinile žrtvama nepoznate osobe, bilo na javnim otvorenim ili zatvorenim mjestima.

 

Bez obzira na činjenicu da je spolno ulično uznemiravanje jedno je od najraširenijih oblika nasilja nad ženama i LGBTIQ pojedincima, ono je najmanje zakonski suzbijano i prihvaćeno je kao normalno, kao dio kulture ili života u gradu. Ženama su vjerojatno poznate izjave poput “Pa zašto radiš problem iz toga, to je samo kompliment”; “Hvala bogu ništa se nije dogodilo”; “Dovoljno si snažna, možeš se snaći”. LGBTIQ osobe se savjetuje “Prilagodi svoj izgled” ili ih se pita “Zašto ne možeš izgledati kao prava žena/ muškarac?”. No takvim izjavama se uznemiravanje ignorira ili jednostavno tolerira kao beznačajno te se odgovornost ili čak krivnja prebacuje na osobu koja je doživjela uznemiravanje.

Međutim, spolno uznemiravanje u javnim prostorima nije nimalo trivijalno. Uznemiravanje, iako ne mora ostaviti fizičke ožiljke, ne znači da ne uzrokuje druge boli –  negativne osjećaje poput straha,  nemoći, neugode, poniženja. Kod osoba koje su prethodno doživjele uznemiravanje, seksualni napad, silovanje ili druge vrste seksualnog nasilja i eksploatacije, čak i neki na prvi pogled “bezazlen” seksualni komentar može ponovno aktivirati stara iskustva. Kada dođe do toga, osobi se vraćaju slike, misli i emocije vezane uz proživljeno traumatsko iskustvo, a mogući su i panični napadi.

 

Spolno uznemiravanje u javnim prostoru (na ulicama, parkovima, u javnom prijevozu) utječe i na to kako osobe koriste javni prostor. Od malena su žene u različitim kulturama odgajane uz savjete i upozorenja o tome kako izbjeći spolno uznemiravanje i nasilje. Savjeti naših baka i mama odnosili su se na to da se ne oblačimo provokativno, da se ne krećemo same noću po ulicama, da izbjegavamo parkove dok smo same i slično. Isto tako i osobe koje po svom ponašanju i izgledu odstupaju od prihvaćenih rodnih normi uče da javni prostor nije siguran za njih te da neka mjesta trebaju izbjegavati radi veće mogućnosti napada na tim mjestima.

Time postaje normalno prilagođavati se, odnosno postavljati granice u kretanju javnim prostorom radi vlastite sigurnosti. Ali zar nije apsurdno očekivati od žena i LGBTIQ pojedinaca da prilagode svoje ponašanje rizicima, umjesto da se radi na smanjenju rizika?

Inicijativa Holla back – REAGIRAJ Hrvatska radi na smanjenju tih rizika: Inicijativa je osnovana početkom travnja 2011. te se zalaže se za to da javni prostori budu sigurna i uključujuća mjesta.

Na web stranici http://croatia.ihollaback.org  žene i LGBTIQ pojedinci mogu objaviti svoje iskustvo uličnog spolnog uznemiravanja. Kroz objavu raste svijest ljudi da se ne radi o izoliranim, pojedinačnim slučajevima te svi mogu pročitati kako se uznemiravana osoba osjećala u tom trenutku, pa nemamo pravo reći “nije to ništa strašno”. Svaka priča se automatski locira na karti objavljenoj na stranici i ukoliko postoje više priča iz istog područja, to nam može poslužiti kao upozorenje drugima da to mjesto nije sigurno. Također, uz priče svatko može napisati svoje mišljenje / blog o toj temi te pružiti savjete kako reagirati u situacijama uznemiravanja.  

Članice inicijative Hollaback – REAGIRAJ ne prihvaćaju trivilizaciju uličnog spolnog uznemiravanja, već smatraju da je uznemiravanje ozbiljan društveni problem kako zbog svoje raširenosti tako i zbog posljedica koje izaziva. Borbom protiv ovog fenomena žele pomoći i u borbi protiv ostalih oblika nasilja nad ženama i LGBTIQ pojedinaca te vjeruju kako se ravnopravnost i osnaženost žena i LGBTIQ pojedinaca ne može postići ukoliko su javni prostori mjesta gdje su te skupine izložene omalovažavanju i uznemiravanju, odnosno nasilju.

 


Korištena i preporučena literatura: