U fokusu

RUŽIČASTO JE ZA CURICE, A PLAVO ZA DEČKE….

RUŽIČASTO JE ZA CURICE, A PLAVO ZA DEČKE….

S obzirom da sam nedavno i sama postala mama susrela sam se sa ovakvim komentarima, ponajviše od strane starijih ljudi iz okoline. U njihovoj svijesti i odgoju još uvijek je uvrijeđena podjela na muške i ženske poslove, o prikladnoj i neprikladnoj boji odjeće za svaki spol i pravilima ponašanja. Ako netko odstupa od tog stereotipa, automatski postaje izopćen iz društva ili predmet trača prije i poslije nedjeljne mise.

Iskreno, i ja sam odgajana na taj način i cijeli život čekala sam princa na bijelom konju. Nekoga tko će me spasiti i s kim ću odjahati u suton….

Zanimljivo je da, iako su žene uspjele izboriti ravnopravnost (barem na papiru), i same još uvijek vjeruju u bajku da im je za život potreban muškarac koji bi ih spasio i koji bi njihovom postojanju dao smisao. Neke čak i cijeli život provedu čekajući “gospodina Savršenog” ili “Facu”.

Čak i sama riječ “junak” ili “heroj” uvriježenija je i bolje zvuči nego “junakinja” ili “heroina”. Te riječi zvuče nekako strano i neuvjerljivo, kao da su se tek jučer pojavile u rječniku ili su na brzaka sklepane kako bi se objasnio neki novi fenomen u društvu ili novi modni krik.

 

Britanski “The Telegraph” nedavno je objavio slijedeći članak:

“DJEČJE KNJIGE SU “SEKSISTIČKE I PROMIČU RODNU NEJEDNAKOST”

Dječje knjige gotovo dvostruko više prikazuju muške junake nego ženske junakinje i mogu pojačati rodnu nejednakost, upozoravaju nova istraživanja.

Opsežna studija dječjih knjiga izdanih između 1900. i 2000. pokazala je da su dvostruko više prikazani muški glavni likovi nego ženski.

Rodna neravnoteža bila je još izraženija kada se radilo o knjigama sa životinjskim likovima – često štovanim od izdavača kao “rodno neutralane” – sa muškim životinjskim junacima u tri puta više knjiga nego ženskim životinjskim junakinjama.

Ženski likovi bili su izostavljeni i kada se radilo o plaćanju zvijezdama – dječje knjige dvostruko više su uključivale muško ime u svoj naslov nego žensko ime.

Istraživači sa Državnog sveučilišta Florida također su otkrili da, iako su knjige izdane tijekom 1990-ih bile blizu jednakom prikazivanju muških i ženskih ljudskih likova; životinjski likovi bili su dvostruko više puta muški nego ženski.

U zaključku koji će zbuniti fanove Alise u zemlji čudesa, Anne od zelenih zabata i Čarobnjaka iz Oza, istraživači su rekli da su njihovi rezultati pokazali “simbolično istrebljenje žena”.

Upozorili su da uloga dječje fikcije kao “dominantne kopije zajedničkih kulturnih vrijednosti, značenja i očekivanja” može poslati poruku da “žene i djevojčice zauzimaju manje važnu ulogu u društvu nego muškarci ili dječaci.”

Dokaz ove nejednakosti vidi se u tome kako čitači “interpretiraju čak i rodno neutralne likove kao muške” i u načinu kako majke “učestalo označavaju rodno neutralne životinjske likove kao muške kada čitaju svojoj djeci.”

I u knjigama gdje su likovi životinje – kao Priče o zecu Petru, Fantastični gospodin Lisica i Winnie the Pooh – glavne i pozitivne ženske uloge su rijetke.

Likovi poput patke Jemime i Gđice. Tiggy-Winkle imali su glavne uloge u samo 7,5% dječjih knjiga. Muški zečevi, medvjedi, sove, psi, lisice i žabe su prevladavali – bili su glavni likovi u 23% knjiga.

Istraživanje, čiji su rezultati objavljeni u časopisu “Gender and Society”, uključilo je skoro 6000 dječjih knjiga objavljenih između 1900. i 2000.

Knjige su birane iz tri različita izvora, uključujući one koje su osvojile prestižnu Medalju Caldecott koja se godišnje dodjeljuje za američku dječju fikciju.

Autorica istraživanja profesorica Janice McCabe, profesorica sociologije na Državnom sveučilištu Florida rekla je: “Pregledali smo cijelo stoljeće knjiga.”

