Govori li Sheryl Sandberg američkim ženama?
Sudeći po popularnosti njene najprodavanije knjige, “Lean In: Women, Work and the Will to Lead,” odgovor je da. Svejedno, Sandberg, jedna od šefica Facebooka i jedna od najbogatijih Amerikanki, naletjela je na zid kritika jer se poigrala s institucionalnim ograničenjima koje otežavaju većini žena napredak u njihovim karijerama ako u isto vrijeme imaju bogat obiteljski život, od nemogućih školskih rasporeda do nefleksibilnih radnih sati.
Iako se recepti Sheryl Sandberg mogu činiti nevažnima za majke iz srednje klase koje si ne mogu priuštiti vojsku dadilja, njen poziv na akciju privukao je pozornost na zagonetku koja utječe na žene tako da ih se zaobiđe u vođenju “Sretnih 500 tvrtki” (odnosno 500 najuspješnijih američkih tvrtki): kako su žene zaglavile?
Zanimljivo, politike koje će najviše pomoći poboljšati položaj žena na radnim mjestima mogu biti fokusirane ne na žene, nego na obitelji, posebno muškarce.
Godine 2006. napisao sam da je val žena koje su ušle u radnu snagu i transformirale američku ekonomiju u 20. stoljeću očito nestao u 21. stoljeću, te su bile daleko ispod razine muškaraca u radnoj snazi.
Sedam godina poslije, ženska participacija u radnoj snazi i dalje opada. Muška participacija je opadala desetljećima te je doživjela još jedan udarac u recesiji, ali i dalje 82.5 posto muškaraca u dobi od 25 do 54 imaju posao. Prema Uredu za statistiku rada, isto se može reći za samo 69.5 posto žena.
Ova stagnacija zbunjuje. U svojem predavanju prije sedam godina na godišnjem skupu Američke ekonomske asocijacije, Claudia Goldin s Harvarda, jedna od nacionalnih stručnjakinja za povijest žena na radnim mjestima, odbacila je teoriju da je ženska radna snaga dosegla strop, odnosno prirodnu stopu.
Poravnavanje participacije žena u radnoj snazi može jednostavno odražavati pomicanje tipične dobi žena za dobivanje djece s 20 na 30 godina. Kako bi godine odmicale, participacija žena u radnoj snazi ponovno bi porasla.
Danas profesorica Goldin nije sigurna u to. “Ponovno to razmatram,” rekla mi je.
Nije samo izravnata participacija žena u radnoj snazi, nego se oštro usporava i smanjenje razlike u plaćama među spolovima još od 1990-ih godina. U posljednjem desetljeću prosječna plaća žena je iznosila oko 80 posto prosječne plaće muškarca.
{slika}
Plaće mlađih žena su se približile plaćama mlađih muškaraca. Starije žene, međutim, još su uvijek kažnjavane zbog uzimanja više slobodnog vremena i više poslova na pola radnog vremena kako bi se bavile majčinskim obavezama.
Kako je gospođa Sandberg primijetila, šanse žena da dospiju na vrh također su zaglavljene. Samo 17 posto direktorica i 14 posto menadžerica u “Sretnih 500 kompanija” su žene. Na suprotnom spektru prilika, 16.3 posto žena službeno su siromašne, u usporedbi s 13.6 posto muškaraca.
Te su statistike posebno zbunjujuće kada se uzme u obzir brzina kojom žene akumuliraju vještine tržišta.
Tijekom 1980-ih samo je 13.6 posto žena diplomiralo na fakultetima, a gotovo preko 50 posto muškaraca. Do prošle godine razlika je gotovo nestala: 30.6 posto žena i 31.4 posto muškaraca imalo je diplome s fakulteta. Žene će uskoro i prestići muškarce: prošle godine 1.3 žene na jednog muškarca upisale su prvostupničke četverogodišnje fakultete.
Trend je zabrinjavajuć. Usporavanje ženskih zaliha na tržištu rada udubit će rast nacionalnog BDP-a kroz dulji period vremena, barem tako glase predviđanja američkog Ministarstva financija. Prošlogodišnja studija Booz&Company grupe procijenila je da bi se podizanjem participacije žena u radnoj snazi na razinu participacije muškaraca BDP povećao barem 5 posto, a trenutno je američki BDP 16 trilijuna dolara godišnje.
