Sutra počinje Svjetsko nogometno prvenstvo. Čudite se kako niste čuli/e za taj veliki događaj? To je zato što se radi o natjecanju ženskih nogometnih reprezentacija.
Prvenstvo se održava u Kanadi, trajat će mjesec dana i u njemu sudjeluju dvadeseti četiri reprezentacije. S obzirom na kontinente, najviše reprezentacija – njih osam, dolazi iz nogometnog bastiona Europe. Na prvenstvu će igrati neke od najvećih zvijezda (ženskog) nogometa – kao što je Abby Wambach, koja za reprezentaciju SAD-a igra već četrnaest godina i drži rekord postignutih pogodaka (182) u međunarodnim natjecanjima – nitko u povijesti ženskog i muškog nogometa nije ih postigao više.
Abby Wambach je poznata i po tužbi u kojoj je sudjelovala prošle godine. Grupa od četrdesetak najuspješnijih nogometašica na svijetu podnijela je lani tužbu protiv Svjetske nogometne federacije (FIFA) i Kanadske nogometne asocijacije (CSA), navodeći rodnu diskriminaciju zbog namjere da se na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene 2015. godine koristi umjetna trava, ali ne i u natjecanju za muškarce. Abby Wambach tada je izjavila: “Moramo ustati i reći, znate što – ovo nije dovoljno dobro. Ovo nije pravedno i zaslužujemo da se prema nama odnosite jednako.”
Nogometašice su navele kako smatraju da su izložene većoj mogućnosti povrede ako igraju na umjetnoj travi, te da površina utječe i na način igranja i kretanje lopte. Prema pravilima svjetske kuće nogometa, utakmice mogu biti igrane na umjetnoj travi samo po posebnoj dozvoli, što je bio slučaj i sa Kanadom. Nekim je nogometašicama prijetila suspenzija ako se pobune, pa stoga nijedna Kanađanka nije sudjelovala u tužbi.
Nakon nekoliko mjeseci zastrašivanja i pritisaka, tužba je povučena, a umjetna trava ostala – na njoj će sutra nogometašice otvoriti prvenstvo. Odvjetnik nogometašica tada je poručio: “FIFA I CSA su propustile priliku da budu domaćini nediskriminacijskog turnira. Ovo je sramotno i ostavlja nam osnovu na temelju koje ćemo i dalje preispitivati njihovo vodstvo.”
Predsjednik Kanadske nogometne asocijacije (CSA) Victor Montagliani, simbolično je izjavio: “Drago mi je da smo s ovim završili.”
Pitanje umjetne trave nije prvi i jedini slučaj koji ukazuje na nejednak tretman ženskog i muškog nogometa. Mizoginija FIFA-e bila je u potpunosti utjelovljena u liku i djelu Seppa Blattera, koji je posljednjih sedamnaest godina bio njen predsjednik.
Blatter je 2004. godine svoju strategiju za povećanje popularnosti ženskog nogometa iznio predloživši da “možda trebaju nositi uže hlače.” Deset godina kasnije nije uopće prepoznao Alex Morgan, jednu od najboljih svjetskih nogometašica, prilikom dodjele nagrada za nogometaša i nogometašicu godine FIFA-e. Na istoj je dodjeli prišao Sarah Hoffman, supruzi Abby Wambach, misleći kako je Marta – Marta Vieira da Silva, koju je FIFA pet puta proglašavala najboljom svjetskom nogometašicom (2006. – 2010.). Ne treba ni napominjati da Marta Vieira i Sarah Hoffman uopće nisu slične.
{slika}
Blatterov seksizam nije bio usmjeren samo prema nogometašicama. Prije dvije godine, Moya Dodd, bivša australska nogometna reprezentativka, natjecala se za poziciju u FIFA-inom izvršnom odboru. Blatter je tada o njezinoj kandidaturi izjavio: “Dodd je dobra, i – dobro izgleda.”
