Ako upitate prostitutke što one zapravo žele, odgovor nije ni prohibicija ni tzv. nordijski model, već sigurniji uvjeti rada i poštovanje. Njihove zahtjeve i želje više nije tako lako ignorirati kao prije.
Na ovogodišnji Međunarodni dan žena, 8. ožujka, norveške feministkinje su marširale s transparentima Prostitucija je nasilje i Promijenite zakon o kupovini seksualnih usluga. One vjeruju da je kupovina seksualnih usluga oblik kupnje i prodaje samog ženskog tijela, ostatak patrijarhalnog nasljeđa koji treba odbaciti.
Ispod samih tih transparenata nije bilo prostitutki. Kada netko sluša zahtjeve onih koji su za prohibiciju seksualnih usluga, može steći dojam da prostitutke sanjaju samo o tome da budu spašene od pakla u koji im se život pretvorio, te da će ukidanje tržišta seksualnih usluga osloboditi te žene od svodnika i mušterija koje ih maltretiraju.
Umjesto toga, mnoge prostitutke osjećaju se izdanima od mainstream feministkinja. Smatraju da je dovoljno teško naučiti kako se nositi s potencijalno opasnim klijentima/icama, spolno prenosivim bolestima, socijalnom stigmom i kriminalnim podzemljem. Sada, kao šlag na kraju, moraju se nositi s vojskom aktivistkinja koje imaju malo znanja no puno moći, nudeći ‘pomoć’ koja čini njihove radne uvjete još opasnijima.
Što je netko ‘bliži’ tom tržištu, manja je vjerojatno da će podržavati prohibiciju. U Norveškoj, Pro-Sentret, servis podrške za prostitutke grada Osla, i PION, interesna grupa norveških seksualnih radnika/ica, upozoravaju već godinama da će rat protiv prostitucije nauditi ljudima kojima se želi pomoći.
To pravilo vrijedi internacionalno. Zahtjev za rigoroznim zakonima protiv prostitucije najčešće dolazi od strane grupacija koje, ili iz ideoloških ili religijskih razloga, sanjaju o svijetu potpuno slobodnom od prostitucije. Same prostitutke imaju skromnije snove – žele sigurnost rada i poštovanje. Ne zamaraju se pretjerano ideološkim i vjerskim utopijama. Njihova sigurnost i dostojanstvo zauzimaju prvo mjesto.
Neki novi glasovi
Prostitutke su to naglašavale već godinama, sve od kada je prvi ‘dobronamjerni’ društveni aktivist pokušao zatvoriti prvi bordel. Često su to ignorirale, no to postaje sve teže. Rastući broj sadašnjih i bivših prostitutki počinje ‘izlaziti u javnost’ i zahtijevati da javnost posluša što one imaju za reći i što žele. One su pametne, jako dobro argumentiraju, i nisu nimalo impresionirane debatama koje ostatak građana/ki vodi o njihovoj profesiji.
Brooke Magnanti prvotno je bila poznata pod aliasom Belle de Jour 2003., kada je počela pisati blog o svom životu kao call-girl u Londonu. Pisala je o svakakvim klijentima/icama – dobrima, ‘teškima’ i šarmantnima. Njezin blog nije pornografski, već priča o običnoj ženi koja ima čudan, frustrirajući, no sve u svemu zadovoljavajući, posao. Više-manje kao i svi ostali. Blog ju je proslavio, te je svoja pisanja pretočila u dvije bestseller knjige i TV seriju Secret Diary of a Call Girl. S vremenom je Magnanti otkrila svoje pravo ime. Ispostavilo se da je novcem koji je zaradila kao call-girl platila svoje fakultetsko obrazovanje i karijeru kao znanstvena istraživačica. Prošle godine svoju znanstvenu stručnost iskoristila je kako bi se uključila u debatu o prostituciji, izdavši knjigu The Sex Myth, u kojoj raskrinkava mitove koji dominiraju našom predodžbom seksa, pornografije i prostitucije.
