Studija iz Nizozemske u kojoj se, između ostalog, istraživalo koliko često djeca izražavaju želju da pripadaju drugom spolu, na brojnim je inozemnim konzervativnim portalima i tabloidima (1, 2, 3), a tako i društvenim mrežama (1, 2), potaknula niz obmanjujućih tvrdnji. Jedna od glavnih je da je rodna disforija, ili transrodnost općenito, tek “dječji hir”.
Kako to obično biva, takav je sadržaj preuzet i kod nas. U Hrvatskoj je tu temu početkom travnja pokrio Narod.hr, koristeći obmanjujući naslov “Studija iz Nizozemske: ‘Rodna disforija’ je pubertetska boljka”. O istoj je studiji pisao i portal Srpska Cafe u članku naslova “Djeca često prerastaju ‘transrodnost’: Hoće li to na Zapadu promijeniti nešto?”. Oba su u svom naslovu istaknuli ono što nije predmet studije.
Naime, nedavno objavljeno istraživanje nizozemskog sveučilišnog medicinskog centra Groningen pokazalo je da više od jedne/jednog od deset djevojčica/dječaka u dobi od 11 godina izražava želju da bude suprotnog spola te da se ta želja obično smanjuje s godinama. Predmet studije nije ni rodna disforija ni transrodnost nego osjećaji djece, kasnije adolescenata, o tome kako se osjećaju u pogledu spola kojem pripadaju. Nisi svi ispitanici bili transrodne osobe ni osobe koje su zatražile pomoć zbog rodne disforije.
O kakvom je istraživanju riječ?
Nizozemska studija “Razvoj nezadovoljstva rodom tijekom adolescencije i rane odrasle dobi”, objavljena u je veljači ove godine u časopisu Archives of Sexual Behavior. Jedna je od prvih koja pokazuje koliko je “nezadovoljstvo rodom” (engleski gender non-contentedness) prevladavajuće tijekom adolescencije među općom populacijom.
Istraživači su koristili podatke prikupljene kod više od 2700 adolescenata, koji su na početku istraživanja imali oko 11 godina. Ti mladi ljudi ponovno su procijenjeni u dobi od 13, 16, 19, 22 i 25 godina. Jedno od pitanja bilo je u kojoj se mjeri slažu s tvrdnjom “Želim biti suprotnog spola”. U dobi od 11 godina, jedanaest posto je pokazalo da se slaže s ovom izjavom. Ovaj se postotak smanjivao svaki put, u različitoj dobi, kad je ponovno postavljeno pitanje. U dobi od 25 godina četiri posto željelo je biti suprotnog spola. Dakle, mnogi su (jedan od pet sudionika) izrazili želju da budu suprotnog spola u nekom trenu tijekom istraživanja. No, samo je mali dio (1 od 1000) dosljedno izražavao tu želju pri svakoj procjeni.
Studija se, dakle, bazirala na izražavanju osjećaja o tome žele li ispitanici pripadati suprotnom spolu. Ispitanici su bili i pripadnici opće populacije, a ne isključivo oni koji su zbog rodne disforije i s njom povezanih poteškoća zatražili kliničku pomoć. Samo mali dio ispitanih, naglašavaju istraživači, mogao bi nekad u budućnosti razviti rodnu disforiju i trebati potrebnu zdravstvenu njegu. Stoga, ne može se izvući zaključak da je studija dokazala da je rodna disforija prolazna u pubertetu jer naprosto ispitanici uglavnom nisu imali takvu dijagnozu.
Što je rodna disforija i kako je se tumači?
Konzervativni, ili neupućeni, promatrači često medicinsku terminologiju vezanu uz transrodnost iskrivljuju ili krivo tumače. Primjerice, rodnu disforiju će nazvati “poremećajem spolnog identiteta”. Na stranicama HeMED-a (Hrvatska elektronička medicinska edukacija) stoji kako se “sama rodna nepodudarnost ne smatra poremećajem”. Međutim, kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaj rodnog identiteta uzrokuje značajne tegobe (anksioznosti, depresije i razdražljivosti), pojašnjava HeMED, “prikladno je dijagnosticiranje rodne disforije kao poremećaja”.
U nizozemskoj studiji centra Groningen stoji da se rodni identitet odnosi na “unutarnji osjećaj postojanja osobe, muško, žensko, nijedno ili oboje”. Navodi se i da kad rodni identitet pojedinca ne odgovara spolu, to može dovesti do značajnog psihološkog stresa ili oštećenja.
