Vijesti

13.10.2009. 10:53:26 (bankamagazine.hr/Libela)

Nobelova nagrada za ekonomiju po prvi puta pripala ženi

 

 O radu Ostrom i Williamsona za bankamagazine.hr piše Željko Ivanković

Moje učenje ekonomike vlasničkih prava vrtilo se u krug dok nisam naletio na enciklopedijsku natuknicu koju je napisala Elinor Ostrom dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju zajedno s Oliverom Williamsonom inače mnogo poznatijim među ekonomistima. Riječ je o Enciklopediji prava i ekonomike (inače dostupna na adresi encyclo.findlaw.com), a Elinor Ostrom je ondje pisala o "privatnim i zajedničkim vlasničkim pravima" (Private and Common Property Rights).

 

Sličnost privatnog i javnog

Već u uvodu te enciklopedijske jedinice Ostrom poentira: zaključuje da je privatno i zajedničko vlasništvo nemoguće definitivno i jasno razgraničiti, da privatno i zajedničko vlasništvo dijele istu strukturu, da zajedničko vlasništvo omogućava postojanje privatnog vlasništva i da u svakom zajedničkom vlasništvu postoji privatna komponenta.


To nije novo otkriće: slovenski ekonomist Bajt desetljećima je to isticao u svojim radovima, a i Ostrom se poziva na zaključke drugih američkih znanstvenika (Epstein, Rose).

Bila je to glazba za moje uši, iako je taj zaključak na drugoj razini prilično problematičan. Ako je privatno na jednoj razini i zajedničko, a u zajedničkom je barem jedna komponenta uvijek privatna, sva politika privatizacije, od Margaret Thatcher do reformi u zemljama bivšeg socijalističkog bloka dovodi se u pitanje - gubi se kompas.
 

Da pojasnim, ovdje ću načiniti jednu digresiju. Massimo Florio objavio je 2004. godine analizu rezultata britanske privatizacije (The Great Divestiture) u kojoj je zaključio da su javna poduzeća koja su išla u privatizaciju završila ponovno u javnom vlasništvu koje je samo promijenilo oblik: "privatiziranim" firmama ne vladaju privatni vlasnici nego korporativni birokrati i regulatorne agencije.

 
Rad Elinor Ostrom nije samo teorijski, nego čak još više istraživački. Jedan od povoda kojem se često vraća je iznimno utjecajan pamflet Garetta Hardina "The Tragedy of the Commons" (Tragedija zajedničkog vlasništva) objavljen 1968. u časopisu Science, a koji tvrdi da je svako komunalno vlasništvo nužno izloženo destrukciji.

 
Ljudi su naprosto takvi: ne čuvaju ono što je zajedničko nego ga iskorištavaju do razine uništenja. Zbog toga, tvrdi Hardin, privatizacija je jedina alternativa socijalizmu. Za hrvatske ekonomiste samoupravljanje je bilo najbolji primjer neodrživosti zajedničkog vlasništva.

 

Ljudi nisu sebični


Elinor Ostrom uočava da su tradicionalne zajednice bile u stanju stoljećima uspješno, kvalitetno i efikasno održavati zajedničko vlasništvo, na primjer sisteme za navodnjavanje, zajedničke pašnjake, krda, ribolovna područja, šume i sl. Ali, i dan danas često se bez vanjske prisile uspješno organiziraju i čuvaju zajednički resursi: znanstvene i istraživačke zajednice su posebno važan primjer čuvanja, unapređivanja i dijeljenja zajedničkih resursa i zajedničkih vrijednosti.


Wikipedia i Linux su upravo sjajni primjeri uspješnog unapređivanja zajedničkih sustava, no Ostrom se posebno osvrće na primjere znanstvenih mreža, zatim na spontanu zaštitu prirodnih resursa od destrukcije, na čuvanje zajedničkih prostora u stambenim zajednicama i sl., gdje bi uostalom bilo preskupo i neefikasno podijeliti (privatizirati) prava i obaveze, nego je isplativije da se članovi zajednice za imovinu brinu zajedno.
Neefikasnost privatizacije je dakle razlog zašto resursi ostaju u zajedničkom vlasništvu. No, ima tu i drugih razloga: tradicija, prihvaćene moralne norme i običaji, te napokon činjenica da ljudi, što god Hardin u svojoj analizi tvrdio, nisu po prirodi sebični. Ostrom to pokazuje kako terenskim istraživanjem tako i anketama i eksperimentima u kojima ispituje zaključke i pretpostavke teorije igara.


Evolucija normi


Rad Elinor Ostrom je hit možda najviše po analizi evolucije normi (to je ono što dijelimo) upravljanja resursima. Evolucija normi je dio ekonomike, politologije, antropologije i filozofije koji posljednjih godina u znanstvenim krugovima privlači upravo enormnu pažnju. Kako nastaju pravila koja zajednički slijedimo kad iskorištavamo kolektivne ili javne resurse.


