U finskim školama sustavna potraga za dječjim blagostanjem i srećom u sigurnim uvjetima ima prednost nad izmjerenim školskim postignućima, kaže Pasi Sahlberg, autor knjige Lekcije iz Finske: Što svijet može naučiti iz obrazovne reforme u Finskoj?, nagrađene 2013. godine nagradom Sveučilišta Louisville Grawemeyer.
Sahlberg je pojasnio kako će Finska i dalje raditi na istom zadatku koji ima više od 40 godina- omogućiti svoj djeci pristup kvalitetnim i sigurnim školama, bez obzira na njihovo obiteljsko podrijetlo, prebivalište, materinji jezik ili sposobnosti.
Uspješnosti finskih učenika i učenica doprinose i značajni faktori izvan same učionice. Jedan od njih je taj što većina finske djeca pohađa izborni predškolski odgoj u dobi od šest godina, dok obavezno obrazovanje započinje u dobi od sedam godina. Finska naime nudi svim roditeljima jedinstvenu i subvencioniranu javnu dječju skrb, koja pruža svoj djeci pravo na vrtić u okruženju pogodnom za razvoj i individualni rast bez akademskog ili sličnog pritiska. Igra, glazba i učenje kako biti s drugom djecom su uobičajeni dio dječjih života u vrtićima.
Drugi važan aspekt finskih škola je sustavna potraga za dobrobiti i srećom, posebice u mlađim razredima osnovne škole. U finskim se školama djeca ne moraju bojati kompetitivnosti ili neuspjeha, koje u mnogim zemljama potiču standardizirani testovi. Svaka škola u Finskoj ima tzv. tim za dobit učenika (eng. Pupil Welfare Team) koji prati i bavi se pitanjima vezanima uz ponašanje, zdravlje i napredak djece. Tim se sastoji od ravnatelja i ravnateljice škole, defektologa i defektologinja, školske medicinske sestre ili liječnika i liječnice, psihologa i psihologinje i socijalnog radnika i radnice. Glavni cilj tima jest spriječili probleme koji bi mogli ugroziti dobrobit učenika i učenica.
{slika}
Finska je također jedna od nekoliko europskih zemalja s konkurentnom opcijom za šesnaestogodišnjake/kinje da odaberu tehničke i strukovne škole umjesto gimnazijske koja je uglavnom put do diplome iz humanističkih znanosti.
Nastavni plan u strukovnim školama prilagođen je gimnazijskim standardima, značajan udio stručnih predmeta prebacili su se na stvarna radna mjesta te su također strukovne škole i gimnazije omogućile učenicima i učenicama više fleksibilnosti i veći izbor zbog čega je veći broj učenika zaslužilo pravo prijave na sveučilišta. Naposljetku, novoosnovani ne-sveučilišni sustavi visokog obrazovanja omogućili su maturantima strukovnih škola daljnje obrazovanje.
Važnu ulogu ima i profesionalno usmjeravanje u finskim osnovnim školama (razredi od 1 do 9). Svi učenici imaju tjedno jedan školski sat s kvalificiranim profesionalnim savjetnicima i savjetnicama. Učenici i učenice također provode dva tjedna na radnom mjestu kako bi učili o svijetu rada i testirati vlastita mišljenja o različitim zanimanjima. Cilj profesionalnog usmjeravanja jest reducirati pogrešne odluke nudeći individualizirane informacije i pomoć prije nego mladi ljudi donesu odluku za daljnje obrazovanje.
Naposljetku, na primjeru obrazovanja u SAD-u, a koje može koristiti i hrvatskom obrazovnom sustavu, Pasi Sahlber smatra da bi trebalo standardizirati sljedeća tri aspekta obrazovanja. Prvo, financiranje škola, tako da se resursi ulažu u škole prema stvarnim potrebama. To je neophodno ne bi li se unaprijedila pravednost i kvaliteta obrazovanja. Drugo, vrijeme provedeno u školi, omogućujući učenicima i učenicama odgovarajući odmor između satova te uravnotežen kurikulum koji uključuje akademsko obrazovanje, umjetnost i tjelesni odgoj. Treće, pripremu nastavnika i nastavnica koja slijedi standarde u drugim vrhunskim zanimanjima. Pokretanje državnog ispit za nastavnika i nastavnice jest korak ka višim profesionalnim standardima u nastavi.