Ekonomisti i tvorci javnih politika sugeriraju načine za smanjenje ograničenja koja prisiljavaju mnoge žene da biraju između karijere i majčinstva, te poboljšavaju poticaje za rad. To može značiti da je poslodavac dužan osigurati dulji porodiljni dopust, vlada bi trebala davati poticaje za brigu o djeci i promijeniti zakone o porezu da smanje stopu poreza na drugog člana obitelji koji zarađuje.
{slika}
“Postoje mnogi ljudi koji žongliraju s ovim problemima kod kuće,” rekla je Betsey Stevenson, članica Obaminog Vijeća ekonomskih savjeta. “Moramo prestati govoriti o ovome kao odvojenom problemu žena. Promjene se trebaju dogoditi zbog dobrobiti obitelji i tržišta rada.”
Iako neke od ovih politika izgledaju obećavajuće, one nisu tako jednostavna rješenja.
Razmislite koliko radne zalihe američkih žena na tržištu rada ne uspijevaju održati korak s ostalim naprednim nacijama. U studiji koja je objavljena ranije ove godine, Francine D. Blau i Lawrence M. Kahn s Cornell sveučilišta zaključili su da gotovo jedna trećina razlika SAD-a i drugih razvijenih nacija leži u neprijateljskim obiteljskim politikama koje druge bogate nacije imaju, poput porodiljnog dopusta.
Profesori Blau i Kahn primijetili su, doduše, da se te politike mogu i obiti o glavu i ohrabriti žene “na uzimanje poslova na pola radnog vremena ili niže pozicije na poslovima.” Politike bi mogle i ohrabriti poslodavce da diskriminiraju i “ne uzimaju žene u obzir za visoke poslovne pozicije.”
Skandinavske države uvele su dopust za očeve koji ga moraju koristiti ako ne žele ostati bez njega te time ohrabrili očeve da dijele teret brige za dijete. Norveška je postavila i minimalne kvote za žene u korporativnim odborima.
S više žena u odborima, norveške se tvrtke ponašaju drugačije. Manje otpuštaju radnike, ali nisu podigle broj žena direktorica ili rukovoditeljica. U odbore je uglavnom zaposleno nekoliko kvalitetnih žena.
Pomak ka ravnopravnosti spolova odugovlači se i u zemljama s progresivnim politikama. Jaz u plaćama među spolovima se uglavnom nije puno promijenio od 90-ih godina ni u zemljama poput Švedske, Danske i Norveške. U Francuskoj se čak povećao.
Anne-Marie Slaughter, politologinja na Princetonu i bivša vrhovna službenica Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, napisala je poduže pismo Sandberg u kojemu tvrdi da ravnopravnost spolova na oba kraja skale dohodaka zahtijeva završetak kulturne revolucije koja je proširila ulogu žena u društvu od uloge kućanica na ulogu hraniteljica obitelji, ali nije promijenila muškarce.
“Način na koji gledamo žene drastično se promijenio,” rekla je profesorica Slaughter, koja trenutno vodi New American Foundation. “Način na koji gledamo muškarce uopće se nije promijenio.”
Samo onda kada se prihvati da je briga o djeci set obaveza koje muškarci rade zajedno sa ženama, kaže ona, SAD će postići jednakost na poslu.
Možda. Alternativa je da će mnoge žene raditi dok ne dobiju djecu, zatim napustiti posao dok im djeca ne prođu dobar dio školovanja. Proučavajući podatke istraživanja o osobnom blagostanju, Marianne Bertrand sa sveučilišta u Chicagu uvidjela je da fakultetski obrazovane majke s karijerama nisu ništa zadovoljnije životima (možda su čak i manje zadovoljne) od majki sa završenim fakultetima koje su kućanice.
To se sigurno ne čini kao idealan ishod za društvo, već zvuči kao dopuštanje sofisticiranoj tehnologiji da leži neiskorištena, necijenjena. U svakom slučaju, traženje od žena da popuste teško će promijeniti njihova mišljenja.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