Dok ovo pišem na jednom je hrvatskom ekonomskom blogu upravo osvanulo pitanje je li Elinor Ostrom dobila Nobelovu nagradu za Kardeljevo samoupravljanje. Naravno da nije. Samoupravljanje je imalo neke elemente tradicionalne samoorganizacije upravljanja zajedničkim resursima, no u osnovi je bilo nametnuto od Partije, pa iako je u određenim okolnostima i za pojedine vrste proizvodnje bilo možda i adekvatno, svakako nije recept za vlasništvo koji bi bio efikasan za sve resurse i sve oblike proizvodnje, kako se možda u nekom trenutku činilo i velikim znanstvenicima (Stiglitzu, na primjer).


Kuriozitet je ovdje spomenuti da se i drugi ovogodišnji dobitnik Nobela, Oliver Williamson, također bavio samoupravljanjem, doduše marginalno. Riječ je o predgovoru za knjigu njegova studenta Stephena Sacksa: Self-management and efficiency - Large corporations in Yugoslavia, iz 1983. godine.


Potpuno je neumjesno svoditi rad Williamsona i Ostrom na samoupravljanje, ali domaćim čitateljima povezivanje s vlastititim iskustvom može pomoći. Osim toga, stvar je atraktivna za naslov i privlačenje čitatelja.

 

Što je firma


Williamson  je dakle najpoznatiji po teoriji firme, među ostalim po pitanju što firmu odvaja od okolnog tržišta. Naime, u proizvodnji zaposleni koriste različite inpute, materijal i rad. Ako mlinar naruči od poljoprivrednika žito i unajmi pekara da mu peče kruh koji njegova supruga prodaje u vlastitom dućanu, koji od sudionika procesa pripadaju istoj firmi, a između kojih od njih su odnosi tržišni i po čemu? Jesu li odnosi između poslodavca i zaposlenika isti kao između svih koji unajmljuju i iznajmljuju rad, ili oni po nečemu pripadaju istoj firmi. Po čemu?

Pitanje potječe iz 1937. godine, iz teksta Ronalda Coasea The Nature of the Firm, koji se pita zašto između svih sudionika nekog proizvodnog procesa odnosi nisu čisto tržišni, ako je kompetitivno tržište efikasan alokator resursa, nego se udružuju u firme. 


Dogovorna ekonomija


Instruktivan je u tom pogledu primjer jugoslavenskih konglomerata koji su nastali u najgorem periodu samoupravljanja, u vrijeme tzv. dogovorne ekonomije. Sacks je, slijedeći Williamsonova istraživanja, uočio u Jugoslaviji jednu naoko neobičnu kombinaciju firme i tržišta: članice istog konglomerata nabavljale su robu i usluge najviše jedne od drugih, ali po cijenama koje su vladale na tržištu izvan konglomerata. I dan danas, i među naizgled potpuno odvojenim firmama i u Hrvatskoj i u svijetu vladaju upravo opisani odnosi.


Cijela je serija objašnjenja što odvaja firmu i tržište, ili - drugim riječima, što čini firmu. Po jednima, firma je tehnološka cjelina, po drugima firmu čine ugovori, po trećima gazda firme sprečava da u timu jedni iskorištavaju rad drugih (moralni hazard u timu).


Za Williamsona, ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade, firma je prije svega mehanizam upravljanja. Kad je riječ o razlici između dionice i obveznice Williamson prije svega naglašava razliku u upravljačkim pravima. I hrvatske tvrtke su svjesne činjenice da dobiju kredit, dakle obveznicu po fiksnoj kamati, ali da im ona veže ruke u upravljanju firmom, u investicijama, ili trošenju. Drugim riječima, firma koja dobije kredit postane dio nekog većeg konglomerata.

 

Multidisciplinarnost


Istražujući principe vertikalne integracije (koja čini firmu) Williamson se koristi zaključcima psihologije biheviorizma (ekonomika se mora koristiti rezultatima drugih znanosti da bi kvalitetno objašnjavala svijet), elemente informacijske ekonomike, principal agent-teorije itd.


Ostrom i Williamson pripadaju grani ekonomike, koja se snažno razvija od šezedesetih godina i uključuje cijeli niz smjerova: ekonomiku vlasničkih prava kao svoju osnovu, zatim novu institucionalnu ekonomiku, pravo i ekonomiju (law and economics), teoriju principala i agenta, teoriju ograničene racionalnosti, asimetrične informacije... Cijeli je niz ekonomista iz te struje već dobio Nobela: Coase, North, Simon, Stiglitz... Također, riječ je o istraživanjima koja uključuju mnoge druge znanosti, psihologiju, sociologiju, pravo, matematiku, filozofiju.

Riječ je ponekad o vrlo apstraktnim istraživanjima, koja se međutim bave sasvim konkretnom stvarnošću, a koja se ne svodi na tek nekoliko principa makroekonomije (fiskalna i monetarna politika) i managementa koji dominiraju u hrvatskoj ekonomskoj javnosti. 

Tagovi: ekonomija, nobelova nagrada

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM