Ekskluzivno za Libelu pravna savjetnica u Nezavisnim hrvatskim sindikatima Ana Kranjac Jularić komentira što ženama donosi prijedlog novog Zakona o radu.
Postupak usklađivanja Zakona o radu s pravnom stečevinom EU u postupku pregovora u okviru poglavlja 19. Socijalna politika i zapošljavanje je završio i tekst novog Zakona o radu se nalazi pred saborskim zastupnicima. Što je novoga Zakon donio ženama i kakav će biti njihov položaj u svijetu rada?
Nakon provedene analize važećeg Zakona o radu radi procjene njegove usklađenosti s pravnom stečevinom EU, zaključeno je kako postoji znatna neusklađenost u dijelu kojim se pruža dodatna zaštita ženama u odnosu na radne uvjete. Zbog toga je ukinuta zabrana noćnog rada žena u industriji. Prema stavu EU u industriji više ne postoje tako teški radni uvjeti zbog kojih je posebnu zaštitu potrebno pružati ženama. Osim toga, u EU prevladava stav kako pravo na zaštitu imaju jednako i žene i muškarci te da bilo kakvo suprotno postupanje predstavlja izravnu diskriminaciju koja muškarce dovodi u neravnopravan položaj. Zbog navedenog Zakonom o radu utvrđena je zabrana noćnog rada trudnica, ali samo ako je ovlašteni liječnik utvrdio kako takav rad ugrožava njezin život i zdravlje. Sindikati su stava kako je navedenu odredbu trebalo propisati na suprotan način, odnosno utvrditi kako poslodavac trudnici smije odrediti noćni rad samo ako ovlašteni liječnik utvrdi kako takav rad ne ugrožava njezin život i zdravlje. Pored trudnica u zabranu noćnog rada svakako je trebalo uvrstiti i ženu koja doji dijete, koja kategorija, iako u tijeku usuglašavanja teksta predviđena, na kraju ipak biva izostavljena iz navedene zabrane. Predlagač je razloge za napuštanjem ovog rješenja obrazložio pozivanjem na neusklađenost s direktivom o uvođenju mjera za poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje na radnom mjestu. No, bez obzira na dano pojašnjenje ostaje činjenica kako direktive općenito propisuju tek minimalne standarde koji ne sprječavaju utvrđenje i više razine prava, a poglavito u kontekstu načela prema kojem se u postupku usklađenja ne smije ići ispod razine stečenih prava.
U odnosu na zaštitu trudnice, odnosno žene koja doji dijete, poslodavac im, na njihov zahtjev, može ponuditi sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za obavljanje drugih odgovarajućih poslova. Ovakvo uređenje ponešto je izmijenjeno u odnosu na važeće, budući to sada poslodavac može učiniti, osim na zahtjev navedenih kategorija radnica, i po vlastitoj odluci. Ako navedene radnice rade na poslovima koje ugrožavaju njihov ili život i zdravlje djeteta poslodavac im je dužan ponuditi sklapanje sporazuma kojim će se odrediti obavljanje drugih odgovarajućih poslova, a u protivnom imaju pravo na dopust uz naknadu plaće. Navedeni sporazum za određeno vrijeme zamjenjuje odgovarajuće uglavke ugovora o radu.
Iz Zakona o radu u tijeku njegova usklađenja izdvojene su odredbe o rodiljnom dopustu te su iste, ali sada usklađene s pravnom stečevinom, postale dio posebnog Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama. Navedeni Zakon razlikuje rodiljni i roditeljski dopust, pri čemu roditeljski dopust postaje pravo oba roditelja, koji to pravo u trajanju od 6 mjeseci (za prvo i drugo dijete), odnosno 30 mjeseci (za blizance, treće i svako sljedeće dijete) mogu iskoristiti do 8. godine djetetova života.
U odnosu na institut prekovremenog rada, novim Zakonom o radu prestala je postojati apsolutna zabrana prekovremenog rada trudnica, roditelja s djecom do 3 godine starosti te samohranih roditelja s djecom do 6 godina starosti, budući isti može i za navedene kategorije biti određen u slučaju više sile.
Rad na određeno vrijeme, institut oko kojeg je bilo najviše neslaganja socijalnih partnera, doživio je malu, ali značajnu izmjenu. Budući je u praksi vrlo često zloupotrebljavan i to na način da je poslodavac po isteku najdužeg trogodišnjeg razdoblja rada na određeno vrijeme na jednom radnom mjestu umjesto zapošljavanja radnika temeljem ugovora na neodređeno istome nudio novi ugovor na određeno, ali s izmijenjenim nazivom radnog mjesta, iako je takav radnik u praksi nastavljao obavljati dotadašnje poslove, to je valjalo spriječiti nastavak ovakve negativne prakse i zlouporabu navedenog instituta. U tom je smislu u novom Zakonu o radu najduže trajanje rada na određeno vrijeme i dalje ograničeno na tri godine, ali sada neovisno radi li radnik na istim ili različitim poslovima kod istog poslodavca. Procjena je kako bi ovakvo rješenje trebalo rezultirati prelaskom nešto većeg broja radnika u svijet rada na neodređeno vrijeme. Ovo je izuzetno važno s aspekta rada žena, budući su žene u najvećem postotku obuhvaćene radom na određeno vrijeme. Ovakva izmjena bi trebala pružiti veća jamstva dijelu radnica kako će njihov rad na određeno vrijeme ipak postati rad na neodređeno vrijeme.
Direktivom 1999/70/EZ, kojom je uređen rad na određeno vrijeme, predviđena su ukupno tri “sigurnosna mehanizma” kojima se sprječava zlouporaba ovog instituta, a važeći Zakon o radu propisuje samo dva, i to postojanje objektivnih razloga za sklapanje uzastopnih ugovora o radu i najduže trajanje uzastopnih ugovora o radu. Tijekom pregovora sindikati su ustrajali na ugrađivanju i trećeg “mehanizma”, a to je utvrđenje broja uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme koje je moguće zaključiti s radnikom unutar razdoblja radnog odnosa na određeno vrijeme, smatrajući kako će se time smanjiti zlouporabe kojima smo trenutno svjedoci. Predloženo rješenje, međutim, nije prihvaćeno, budući je prema objašnjenju iz Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, kao predlagača Zakona, iz Europske komisije ocijenjeno kako je navedeni institut usklađen s pravnom stečevinom, jer navedena direktiva ne nalaže obveznu ugradnju sva tri “sigurnosna mehanizma”, već onoliko i koji od “mehanizama” će učinkovito spriječiti zlouporabu instituta rada na određeno vrijeme. Međutim, bez obzira što direktiva ne nalaže, ista ostavlja mogućnost da i sva tri “mehanizma” mogu biti ugrađena, zbog čega su sindikati i dalje stava kako danu mogućnost treba iskoristiti, jer ugradnjom samo dva od tri “mehanizma” zlouporaba nije spriječena, a među novosklopljenim ugovorima o radu, od 2003. godine do danas oko 84% su ugovori na određeno vrijeme pa je jasno kako Republika Hrvatska zapravo tu nije usklađena sa samom svrhom direktive.