“Prema jednom od mitova, desetine tisuća prostitutki u Britaniji su žrtve traffickinga, no ne postoje nikakvi faktografski podaci koji bi podržali tu tvrdnju”, piše Magnanti. Policija ne posjeduje takve podatke. Postoje stvarne žrtve traffickinga u Britaniji, u prostituciji i izvan nje, no nema ih toliko mnogo koliko se vjeruje. Takvo preuveličavanje nastaje kada jedna osoba pročita spekulativan broj u novinama, te zatim podupla taj broj čisto da bude ‘siguran/na’, te zatim raširi taj podatak, te se taj proces dalje nastavlja. Nikome se ne da provjeriti otkud te brojke.
Protivnici prostitucije često navode kako je život prostitutki težak i nepodnošljiv. Naime, u javnosti je rašireno mišljenje kako su prostitutke često žrtve seksualnog zlostavljanja i raznih ovisnosti, te one mrze prostituciju kao posao jer im je uništila živote. No takva generaliziranja često zamagljuju razlike koje postoje među samim prostitutkama, jer nije ista pozicija onih koji rade u bordelu i na ulici ili kao escort. Također, često takve tvrdnje nemaju nikakve znanstvene podatke i istraživanja.
Prohibicionisti/kinje često zanemaruju ili šute o posljedicama svog djelovanja i potencijalne zabrane. Magnanti piše o crvenoj četvrti u Sheffieldu, ulici gdje su kvalitetno osvjetljenje i visoka razina aktivnosti stvorili relativno sigurno radno okruženje za prostitutke. No onda ih je gradska vlast otjerala od tamo, jer nije htjela da budu tako ‘vidljive’. Par godina kasnije, Magnanti je studentica u Sheffieldu, te sudjeluje u obdukciji jedne mlade žene. Ta mlada žena je bila prostitutka koju je netko izbo na smrt u jednoj od mračnih i napuštenih sporednih uličica gdje su prostitutke sada bile prisiljene raditi.
Sigurni radni uvjeti
Još jedna žena koje je prošla dug put od prostitucije do pisanja je američka novinarka Melissa Gira Grant, koja je napisala nekolicinu oštrih članaka o tome kako je rat protiv prostitucije povećao opasnost bavljenja tim poslom. Trafficking je općenito problem, no protivnici/ce prostitucije se ovim problemom bave tako da čine više štete nego koristi. Neki/e od njih žele zatvoriti servise podrške za prostitutke, kao što su feministkinje u Oslu zazivale zatvaranje Pro-Sentreta. Glavna ideja je spašavanje prostitutki na način da se njihovi životi učine nepodnošljivima, a to je u redu jer su njihovi životi već toliko strašni da se razlika gotovo neće ni primijetiti. Kada se sama prostitucija vidi kao jedan od oblika nasilja, još malo nasilja neće napraviti preveliku štetu.
Razne kršćanske i feminističke aktivistkinje i aktivisti koje/i misle da su sve prostitutke robovi argumentiraju to na način da bi većina njih radije radila nešto drugo u životu, no velika većina nas bi također radila nešto drugo kada bi mogla. Mnogi/e bi voljeli/e opciju boljeg zaposlenja, druge bi htjele ne raditi uopće i posvetiti se obitelji, dok treće žude za bilo kakvim radnim mjestom. No, moramo izabirati između alternativa koje imamo. Za neke to znači pružanje seksualnih usluga. Taj posao često nije glamurozan, a za neke je i tragičan, no samo kada netko namjerno oduzme mogućnost da svoj posao obavljaju u sigurnom okruženju, posao postaje nesnošljiv.
Zbog svega toga poruka prostitutki je često vrlo jednostavna: sigurno radno kruženje i poštovanje! Većina njih svoje mišljenje izražava online, pod pseudonimima, no nije ih teško naći. Pišu blogove i grupne blogove, a i tweetaju.
