Reći da je domaći obrazovni sustav (da se poslužim urbanim slangom) ´u banani´ pomalo je nalik otkrivanju tople vode. O tome da smo se u avanturu zvanu ´Bolonjski proces´ upustili posve nepripremljeni i nahrupili grlom u jagode ne bi li (milom ili silom) dokazali Europi da želimo i možemo (moramo?) biti ´zemlja znanja´, već i poslovični vrapci na grani pjevaju. Kako se ono kaže – kuća se ne gradi od krova već od temelja. A mi lijepo obrnuto – najprije nametnuli novi sustav visokog obrazovanja, pa tek onda shvatili da nam za efektivno provođenje istoga nedostaje odgovarajuća infrastrukutra, oprema, nastavno osoblje i tko zna što sve ne. I tako, sada smo u (nezavidnoj) situaciji da je svaki početak ispitnih rokova i/ili akademske godine popračen novim prosvjedima, štrajkovima, blokadama. Ne mogu se oteti dojmu da je konačni rezultat svega toga sve samo ne znanje, odnosno stvaranje države znanja.
Posljednjih godina sve više ljudi iz raznih krajeva svijeta (poglavito SAD-a) hrle u Finsku, samozatajnu državicu na skandinavskom poluotoku, stisnutu tamo negdje između Švedske i Rusije. Spomenuti valovi ljudstva ne dolaze zbog Djeda Mraza ili Nokije (priznajte, to je jedino što vam pada na pamet kad se spomene Finska) već kako bi proučavali finski obrazovni sustav. Finski đaci, naime, već godinama postižu zavidne rezultate u gotovo svim predmetima, a u matematici, informatici i prirodnim znanostima nalaze se bok uz bok s azijskim intelektualnim velesilama. Ako ste pomislili da se ti isti đaci do iznemoglosti nadvijaju nad udžbenicima i danima ne napuštaju svoje knjigama i bilježnicama natrpane školske klupe, varate se. Učenici u Finskoj provode mnogo manje sati tjedno u učionicama i dobivaju manje domaće zadaće od svojih kolega u drugim europskim zemljama. Pa u čemu je onda caka? Ako je vjerovati samim Fincima, tajna se krije u
jednoj jedinoj riječi, a to je – jednakost. Misao vodilja čitavog obrazovnog sustava jest osigurati svim građanima (bez obzira na porijeklo, materijalni satus i sl.) slobodan pristup informacijama i jedake prilike za stjecanje obrazovanja. Takav će pristup, smatraju Finci, potaknuti niz širih društvenih promjena te u konačnici pridonijeti iskorjenjivanju društvenih nepravda i nejednakosti.
Obrazovni sustav u Finskoj funkcionira na nekoliko razina: predškolsko obrazovanje (vrtići i slični centri za dnevnu skrb djece), osnovna i srednja škola, visoko obrazovanje, te posebni programi za obrazovanje odraslih i cjeloživotno obrazovanje. Predškolsko obrazovanje nije obavezno, no za njega se odlučuje čak 99.4% roditelja (podatci iz 2009. godine). A kako i ne bi: besplatni cjelodnevni boravak uključuje i besplatne obroke, zdravstvenu skrb, radne materijale, čak i prijevoz (za one koji žive na pet ili više kilometara udaljenosti od vrtića/centra). Osnovna škola obavezna je za sve i traje devet godina. Prvih šest godina razrede vodi učitelj/ica razredne nastave, a tek se posljednje tri godine uključuju i predmetni nastavnici. I opet je sve besplatno: udžbenici i radni materijali, obroci i zdravstvena skrb, prijevoz, a u posebnim slučajevima čak i smještaj (ukoliko putovanje do škole traje više od tri sata, djetetu se osigurava besplatan smještaj u učeničkom domu u blizini njegove/njezine škole). Po završetku osnovne škole, čak 95% učenika odlučuje se za nastavak obrazovanja i upis u neku od srednjih ili strukovnih škola. Trajanje srednje škole ovisi o interesima, zalaganju i talentima samih đaka (2 – 4 godine). Ne postoje formalna razredna odjeljenja pa je napredak u potpunosti individualan. Učenicima je na raspolaganju niz različitih predmeta koje oni odabiru u skladu s vlastitim afinitetima (neki su, dakako, obavezni za sve, mnogo je izbornih kao i onih više praktične prirode). Kako bi dobio/la potvrdu o uspješnom završetku obrazovanja, učenik/ca mora položiti državni ispit (državnu maturu). Obrazovanje u strukovnim školama predstavlja kombinaciju ´klasičnih´ školskih predmeta i praktičnog rada (u školskim laboratorijima i radionicama, kao i na konkretnim radnim mjestima gdje svaki/a od učenika/ca mora provesti minimalno šest mjeseci). Napokon dolazimo do sveučilišta – da odmah odgovorim na ´veliko pitanje´: visoko obrazovanje je besplatno… za sve (ne samo za odlikaše, djecu branitelja i slične ´specijalne´ kategorije).
