Nadia Ilse, od svojih vršnjaka zlostavljana i maltretirana četrnaestogodišnjakinja, nedavno je primila donaciju u vrijednosti 40 000 dolara za kozmetičku operaciju od strane Little Baby Face Foundation, organizacije koja pomaže djeci s fizičkim deformacijama. Zvuči poput bajke dok ne čujete njezinu ‘deformaciju’; Ima uha koja strše.
Operacija je tinejdžerici iz Georgije pomogla tako da su joj pomaknuli uha prema nazad, popravili nos i ponovno formirali bradu. Ovo je naša kultura: tinejdžerice koje misle da je najmanja nesavršenost – bilo kakva drugačija slika od onoga što vide u časopisima – ravna deformaciji i treba kozmetički zahvat.
Mnogo je krivaca za ovo – mržnja prema ženama, pop kultura i industrija plastičnih operacija za početak. No, postoji i jedan podmukliji problem: tretiranje samopoštovanja kao lijeka za sve za cure.
Sigurna sam da Ilsina majka – koja je potražila humanitarnu organizaciju da podupre zahvat – želi najbolje. Njezino dijete su vrijeđali i željela je da se osjeća dobro u svome tijelu. I zaista, Ilsina reakcija nakon operacije pokazuje da je pomoglo. ‘Izgledam prekrasno, ovo je točno ono što sam željela, sviđa mi se.’ rekla je Ilsa.
Naravno, Ilsa se osjeća bolje u vezi same sebe – svijet je okrutan i priklanja se tradicionalnim standardima ljepote te to može otežati patnje tinejdžera, čak i samo malo. Ali problem je učenje mladih žena da je ključ do sreće i uspjeha u samopoštovanju.
Ako je krajnji cilj djevojaka da se jednostavno osjećaju samopouzdano – pogotovo u vezi izgleda – onda stvaramo zamku gdje je bilo što što stvara djevojku sretnijom u vezi njezinog izgleda, nevezano kako bolno, razumno rješenje. (Koliko puta je plastična operacija bila objašnjavanja ‘radim to za sebe’?)
Postoji određeno negodovanje spram mladih djevojaka koje poduzimaju drastične mjere da bi bile prekrasne, ali nikada ne ispitujemo ideju da je osjećaj ljepote vrijedan cilja. Trebali bismo reći djevojkama istinu: ‘”Prekrasno” je sranje, standard stvoren da bi učinio žene dobrim potrošačicama, prezauzetim mržnjom spram samih sebe da bi primijetile da su građanke druge klase.
Djevojke ne trebaju više samopouzdanja ili ‘osjećaj se bolje’ mantre u vezi voljenja samih sebe – ono što one trebaju jest ozbiljna doza pravoga gnjeva. Ali umjesto učenja mladih žena da prepoznaju i iskoriste svoj opravdani gnjev, mi im govorimo da se nasmiješe i vole same sebe.
Kada sam bila mlađa, moljakala sam roditelje da odem na operaciju nosa. Poput Ilse, zlostavljali su me u školi i mrzila sam svoj nos i bila sam uvjerena da je moje lice gadost ljudima oko mene. Moji roditelji nikada nisu ni razmišljali da mi to omoguće. Jednostavno su me uvjerili da sam prekrasna takva kakva jesam. Ali tu je još jedna stvar: znala sam da to nije istina. Bila sam pametno dijete i shvatila sam da uspoređujući se s onime što se smatra prekrasnim – da sam potpuno ružna i neugodnog izgleda.
Jednom mi je prijateljica spisateljica rekla – problem nije u tome da djevojke ne znaju koliko vrijede nego u tome da u potpunosti znaju njihovu vrijednost u društvu. Mlade žene u potpunosti znaju koliko ih društvo smatra ružnima. Pa, kada učimo djevojke da se jednostavno vole podrazumijeva da prihvate svijet kakav jest. Govorimo da biti prekrasna jest nešto vrijedno biti, a zapravo bismo im trebali govoriti da je kultura koja to zahtjeva toksična.
Na mnogo načina mi je drago da su me smatrali neprivlačnom kada sam bila dijete – postoji i lijepa strana ružnoće. Razvila sam oštar smisao za humor, dobru obranu od istine. Mislila sam više o tome koliko dobri i loši ljudi mogu biti. Počela sam pisati. Otkrila sam feminizam.
Nema ničega lošeg u prihvaćanju ružnoće. U redu je osjećati se gorim – ne osjećamo se ružnima ili da smo manje vrijedni zato što imamo neku manjak u našem samopouzdanju, automatski se tako osjećamo zato što smo sistemski učene da u to vjerujemo. Zato što društvo ovisi o tome. Samopouzdanje neće to promijeniti – mijenjanje kulture hoće.
Kao odrasla osoba, mogu se vratiti u prošlost i znati da, poput mnogo djece, samo mi je trebalo vremena da odrastem i dobijem svoje lice. Gledam kako sam trebala izgledati. Ali još važnije, znam da gnjev i akcija mogu biti više ispunjujući nego biti prekrasna.
Ljudi koji promoviraju samopouzdanje u djevojaka u svom srcu žele najbolje. Samoljublje i samonjega su definitivno vrijedni ciljevi, ali ne sami po sebi. Zato što ono što nas čini prekrasnima i da se osjećamo bolje nije uvijek na duge staze i najbolje za nas ili druge. Život ne bi trebao biti ‘osjećaj se bolje’ kampanja.
Ovo je sjeban svijet za odrasti u njemu, pogotovo djevojkama. I svi želimo dati mladim ženama alate za uspjeh. Hajdemo onda naučiti djevojke da prežive kulturu mržnja žena sa šakom, ne osmijehom.
Prevela i prilagodila Klara Weygand