“Jedna od stvari koja nas je začudila je da se zastupljenost žena dosljedno nije popravila od 1900 do 2000.; polovicom stoljeća bila je ustvari više nejednaka. Knjigama su dominirali muškarci.”

Što se tiče problema životinjskih likova, profesorica McCabe je dodala: ” Zajedno sa istraživanjem o čitateljskoj interpretaciji, naši zaključci vezani uz dispoporcionalnu zastupljenost među životinjskim likovima pokazale su da ti likovi mogu biti posebno snažni, i potencijalno izostavljeni, vodiči za rodne poruke.

“Ponavljajući uzorak nejednakosti među životinjskim likovima može otkriti i neprimjetnu vrstu simboličkog istrebljenja žena maskiranu u životinjske slike.”

Istraživanje je pokazalo da se disbalans pogoršao od početka 20. stoljeća, kada je podjela bila podjednaka.

Početkom 1900. postojao je odmak od knjiga o vilama baziranim na junakinjama kao što je Pepeljuga. Ali postojalo je mnogo jakih muških likova. Nancy je bila kapetanica Amazonki u “Swallows and Amazons” i “What Katy Did” bila je velika serija. Sada dominiraju muški likovi kao što su Harry Potter i Alex Rider.”

 

Također sam, malo istražujući po netu pronašla i slijedeći članka koji je Pučko otvoreno učilište Korak po korak objavilo u časopisu “Dijete, vrtić, obitelj”. Citirati ću samo dio, a cijeli članak možete pronaći ovdje

“…Imate li razvijeno oko i uho za stereotipe, lako ćete ih uočiti gotovo posvuda – tako npr. serija slikovnica o Jakovu prikazuje majku kako kuha, odlazi u kupovinu i vodi sina u park, a oca kako radi u garaži i na gradilištu. Jakov, naravno, kad odraste, želi biti pravi majstor – ‘kao tata’. Pas Piko, pak, ima mamu koja peče kolačiće i briše tragove blatnjavih šapica iz predsoblja, dok tata gradi kućicu na drvetu.

 

Nekoliko nasumce odabranih primjera iz inače vrijednih djela otvorit će nam bogat svijet stereotipa. U priči ‘Snježna kraljica’, Kai kaže Gerdi optužujućim glasom: ‘Ti si kao i druge djevojčice – cmizdriš!’, a Hlapić Giti: ‘Teško je s djevojčicama! Sinoć si bila tužna, a sad si gladna!’. Poslušate li inače prekrasno djelo ‘Plavi kaputić’, saznat ćete da hrast izgleda kao drvo za muškarce jer je velik i snažan, dok su breze poput djevojaka. Djevojčice u djelima Ivana Kušana su većinom lažljive i prevrtljive, u Medi Winnie Poohu i nema ženskih likova (osim Roove majke), i tome slično.

 

Nažalost, stereotipi iskaču odasvud, pa i iz omiljenih djela s drugim vrijednim porukama. To, naravno, ne znači da bismo ih trebali zabraniti i zauvijek maknuti, već da, prepoznavši stereotipe, djetetu možemo pružiti pomoć u njihovom otkrivanju. Dječje priče i knjige samo oslikavaju i odražavaju stvarnost. No kao što djeci

među golemom ponudom nevrijednih kalorija biramo one hranjive, tako je smisleno obratiti pozornost je li knjiga hranjiva za samosvijest ili pothranjuje stereotipe…”

 

S obzirom da ću vrlo brzo svome sinu čitati neke od tih knjiga i slikovnica, pomalo me hvata jeza…Hoću li i ja biti jedna od tih mama koje svojoj djeci nesvjesno prenose poruke da muškarci vladaju svijetom? Hoće li moj sin jednog dana reći da dječaci ne plaču, da moraju biti hrabri i jaki, da moraju znati sve popraviti i spasiti djevu u nevolji, a moja još nerođena kćer jednog dana ili cijeli život čekati princa na bijelom konju jer je iz priča koje sam joj čitala naučila da mora čekati da ju netko spasi jer je slaba, krhka i sposobna uglavnom samo za kućanske poslove?

Hoće li u toj bližoj ili daljoj budućnosti uopće biti knjiga za djecu s obzirom na to da djeca sve više vremena provode za računalom?

Hoće li i dalje Superman, Batman i Spiderman biti “man” (muškarac) ili će se jednog dana karte okrenuti i umjesto junaka biti junakinje, a žene vladati svijetom?

Samo razmišljam na glas….