Mnogo pažnje poklanja se osposobljavanju učenika za budući život i rad. Školarcima su na raspolaganju brojni psiholozi kao i savjetnici čiji je zadatak pomoći im kod eventualnih problema pri učenju kao i pri odabiru budućih škola i zanimanja. Osim državne mature, ne postoje univerzalni, standardizirani testovi za određenu dob ili razred. Na profesorima je da prate rad i napredak svojih učenika te roditeljima šalju redovite izvještaje. S obzirom na kvalitetu javnog obrazovanja, privatnom sektoru u Finskoj ne cvjetaju ruže. Točnije, privatne škole i sveučilišta uopće ne postoje. Nadalje, među školama i sveučilištima potiče se povezivanje i suradnja. Možda je stvar u sjevernjačkom mentalitetu, ali ako postoji jedna stvar koje se Finci groze onda je to nadmetanje. Stoga zaboravite na top liste najboljih ili najprestižnijih škola: nema straha da će vaše dijete ostati zakinuto jer nije primljeno u ´dobru školu´. Kvaliteta obrazovanja jednaka je u svim obrazovnim institucijama. Svjesni da je njihov jezik vrlo težak (petnaest padeža!) i neprivlačan strancima (da ne spominjem da se ne govori nigdje osim u Finskoj!), Finci mnogo ulažu u učenje stranih jezika. Većina ljudi govori švedski i engleski, popularni su i ruski i francuski. Uz tradicionalno poučavanje u (sjajno opremljenim) učionicama, nude se i razni alternativni oblici učenja jezika poput jezičnih grupa, tandema ili partnera. Ideja je da se jezik uči u ´prirodnom okruženju´, kroz druženje i razgovor.
“Učitelje se ovdje poštuje. Neprestano dobivaju potvrde o kvaliteti svoga rada, što jača njihovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti”, kaže ravnatelj njemačke škole u Helsinkiju, Wolfgang Weber. To je svakako nešto na čemu bismo i sami trebali poraditi! No dobro, možda sam previše subjektivna (i sama sam profesorica), no prilično sam sigurna da nikoga ne oduševljava pomisao na rad u loše opremljenim i pretrpanim učionicama (u sjećanje mi dolaze satovi didaktike kada nam je naš profesor govorio kako na svakome satu moramo odvojiti barem po nekoliko minuta za individualni rad sa svakim/om učenikom/com. To naravno zvuči divno i krasno, no kad se sjetite da imate četrdeset i pet minuta i tridesetak učenika…). Dodajte k tomu još i mizerne plaćice, svesrdno nepoštovanje od strane učenike (često i njihovih roditelja) te generalnu percepciju da je njima “lako” i “što se žale, imaju tri mjeseca godišnjeg odmora”… Ne zvuči baš kao zanimanje iz snova.Pasi Sahlberg autor knjige Finnish Lessons: What Can the World Learn from Educational Change in Finland? (Finske lekcije: Što svijet može naučiti iz promjena u finskom obrazovnom sustavu) navodi da finski profesori u prosjeku provode četiri sata dnevno u učionici te dva sata tjedno na stručnom usavršavanju. Osim toga, na prosvjetu se gleda kao na izuzetno ugledno i prestižno zvanje – prošle se godine, primjerice, čak 2400 kandidata natjecalo za 120 mjesta na (potpuno besplatnom!) magisteriju za učitelje. “Teže je ´ubaciti se´ u prosvjetu nego li u pravo ili medicinu” tvrdi Sahlberg.. Primjer Finske jasno pokazuje kako izraz ´jednake prilike za sve´ nije i ne mora biti samo prazna fraza, te da je itekako moguće postići izvrsnost kroz suradnju. Možda da i mi pošaljemo vlastiti tim stručnjaka na ekspediciju na sjever? Tko zna, možda ponešto i naučimo…
Više informacija potražite na stranicama Nacionalnog odbora za obrazovanje: http://www.oph.fi/english/
ili pogledajte neki od zanimljivih filmića na YouTube-u:
Finland´s education success: http://www.youtube.com/watch?v=rlYHWpRR4yc
Why education in Finland works: http://www.youtube.com/watch?v=ntdYxqRce_s&feature=related