U Norveškoj, Frøken X se nedavno udružila s think tankom Progressiv kako bi napravili prijedlog da se prostitucija legalizira. U intervjuima je objasnila da ona samu sebe vidi kao poduzetnicu, te da želi pokrenuti sindikat prostitutki. Njezina je inspiracija Brooke Magnanti. Na ovogodišnjem maršu povodom Dana žena, ona je marširala s neslužbenim transparentom My body, my business (moje tijelo, moj biznis).
Zašto je bitno poštovanje?
Aktivisti i aktivistkinje za legalizaciju prostitucije preferiraju naziv ‘seksualne radnice”, a ne prostitutka, naglašavajući time kako je pružanje seksualnih usluga posao, a ne stanje viktimizacije. U percepciji javnosti, ‘prostitutka’ je umorna nadrogirana žena koja baulja po uglovima ulica, i čeka da ju neki dobri situirani muškarac spasi. ‘Seksualna radnica’ je odrasla osoba s teškim i napornim poslom, osoba koju trebate tretirati s poštovanjem.
Ključ ove debate je upravo poštovanje. Ako nemate poštovanja za seksualne radnice kao ljudska bića, onda se nećete zgroziti nedavnom izjavom predstavnice Vojske spasa u SAD- u, koja ih je nazvala ‘posudicama za spermu’ (izv. cum receptacles) u istoj rečenici u kojoj brani ljudsko dostojanstvo. Većina preferira pričati o seksualnim radnicama, a ne i s njima.
Imati poštovanja za seksualne radnice kao ljudska bića znači slušati što one imaju za reći. Ako ponudite ideju o tome kako im pomoći, a njihov je odgovor na to smijanje, rukujte se s njima i recite im da očito ne shvaćate problem na pravi način te da ćete propitati svoje stavove. Jer možda se zaista radi o tome da ste nešto bitno propustile shvatiti?
Zabrana trgovine seksualnim uslugama
Ispada kao da je veoma bezobrazno od seksualnih radnica to njihovo inzistiranje na tome da poslušamo njihove stavove o njihovoj vlastitoj profesiji, kada se tako dobro snalazimo i bez njihovog mišljenja.
Mislile smo da znamo tko su one. Neke su mislile da su one ropkinje želja svojih mušterija. Druge su vjerovale da su one bespomoćne žrtve koje čekaju da ih netko oslobodi od ropstva. No, sada su se one oglasile same u svoje ime, tvrdeći da su samo obični ljudi, koji imaju posao koji je težak i ponekad opasan, no raznolik kao i bilo koja druga profesija. Tvrde kako niti teorija o seksualnim ropkinjama nije točna, već da su uslužna djelatnost sa svojim boljim i lošijim stranama, te da sami/e znaju kako se najbolje suočiti s ovim potonjim.
Kada je Norveška 2009. godine predstavila prijedlog zabrane kupovine seksualnih usluga, to je bilo s najboljim namjerama. Zakon bi ‘poštedio’ pružateljice usluga tako što bi kažnjavao klijente/ice, legalizirajući prodaju, no ne i kupnju. Na taj način seksualni zaposlenici/ce ne bi bili/e viktimizirani/ne. Inspiracija za taj zakon je bio švedski Zakon o zabrani kupovine seksualnih usluga iz 1999. Tamošnja je vlada zauzela poziciju da je svaka prostitucija oblik nasilja, bez obzira na sve. Svrha švedskog zakona nije urediti industriju, već ju ukinuti.
Glavni cilj norveškog zakona je bio borba protiv traffickinga tako da se smanji potražnja za seksualnim uslugama, što je u teoriji dobar cilj. Takvi trgovci ljudima se služe lažima i zastrašivanjem kako bi eksploatirali ljude. No, ostaje nejasno koliko traffickinga uistinu ima na norveškom tržištu, jer prijedlog zakona iz 2009. ne spominje nikakve okvirne brojke kojima bi se dalo naslutiti veličinu problema koji treba riješiti.
