Ovaj tekst predstavlja govor Rebecce Mott na debati “Što nije u redu s prostitucijom” u sklopu manifestacije Feminizam u Londonu 2009. Tekst je prevela Bernarda Lusch.
Posvećeno mom ocu, Anthonyju Mottu, preminulom u siječnju ove godine.
Bila sam zapanjena i začuđena kada su me londonske feministice zamolile da kažem nekoliko riječi. Naime, rijetko se događa da se bivšim prostituiranim ženama daje pravo glasa u javnoj areni..
Govorim kao prostituirana žena – ne kao seksualna radnica, ne kao sretna kurva. Govorit ću vam o nekim mojim iskustvima. Moja zbilja nije bila nešto neobično; ona je bila rezultat uobičajene taktike, kojom se služi industrija seksa kako bi kontrolirala prostituirane žene i djevojke.
Kako biste razumjeli stvarnost toga vremena, morat ću vas upoznati sa sobom kakva sam tada bila.
Voljela bih da zamislite sebe na mome mjestu. Nemojte razmišljati o tome kao o nečemu što se događa nekom drugom, negdje daleko od vas. Nastojte ne promatrati stvarnost s odmakom ili sa sažaljenjem. Zamislite da ste iznutra toliko mrtvi da niste u stanju brinuti o tome što se događa s vašim tijelom.
Osjetite to, i počnite uočavati što to nije u redu s prostitucijom.
Zamislite da ste 14-godišnjakinja. Ne sretna 14-godišnjakinja, ne, ona je umrla davno prije nego što je ušla na tržište seksa. Zamislite je kako stoji u redu da bi ušla u klub. Ne obični tinejdžerski klub, ne u klub u koji bi maloljetnice slobodno mogle ući nakon ponoći. To nije obični klub; tu su muškarci deset, dvadeset ili trideset godina stariji od djevojaka, i oni sjede odvojeno i samo zure u njih. Nije običan klub, jer djevojke ovdje sjede za barom i nije im dopušteno niti govoriti, niti se pomaknuti.
Zamislite da ste ondje. Recite mi da se ne biste htjeli isključiti iz te stvarnosti. Odbijali biste od sebe činjenicu da se prostituirate. Ne, vi ste mladi i vi ne vidite dalje od nekoliko besplatnih pića. Učite se pretvarati kako je to nešto profinjeno.
Da vidimo sada tko su zapravo bili ti muškarci. Hajde da vidimo čime zapravo ovaj klub opskrbljuje svoje klijente.
Da biste to doznali, moram vas povesti u moju prvu noć prostitucije. Znajte da je to bio tek početak mnogih godina prostitucije.
Znajte da, iako sam možda izašla iz prostitucije u svojoj 27-oj godini, grižnja savjesti zbog toga me nikada nije napustila. Izlazak je cjeloživotno putovanje, a ne odredište. Izašla sam jer sam polako naučila razmišljati o želji za životom, a jednom kada je to sjeme posijano, bavljenje prostitucijom postaje nepodnošljivo.
Znajte da nasilje postane tako uobičajeno da se ono samo zavije u jednu gvalju u grudima. Ne postoje lagani načini da se spozna to vrijeme.
Da biste sagledali to vrijeme, morali biste znati kako je živjeti u tijelu koje zapravo ne pripada vama. Čak i prije nego što ste se prostituirali, bili ste mentalno i seksualno zlostavljani u vlastitome domu. Naučili ste da vaše tijelo pripada drugima, i to onima koji vaše tijelo tretiraju kao svoju seksualnu igračku.
Znajte da je imati osjećaje bio luksuz koji si niste mogli niti zamisliti. To je sve bilo prije nego što ste se prostituirali. Tada ste postali upravo tip djevojke kakvu industrija seksa i želi. Jer, bili ste laka meta za ispiranje mozga i manipulaciju.
Da biste upoznali prostituciju, morate ući na neka veoma mračna mjesta. Te prve noći bila sam grupno silovana. To je bio test koji je trebao pokazati jesam li prikladan materijal za prostituciju. Kada kažem da sam bila grupno silovana, govorim o višestrukim silovanjima tijekom nekoliko sati.
