Vijesti

18.08.2009. 15:23:36 - Mirjana GRCE (Novi list)

Domovima za žrtve nasilja trebaju zaštitari

(Foto: nada_abdalla)

Stravičan je slučaj, nedavno i medijski zabilježenog, obiteljskog zlostavljanja u Rijeci - slučaj zlostavljača recidivista Mamuta Mahmutija koji je početkom kolovoza svoju nevjenčanu suprugu i njezino dvomjesečno dijete oteo iz riječkog Doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja "Sv. Ana" te ih desetak dana teško zlostavljao.

Među nizom pitanja, taj slučaj logično nameće i pitanje sigurnosti sigurnih kuća: imaju li zaštitare, imaju li videonadzor, koliko uspijevaju sačuvati tajnost svojih adresa?

Teško je reći ima li koji od domova, ijedna sigurna kuća u našoj zemlji, angažirane zaštitare. Isto tako, teško je reći koliko ih je pod videonadzorom ili koliko ih je svoje adrese uspjelo od zlostavljača sačuvati u tajnosti.

"Novi pravilnik Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi definira da ustanove ovoga tipa trebaju imati ili videonadzor, ili zaštitara, dakle, samo jedno od toga. No, videonadzor nije dovoljan - potrebno je da domovi imaju i zaštitare, kako zbog sigurnosti štićenika, tako i zbog sigurnosti zaposlenih", komentira s. Suzana Samardžić, ravnateljica Sv. Ane, govoreći iz 16-godišnjeg iskustva rada ovog doma, ali i poznavajući problematiku iz suradnje s drugim takvim ustanovama u Hrvatskoj. Iz potonjeg, iz suradnje s kolegama iz drugih domova i sigurnih kuća zaključuje da svi imaju isti problem - da ni jedna autonomna kuća, izuzev možda jedne u Zagrebu, nema zaštitara.

Dom "Sv. Ana" sada je zaštićen ogradom, koju je Mahmuti uspio preskočiti, te video nadzorom. Također, stalno je "pod dežurstvom" nekoga od zaposlenih, a za rad zaštitara ima potrebnu infrastrukturu, sve osim financijskih sredstava. Svjesna potrebe za zaštitarom, uprava Doma odavno traži mogućnosti zapošljavanja takvog kadra, no ta njihova molba nije naišla na razumijevanje u lokalnoj zajednici, ni u Gradu Rijeci niti u PGŽ.

- Iako se rijetko dogode slučajevi da zlostavljač otkrije adresu doma i dolazi prijetiti, uznemiravati, to što nema zaštitara velik je problem. Ovaj posljednji slučaj, Mahmuti, mogao je završiti tragično. Do sada smo bez uspjeha tražili zapošljavanje zaštitara, a sada, nakon ovog slučaja, to ćemo činiti još ustrajnije. Tražit ćemo to od ministarstva, bilo zdravstva, bilo obitelji. Kad prezentiramo ovaj zadnji slučaj, vjerujem da će za taj problem imati sluha. Konačno, ako zaštitare imaju banke, mjenjačnice i slične ustanove, ako su zaštitare dobili centri za socijalnu skrb, onda je sasvim logično da ih dobiju i privremeni domovi žrtava nasilja, poručuje Samardžić.

 

Paniktipka za nepoželjne

Riječko Sklonište za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja - koje u cijelosti financira Grad Rijeka - u dosadašnje dvije godine rada nije imalo problema s dolascima zlostavljača. Njegova je adresa, bar do sada, uspjela ostati tajna, moguće i zbog toga što se žene, žrtve nasilja, kad postanu korisnice Skloništa potpisivanjem ugovora uz ostalo obvezuju da adresu nikome neće otkriti niti da će se u blizini skloništa s bilo kim poznatim sastati. "K tome, pod krivičnom i materijalnom odgovornošću potpisuju izjavu da nikako neće ugroziti sigurnost korisnika skloništa. Osim toga, educiramo ih kako se ponašati dok su u skloništu, najviše u smislu sigurnosti kuće, sebe samih, ostalih korisnika i nas zaposlenih. Imamo videonadzor, paniktipku koju se može koristiti ako se skloništu približi netko nepoželjan te u slučaju požara, potrebe za hitnom pomoći ili policijom. Imamo i protuprovalna vrata i rešetke na prozorima, kao i pasivno dežurstvo. U dvije godine rada nismo imali potrebu za zaštitarom, no ipak to ne bi bilo loše - zaštitar bi bio još jedan plus u sigurnosti Skloništa", smatra Vesna Žmak, socijalna radnica u riječkom Skloništu.

Tagovi: nasilje, sigurna kuća

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM