Nakon dvije godine i 50 000 priča o proživljenom seksualnom nasilju i diskriminaciji, napokon je vrijeme da prestanemo preispitivati priče žena i da ih počnemo slušati.
Jeste li ikada upitali ženu je li doživjela neki seksistički ispad? Pokušajte ponekad, ako imate nekoliko sati vremena. Odgovor će vas vjerojatno šokirati.
Nakon manje od dvije godine od pokretanja, projekt EverydaySexism dosegao je pedeset tisućiti zapis. Djevojke, žene, muškarci i mladići su objavili čak 50 000 priča o maltretiranju, diskriminaciji, zlostavljanju i nasilju. Ta strašno velika brojka nije u tolikoj mjeri rezultat popularnosti projekta, koliko nevjerojatnog broja priča i priznanja.
Nebrojene su priče žene koje su izgubile posao jer su ostale trudne, tinejdžerki koje su silovane, a rečeno im je je da su same za to krive, muškaraca koji su ismijavani jer su zatražili roditeljski dopust na poslu, djevojaka koje su napastovane u školskoj uniformi, zaposlenica i zaposlenika koje/i su na redovnoj bazi doživljavale/i seksualno uznemiravanje te priča žena svih dobi koje su se jednostavno naviknule ili morale naviknuti na seksističke komentare, šale, dodire, hvatanja, pipanja, štipanja, lizanja, pljuskanja, neželjene poljupce i ugrize.
Evo nekoliko recentnih priča:
“Ugovorila sam jako dobar posao za tvrtku u kojoj sam radila, a moj me uvijek direktni šef upitao ‘Kome si popušila za to?’. Bila sam u šoku i potpuno izvan sebe, a svi ostali su se smijali kao da je to neka dobra šala.”
“Imam samo 14 godina, ali svaki moj razgovor s dečkima pretvori se u njihovo zahtijevanje da im pošaljem svoje gole fotografije, ispitivanje o veličini mog grudnjaka ili slanje neprimjerenih poruka seksualnog sadržaja, a kad odgovorim sa ‘Molim te, prestani’ ili ‘Nepristojan si’, nazivaju me kujom, kurvom ili droljom i prestanu pričati sa mnom. Ponavljam, imam 14 i ovo se smatra normalnim među djevojkama mojih godina.”
“Poslovođa mi je rekao da sam izabrana za ‘najjebljiviju’ osobu na sjednici odbora.”
“Nakon što sam održala prezentaciju pred kolegama i kolegicama na fakultetu, profesor ih je zamolio da komentiraju moje izlaganje. Jedan od kolega iz zadnjih redova doviknuo je da sam trebala obući kraću suknju.”
“Idem u školu (imam 14 godina) i nedavno sam pričala s društvom na glazbenom, kad je jedan od dečkiju koji ide sa mnom u razred (i poznajemo se otkad smo oboje imali tri godine) došao do mene i upitao me što bih učinila kada bi me silovao. Rekla sam mu da bih se branila i da ću prijaviti to što mi je rekao. On je samo nastavio i pitao me što bih učinila kada bi me vezao tako da se ne mogu pomaknuti i silovao me dok ne izgubim svijest. Viđam ga svaki dan i, iako mislim da je on već zaboravio na cijelu tu priču, još ga se bojim.”
“Sa 14 godina netko me na tulumu neprikladno dodirivao. S 15 me netko pipao u pretrpanom autobusu. Sa 16 godina netko mi je rekao da sam frigidna jer sam još nevina. Sa 17 mi je rečeno da sam drolja jer nisam više nevina. Sa 18 godina netko me uhodio dok sam se vraćala s izlaska. Kad god izađem van netko me pipa, dodiruje ili mi nešto dovikuje i zbog toga se jako neugodno osjećam.”
Na dan kad je ovaj tekst napisan, samo do ručka je pristiglo čak osam priča o silovanju.
Jedna od priča ovako završava:
“Najgore mi je bilo kasnije kada su mi roditelji rekli da nisam trebala toliko popiti, da se nisam trebala družiti s takvim ljudima, da sam trebala biti opreznija i da nisam trebala biti vani tako kasno. Kao da je moja krivica što me netko silovao dok sam bila u nesvijesti.”
Društvo u kojem živimo normaliziralo je tretman žena kao građanki drugog reda, kao objekata, kao tema za viceve. Mlade djevojke odrastaju učeći kako je jednostavno normalno biti uznemiravana i kako je normalno da ih netko pipa u njihovim školskim uniformama. Žrtve silovanja se okrivljava za to što im se dogodilo. Reklame, TV emisije i časopisi koriste žene kao žive ukrase.
Živimo u svijetu u kojem su odvjetnici i odvjetnice sposobni opisati djevojčicu, žrtvu seksualnog zlostavljanja, kao predatoricu, kao sučesnicu u vlastitu zlostavljanju.
Političarkama se sudi na račun njihovog izgleda i kritizira zbog načina na koji se odijevaju. Studentice se moraju svakodnevno nositi s majicama i natpisima koji ismijavaju silovanje i pjesmama o nasilju i pobačaju.Daily Mail donosi naslove o ‘ženstvenim oblinama’ četrnaestogodišnje djevojčice.
Dvije žene tjedno su ubijene od strane trenutnog ili bivšeg partnera. Četristo tisuća žena svake godine doživi seksualno zlostavljanje. Preko 85.000 žena svake godine je silovano. Internet je i dalje pun ekstremnih fotografije pretučenih i krvavih žena s naslovima poput ‘Sljedeći put nemoj ostati trudna’, a poruke u kojima mi se prijeti silovanjem i u kojima se razglaba kojim bi mi alatima trebalo izvaditi utrobu i dalje pristižu u moj inbox na tjednoj bazi. Samo zato što sam pružila platformu za priče žena diljem svijeta. Zato što sam na dnevni red stavila pitanje rodne ravnopravnosti.
Pa, dakle, ako imate vremena, upitajte žene o njihovim iskustvima. Ali ne pitajte ako nemate vremena za slušanje. Nemojte postavljati pitanja ako ih imate namjeru otpiliti, preispitivati je li se sve to zaista dogodilo ili ispitivati o tome što su tad nosile. Jer smo sve to već čule. Vrijeme je da prestanemo preispitivati priče žena i da ih počnemo slušati.
Prevela i prilagodila Ivana Živković