Zamislite red muškaraca koji vas sa svih strana siluju, ulazeći u svaki otvor vašega tijela. Zamislite da vam se čini da tomu nema kraja. Zamislite da ste na trenutke svjesni, a na trenutke gubite svijest.
A onda zamislite da vas nije briga, da vas jednostavno ne može biti briga. Zar niste još odavno naučili da vaše tijelo i postoji kako bi bilo zlostavljano? Da nemate prava reći ne? Da je vaša svrha da uslužujete muškarce na bilo koji i svaki način kojeg se oni mogu dosjetiti?
To je ono što nije u redu s prostitucijom.
Prostitucija omogućuje svakom muškarcu da svoje seksualne fantazije ostvaruje na stvarnim ženama i djevojkama. U mom je životu moje tijelo bilo prisiljavano na sve što je u pornografiji bilo po modi.
Znala sam za “Duboko grlo”, a da nisam vidjela niti jedan isječak filma. Znala sam, jer sam se gušila; znala sam, jer mi je pozlilo; znala sam jer sam izgubila svijest. Znala sam, jer su klijenti na silu gurali svoje penise duboko u moje grlo.
Analni seks je konstanta u pornografiji. Klijenti ga vole jer ga nemaju često, i jer često uzrokuje ženi ili djevojci dosta boli.
Zamislite da ste pribijeni uza zid, sa skupljenim nogama, s rukom stisnutom oko vrata – i tada analno silovani. To je jedna od onih stvari za koje mnogi klijenti smatraju da imaju pravo učiniti.
To je ono što nije u redu s prostitucijom.
Klijenti znaju da smiju počiniti svaku vrstu nasilja nad prostituiranim ženama i djevojkama, znajući da će većina našega društva na to samo odmahnuti rukom.
Naposljetku, ne može biti silovanje ako je muškarac za to platio. Voljela bih da je takvo razmišljanje svojstveno samo korisnicima i producentima industrije seksa, ali ne, to je uobičajeni stav ljevičara i prevelikog broja feministica. Izlika, da muškarac ima pravo na nasilje jer je to platio, čini svako nasilje počinjeno nad prostituiranim ženama i djevojkama nevidljivim ili gotovo beznačajnim.
Bilo bi puno lakše govoriti o sretnim kurvama ili seksualnim radnicama. Govoriti o ženama koje se čine da vode glavnu riječ u svom radnom okruženju. Bilo bi lakše ne vidjeti i ne govoriti o realnosti u kojoj je ogromna većina prostituiranih žena i djevojaka uhvaćena u zamku seksualne industrije.
Odbijajući vidjeti stalno nasilje koje prostitucija zapravo i jest, feministice i ljevičari izdaju masu žena i djevojaka.
Kao bivša prostituirana žena, često osjećam neopisivo razočarenje feministicama koje odabiru zanemariti mentalno, seksualno i fizičko mučenje koje donosi prostitucija. Prevelik broj feministica će radije vjerovati u iluziju ostvarivanja veće sigurnosti u radnom okruženju o kojoj govore zaposleni u seksualnoj industriji. Nema govora o postojanju temeljnih ljudskih prava. Sve priče o zabrani kao dugoročnom planu su isključene.
To je napuštanje prostituiranih žena i djevojaka.
Ako feminizam ozbiljno misli zaustaviti muško nasilje, morao bi poslušati i čuti glasove bivših prostituiranih žena. Nemojte ih pokušati nadglasati. Nemojte reći da su one zavedene svojim vlastitim zbiljama. Ne, morate naučiti slušati otvorena uma.
Naposljetku, to su žene koje su bile silovane na razini industrije. One su upoznale seksualno zlostavljanje, one znaju kojim se lažima muškarci služe kako bi svoje nasilje učinili nevidljivim. One znaju što znači živjeti s nasiljem toliko dugo da su jednostavno morale prestati osjećati.
Prostituirane žene i djevojke su prava slika muškog nasilja.
To je ono što nije u redu s prostitucijom.
Rebecca Mott, listopada 2009.