Iste je godine Alexandra Wrageiz FIFA-inog nezavisnog odbora dala ostavku zbog “sveprisutnog i otvorenog seksizma.” Wage je tvrdila da FIFA u potpunosti ignorira njezine ideje za reforme i da ju je situacija unutar krovne kuće nogometa ostavila zatečenom i frustriranom.
Sepp Blatter je prije nekoliko dana dao ostavku. FIFA nije time automatski postala dobra, a on se nije odriješio svih svojih grijeha. Znači li Blatterova ostavka da neće odgovarati za korupciju, malverzacije i šovinizam sveprisutan unutar FIFA-e posljednjih sedamnaest godina? Hoće li njegovi zločini otići u zastaru?
Još uvijek nije vrijeme za slavlje, pogotovo ne za ženski nogomet. Problem je tu i u novcu, dakako. Općenito je znatno manje novca za ženski sport, posebno timske sportove. Koliko god mi htjeli da je drugačije, danas je za nogomet na svjetskoj razini potreban ozbiljan novac. Muški nogomet imao je mnogo više vremena i poticaja da se razvija i stasa u ono što je danas – iako je danas, iz mnogo razloga, na komercijalnoj razini – otišao predaleko.
Za usporedbu, godišnja plaća već spomenute Marte, najpoznatije i najbolje svjetske nogometašice i legende brazilskog nogometa, prošle je godine iznosila 400,000 dolara. To znači da su više od nje zaradili primjerice Machado i Soudani, nogometaši zagrebačkog Dinama koji ne može ni prezimiti u Europi.
Ženski nogomet mnogi percipiraju kao nogomet druge klase i dokle god ga se tako tretira, takav će i ostati. Ne u smislu vještina koje nogometašice iskazuju, već za razvoj igre bitnih tehničkih aspekata – organizacije, infrastrukture, promocije. FIFA u tom pogledu nimalo ne potiče razvoj ženskog nogometa, iako bi to svima bilo od koristi.
Žene su počele organizirano igrati nogomet krajem 19. stoljeća. Posljednjih sto godina teško su se borile da bi igrale nogomet na profesionalnoj razini. Tijekom Prvog svjetskog rata, kada su mnogi muškarci bili na ratištima, u Engleskoj je ženski nogomet postao nevjerojatno popularan. Žene su igrale nogomet i to ih je djelomično izvuklo – pomoglo im je da prežive ratna vremena. Ta ljubav prema igri, o kojoj je često pričala nogometna legenda Mia Hamm, žene je (kao i muškarce) gurala da igraju, da ne odustaju – ni od nogometa, ni od života.
{slika}
1921. godine Engleska nogometna asocijacija zabranila je ženama da igraju na nogometnim terenima, pa su bile primorane igrati na terenima za ragbi. Od nogometa nisu odustale. Pedeset godina kasnije, zbog velike popularnosti ženskog nogometa, ista je asocijacija bila prisiljena ukinuti tu zabranu.
Prvo svjetsko nogometno prvenstvo za žene održano je 1991. godine, prije tek dvadeset i četiri godine. Trnovit put koji je prošao ženski nogomet nije i ne treba biti isključivo predmet sportskih rasprava, jer je on je odraz širih društvenih vrijednosti.
Taj težak put nije bio čista slučajnost. Kao što ni umjetna trava na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu nije čista slučajnost. Radi se o povijesnom kontinuitetu, o nagomilanoj nepravdi, o i dalje prisutnoj i posve svjesnoj diskriminaciji.
Svemu tome unatoč, nogometašice neće bojkotirati ovo prvenstvo. Kao što su nekad igrale na terenima za ragbi, igrat će i na umjetnoj travi. I suvremene zabrane i prepreke s kojima se nogometašice susreću će jednom pasti, kao što je pala ona zabrana igranja na nogometnim terenima. Na sramotu je čitavog društva ako će do toga trebati proći mnogo godina.
U međuvremenu – gledajte prvenstvo koje počinje sutra i pratite ove sportašice jer one posve sigurno igraju nogomet zbog nogometa, što se za muški profesionalni nogomet više ne može sa sigurnošću tvrditi.