“Ovaj osjećaj nelagode i tjeskobe naziva se rodna disforija. Rodnu disforiju može na primjer karakterizirati snažna želja da se bude drugog spola (ili nekog alternativnog spola različitog od dodijeljenog spola) i snažna želja da se riješi svojih primarnih i/ili sekundarnih spolnih karakteristika (American Psychiatric Association, 2013.). Širi koncept je nezadovoljstvo rodom, a odnosi se na nezadovoljstvo rodnom usklađenošću sa spolom koji je pripisan rođenjem (Egan & Perry, 2001.; Potter et al., 2021.). Ilustrirat ćemo odnos između ovih pojmova: mlada adolescentica koja uglavnom voli stvari koje se smatraju tipičnim za dječake i koja ne voli promjene kroz koje prolazi tijekom puberteta, mogla bi (privremeno) doživjeti rodno nezadovoljstvo, iako možda neće doživjeti rodnu disforiju ili željeti prijeći iz ženskog u muško. Dodatno, pojedinac kojem je pri rođenju dodijeljen muški spol, ali doživljava rodnu disforiju i želi prijeći u ženski (tj. trans žena) također može iskusiti nezadovoljstvo rodom”, objašnjeno je u studiji.
Na stranicama udruge KolekTIRV stoji: „Dijagnoza rodne disforije nije papir koji osoba podigne kad god poželi, dolazak do dijagnoze je moguć samo, i isključivo, kroz višemjesečne ili godišnje posjete psihologu i psihijatru, a u nekim slučajevima i endokrinologu, od kojih se ta dijagnoza, kao skup mišljenja, dobiva i kojom osoba može pristupiti mijenjanju oznake spola u dokumentima i medicinskim aspektima tranzicije. Prema navedenom, to nije jednostavan postupak koji može učiniti bilo koja osoba, već se radi o mišljenju skupa stručnjaka i institucija koje sudjeluju u obradi pojedinca i dolaze skupa do dijagnoze jer je ona složena i zahtjevna.“
Studija nije istraživala rodnu disforiju
“Naša se studija doista često netočno citira”, potvrdio je za Libelu Luuk Kalverdijk, jedan od autora studije.
“Studija nije istraživala rodnu disforiju. Naše istraživanje temelji se na jednostavnom pitanju ‘želiš li biti drugog spola’ s ponuđenim odgovorima ‘ne’, ‘ponekad’ ili ‘često’. Da biste istražili rodnu disforiju, bilo bi vam potrebno više pitanja: prije svega ‘zašto’, a zatim biste trebali znati postoji li kod te osobe patnja. Na primjer, za 11-godišnju djevojčicu, odgovor na pitanje ‘zašto’ mogla bi biti i njena želja da postane vatrogasac, baš kao i njen ujak”, pojašnjava Kalverdijk.
Istraživači su, također, otkrili da je želja za pripadanjem suprotnom spolu povezana s više psiholoških problema i nešto više negativnom slikom o sebi.
“Otkrili smo da je ženski spol i sudjelovanje u kliničkoj, a ne populacijskoj, kohorti povezano s povećanjem nezadovoljstva rodom. Osim toga, pojedinci s rastućim ili opadajući putanjama nezadovoljstva rodom imali su nižu općenitu samovrijednost, više bihevioralnih i emocionalnih problema i češće su imali homoseksualnu ili biseksualnu orijentaciju u usporedbi s pojedincima bez nezadovoljstva rodom”, piše u studiji.
Kalverdijk je u svom odgovoru dodao i da je prvi put pitanje ‘Želiš li biti drugog spola?’ postavljeno početkom ovog stoljeća. Dakle, prije ere društvenih medija (podaci su sakupljeni od 2001. godine do 2020. godine). U međuvremenu je društvena svijest i prihvaćanje trans i nebinarnih rodnih identiteta poboljšana u nekim dijelovima svijeta. “Pitanje je, naravno, previše binarno za trenutne standarde. Ali budući da je više puta postavljeno u istoj populaciji, daje dobar pregled tijeka želje poput ove”, kaže naš sugovornik.
Sve navedeno vodi ka zaključku da se nizozemsku studiju koristilo za manipulaciju i selektivno informiranje javnosti. Članci koje smo u ovom tekstu analizirale kasnije su spomenuli glavne rezultate studije, naveli o koliko i kojim ispitanicima se radi te naveli i što se ispitanike zaista pitalo. Ipak, iskoristili su medijsku opremu, prije svega naslove, kako bi relativizirali problem s kojima se transrodne ili nebinarne osobe zaista suočavaju i sveli ga na “pubertetsku boljku”.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
