U europskom tranzitnom kampu, žene i djevojčice objašnjavaju zašto se osjećaju sigurnije kada spavaju vani na hladnoći
“Nikada ne spavamo u isto vrijeme. Jedna od nas je stalno budna. Čule smo previše priča o ženama koje su bile napadnute i opljačkane”, kaže 38-godišnja Samaher iz Bagdada. Ima nježan glas i tužne, tamne oči.
Prije tri tjedna pobjegla je iz Iraka sa svojim sinčićem i dvije prijateljice. Sada se nalazi u tranzitnom kampu na makedonsko-grčkoj granici, čekajući vlak za Srbiju. “Jako sam umorna”, kaže. “Čak i kad je moj red, ne mogu spavati. Stalno se bojim da će se nešto dogoditi”.
Sunce sja, ali u kampu je vrlo hladno. Stotine izbjeglica su smještene u velikim šatorima koji su grijani električnim grijalicama. Na jednoj od drvenih klupa sjedi 30-godišnja Manal iz Damaska. Njezine dvije malene kćeri, od tri i četiri godine, drže se za nju, dok se desetogodišnji brat igra negdje u šatoru.
Manal koja je u poodmakloj trudnoći s četvrtim djetetom, putuje već tjednima. Prešla je Sredozemno more u gumenom čamcu i hodala kilometrima.
“Jako je teško biti trudnica na ovakvom putu. Puno se hoda”, uzdahnula je. Kaže kako je ženama u izbjeglištvu teže nego muškarcima. “Moramo se brinuti za djecu. To je posao bez predaha. Muškarcima je lakše. Oni se moraju brinuti samo za sebe”.
U dijelu kampa koji bi trebao biti prijateljski prostor za bebe i djecu, nalazi se 25-godišnja Nameen iz Homsa sa svojom malenom kćeri. Trudove je dobila dok su putovali kroz Tursku. “Srećom, uspjeli su me na vrijeme dovesti do bolnice. Porod je prošao dobro”, kaže blago se smiješeći. Nameen je ostala u bolnici nekoliko dana i odmarala se u Turskoj sljedećih deset dana, a nakon toga je prešla Mediteran u čamcu s bebom na rukama.
“Bila sam u stanju razmišljati samo o mojoj kćeri, jako sam se bojala da će se utopiti ili razboljeti. Bilo je jako hladno. Još uvijek se bojim za njenu sigurnost, dan i noć”.
Žene izbjeglice
Amnesty International i UNHCR nedavno su objavili izvještaje o ranjivom položaju žene izbjeglica i opasnostima s kojima se suočavaju.
Amnesty je u svom izvještaju zaključio kako je Europa podbacila u pružanju osnovne zaštite ovim ženama. Problem postaje još veći s obzirom da se postotak žena među izbjeglicama koje putuju kroz Europu dramatično povećao. Točni podaci nisu dostupni, ali prema UNHCR-u, prošlog ljeta je udio žena i djece među izbjeglicama iznosio jednu čevrtinu (25 posto) – danas iznosi 55 posto.
Sve žene koje je Amnesty intervjuirao za svoj izvještaj izjavile su kako se osjećale nesigurno i ugroženo u raznim etapama svoga putovanja. Izvještaj pokazuje kako su očito u većoj opasnosti nego muškarci da postanu žrtve nasilja, pljačke i ucjena.
Manal objašnjava: “Žene često nose novac jer muškarci misle kako neće biti napadnute. Ali to se događa”.
Osim toga, žene su izložene prijetnji silovanja i seksualnih napada – od strane krijumčara, zaštitara, policajaca i samih muških izbjeglica. Neki krijumčari prisiljavaju žene na seks kao razmjenu za kraće čekanje ili nižu cijenu puta.
U mnogim tranzitnim centrima žene i muškarci spavaju u istim šatorima, koriste iste zahode i prostorije za tuširanje. Amnesty u svom izvještaju opisuje što sve žene podnose kako bi minimalizirale te rizike: mnoge ne jedu ili ne piju kako ne bi morale ići na zahod; neke spavaju vani na otvorenom jer se tako osjećaju sigurnije.
“Uvijek netko želi iskoristiti ranjivu poziciju žena”, kaže Vladimir Bislimovski iz nevladine organizacije La Strada, koja pruža pomoć ženama i djeci u centru u Vinojugu. “No, žene teško govore o takvim iskustvima. Posebno kada se radi o seksualnom nasilju. Neke žene su u opasnosti ako o tome progovore. Riskiraju da ih muški članovi obitelji optuže za ‘oskrvljenu čast’ ukoliko saznaju da su silovane. Zato šute. Što znači da nemaju nikakvu podršku i pomoć, a silovatelji ostaju nekažnjeni”.
“Nedavno smo otkrili kako je dvije djevojčice iz Afganistana silovala grupa muškaraca na ‘ničijoj zemlji’ između Mađarske i Srbije”, kaže Jelena Hrnjak iz NGO-a Atina. “To smo otkrili samo zbog tučnjave u kojoj je jedan od silovatelja ubijen nožem. To se inače nikada ne bi otkrilo”.