Jedan od problema koje zasigurno nismo riješili je nasilje nad prostitutkama. U izvješću Pro-Sentreta iz 2012. godine, seksualne radnice objašnjavaju da su iskusile mnogo nasilja u svom poslu, pogotovo prilikom rada na ulici, dok manje prilikom rada u unutarnjim prostorima. Zakon je dodatno pogoršao situaciju, jer su se radnice osjećale još ranjivije i izoliranije. Zakon je ‘uspio’ – potražnja se smanjila, no rezultat je taj da se usluga pruža na klijentovom ‘terenu’, gdje oni određuju ‘pravila igre’. Također, zbog zakona su iščeznuli ‘dobri klijenti’, što je posao učinilo dodatno opasnijim.
Uostalom, sigurnije radno okruženje za prostitutke nikada i nije bio cilj Zakona, pa čemu frka?
Molim Vas, kako doći do Karl Johan ulice?
Seksualne radnice su stručnjakinje svog vlastitog života te im treba omogućiti da se same bore za sebe, umjesto da drugi/e vode njihove bitke. U izvješću FAFO- a iz 2006., nigerijske prostitutke u Norveškoj pričaju o svom putovanju iz Nigerije u ulicu Karl Johana u Oslu. Taj je put dugačak, siromašan i pun nade. Mnoge su se razočarale životom prostitutke u Norveškoj, ponajviše s radom na ulici kao najtežim i najopasnijim oblikom prostitucije, no povratak u Nigeriju nije opcija.
Seksualne radnice iz Istočne Europe pričaju sličnu priču. Mnogim mladim curama iz Istočne Europe glava je napunjena pričama o svijetloj budućnosti na Zapadu, no danas uglavnom svi znaju o čemu se tu radi. Primjer je djevojka Lina, koja je unajmila agenciju u rodnoj državi kako bi pobjegla na Zapad, no poslali su ju na jug Europe, gdje su ju svodnici iskorištavali. Uspjela je pobjeći i vratiti se kući, no onda je opet iskoristila usluge te iste agencije, koja ju je ovaj put poslala u Norvešku. Odlučila je riskirati ponovno iskorištavanje umjesto prihvaćanja nisko plaćenog posla tajnice u rodnoj državi. Drugim riječima, protiv mitova o prostituciji kao ‘najgoroj noćnoj mori’ ne protestiraju samo privilegirane poput Brooke Magnanti. Mnogi/e žive teškim životom, te to sami/e priznaju. Žele i trebaju pomoć da riješe probleme koje imaju, a ne probleme koje različite ideologije nameću. Ne žele se žrtvovati za feminističku utopiju. One žele što svi mi želimo – biti saslušane i tretirane kao odrasla ljudska bića.
Gdje su feministkinje? Kakav je njihov stav?
U ovom sam članku argumentirala tako da sam pretpostavila da većina feministkinje žele stati na kraj prostituciji. Ako si i ti koja čitaš ovo i sama feministkinja i ne misliš tako, nadam se da te sve ovo malo iritira, to mi je i bio cilj. Naravno da znam kako postoje oni/e koji podržavaju prava seksualnih radnika/ica baš u ime feminizma. No, ipak glasna je ona struja feminizma koja se zalaže za dokidanje prostitucije.
Ovdje se ne radi o tome sviđa li se vama prostitucija i smatrate li da je ok prodavati ili ne prodavati seksualne usluge. Mjesta gdje se novac i seks susreću su ona gdje viđamo muškarce i žene u svojim najgorim izdanjima. No, ako je to ok i toj ženi koja prodaje seksualne usluge i muškarcu koji ih kupuje, tko smo mi da im to uskratimo? Čak se ne radi ni o tome da neke feministkinje žele ‘osvijestiti’ prostitutke koje nisu svjesne da su zapravo ugnjetavane i podčinjene. Poanta je da se informiramo što seksualne radnice žele. Moramo razgovarati s njim, pitati ih što one trebaju i kako žive. Moramo zagovarati istraživanja i tražiti učinkovitije strategije za poboljšanje položaja i sigurnosti seksualnih radnica.
Prevela i prilagodila Iris Duka