Žrtve trgovine ljudima
Jelena Hrnjak sakuplja informacije o specifičnim problemima s kojima se suočavaju žene u izbjeglištvu kako bi educirala pomagače/ice u prepoznavanju tih opasnosti.
“Nadležne službe ovdje uopće ne uočavaju pobleme s kojima se susreću žene izbjeglice. Uglavnom se govori o hrani i toploj odjeći, no nitko ne razmišlja o sigurnosti žena”.
Na cesti i u kaosu tranzitnih kampova žene i djevojčice su izložene svim mogućim opasnostima. Hrnjak zna za slučajeve kada su žene bile prisiljene raditi za krijumčare i trgovce drogom.
“Kada im ukradu novac, ne mogu nastaviti putovati. A moraju napustiti tranzitnu zemlju u roku od 72 sata, tako da će za novac učiniti bilo što. Tako postaju žrtve trgovine ljudima”.
Bislimovski nam je ispričao o dvjema djevojčicama iz Sirije, od 8 i 15 godina, koje su u Vinojugu ostavili ljudi koji im očito nisu bili rođaci. “Ti ljudi su shvatili da će ih puno koštati ako povedu djevojčice sa sobom kroz Europu”, kaže. “Bilo je očito da nisu imali dobre namjere. I ne bi bilo prvi put da su djevojčice u izbjeglištvu prisiljene na prostituciju. Mlađa djevojčica je crtala sjekire i krv. Trebali smo ih od samog početka smjestiti u sklonište”.
U šatoru se nalazi Noura Hassan koja pripaljuje cigaretu. Noura je komunikativna 50-godišnja Kurdinja iz Iraka. “Moja kuća je srušena bombama, većina moje rodbine je mrtva. Muž mi je pobjegao u Libanon još prije, a ja sada pokušavam doputovati do svoje djece koja žive u Njemačkoj”, objašnjava.
Noura je putovala sama, no sada se pridružila obitelji koju je upoznala kada su prolazili kroz Grčku. “Kada ste žena, ne biste smjeli putovati sami”, kaže Hassan. “Ja se ne bojim, ali čula sam mnoge priče o tome što se događa ženama”.
Opisuje svoje zastrašujuće iskustvo s turske granice, kada joj policajci nisu htjeli dati propusnicu. “Vikali su na ljude i udarali ih. Čekala sam cijelu noć. Na kraju sam prešla kada nisu gledali”.
“Ljudi kažu da su žene zaštićene budući da putuju sa svojim obiteljima”, kaže Hrnjak. “No, među izbjeglicama je mnogo žena koje su same. Zbog vlastite sigurnosti, priključuju se drugim grupama, pa se tako čini da putuju sa svojim obiteljima. No, te grupe nisu uvijek dobronamjerne. Osim toga, neke žene koje doista putuju sa svojim obiteljima suočene su s obiteljskim nasiljem. Na putu se događaju napete situacije i muškarci su često nasilni prema ženama iz obitelji. Upoznala sam jednu Afganistanku koju je neprekidno tukao njezin najstariji sin. Vidjeli/e smo mnoge pretučene žene”.
Djevojke su u velikoj opasnosti
Samaher sada sjedi u prostorijama Crvenog križa s tlakomjerom oko ruke. Kaže kako je boli glava. Krvni tlak joj je vrlo visok – što je možda posljedica konstantnog stresa i napora.
Aleksandar Jonuzoski, koji radi kao bolničar u Crvenom križu, kaže: “Dolazi nam mnogo žena. Mnoge imaju problema s urinarnim infekcijama. Premalo piju, zahodi nisu čisti i nisu navikle na hladnoću”. Kaže da ima i mnogo trudnica – oko 30 po jednoj smjeni u kampu. Mnoge od njih imaju krvarenja, a ima i spontanih pobačaja. “Izložene su ogromnom stresu, stoje dugo u kolonama, gurane su u metežima – sve to je za trudnice jako opasno. Činimo sve što je u našoj moći kako bismo ih smjestili u bolnicu. No, ponekad inzistiraju da nastave s putovanjem. Neke od njih moraju tražiti dopuštenje od muža da ostanu u bolnici”.
U kampu pada noć, a iznad snježnih planina nebo je ružičasto. Gomila ljudi stoji ispred šatora u kojemu se dijeli topla odjeća. Među njima je i 18-godišnja Marwa iz Aleppa u Siriji. Ispod pletene vunene kape s cvjetićima proviruje njezina tamnoplava kosa. Putuje deset dana sa svojom obitelji i dečkom.
“Kada smo prelazili Grčku izgubili smo prtljagu s odjećom. Od tada nam je jako hladno”, kaže Marwa. “No najgore je bilo u Siriji. Vojnici su mi htjeli oduzeti novac i posvuda su me pipali. Jako sam se bojala. No, nisu našli novac. Sakrila sam ga u donje rublje”, smješka se. “Opasno je biti djevojka u izbjeglištvu. Na putu ne znaš što možeš očekivati. Ne znaš kome možeš vjerovati”.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
