Povodom 20. godišnjice postojanja kultnog sisačkog surf rock benda, The Bambi Molesters, razgovarale smo s basisticom i ikonom benda, Ladom Furlan Zaborac.
Osim što je vrlo uspješna glazbenica, Lada je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završila studij komparativne književnosti i engleskog jezika te je desetak godina, uz uspješno bavljenje glazbom, radila i kao freelance prevoditeljica, a odnedavno je profesorica engleskog jezika u sisačkoj gimnaziji.
Jedan ste od rijetkih hrvatskih bendova koji se proslavio izvan naših granica, svirali ste s mnogim poznatim imenima, prosječnom pratitelju/ici glazbene scene moglo bi se učiniti da ste poznatiji vani nego doma. Podudara li se to s onom kako je najteže biti prorok u vlastitom selu?
The Bambi Molesters ove godine obilježavaju dvadeset godina postojanja i u tom periodu smo dosta putovali i surađivali s mnogo ljudi. Sve su nam suradnje podjednako važne na glazbenoj razini, a imali smo sreće da se većina njih pretvorila u prijateljstvo. S Chrisom Eckmanom smo 2004. godine osnovali i zajednički bend, The Strange, te smo objavili album i jedan EP, snimljen tijekom promotivne turneje u Hrvatskoj i Sloveniji, na kojoj nam je gost bio jedan od pridruženih članova REM-a, Scott McCaughey, koji s gitaristom Peterom Buckom trenutno svira u bendu Baseball Project. Chris nam je, inače, i producirao zadnji studijski album, kao i dvostruki live album. S REM-om je suradnja započela nekoliko godina prije toga i zapravo je to bio jedan od prijelomnih trenutaka što se tiče našeg pojavljivanja u domaćim medijima. Njihovo gostovanje na našem albumu iz 2001. čini se da je privuklo veliku pažnju. Prosječnom pratitelju scene se doista moglo učiniti da smo se tek tada pojavili na sceni. Međutim, kao bend osnovan 1994., iza sebe smo imali dva službena albuma, jedan neslužbeni i nekolicinu stranih kompilacija, kao i velik broj koncerata. Ni sada ni onda se nismo pretjerano zamarali s mainstream medijima, bilo nam je važnije ono što se događa unutar scene kojoj smo pripadali. Interes za bend se negdje u to vrijeme potpuno izjednačio, i ovdje i vani, s tim da smo kod kuće dobili pažnju o kojoj slično profilirani bendovi vani mogu samo sanjati. Što se tiče publike, između publike u Hrvatskoj i vani nema razlike. Naši su nam fanovi jako bitni i nastupi uživo su nam jedna od najvažnijih stvari.
Što ti se trenutno najviše vrti na playeru?
Čudna mješavina svega i svačega: Ramones, Black Lips, Tom Waits, Lucinda Williams, Alabama Shakes…
Kako je bilo na turneji po Novom Zelandu? Čujem da ste tamo sreli našu bivšu profesoricu.
Turneja na Novom Zelandu se dogodila 2002. godine. Nastupili smo na njihovom kulturnom festivalu koji se svake dvije godine održava u Wellingtonu. Radi se o festivalu koji pokriva dramsku i likovnu umjetnost, klasičnu glazbu i popularnu glazbu. Imali smo šest nastupa u osam dana i bilo nam je super. Novozelandska nacionalna televizijska kuća čak je imala prilog o bendu u večernjim vijestima. U publici nam je bilo drago vidjeti i našu srednjoškolsku profesoricu koja se odselila onamo nekoliko godina prije. Inače, u to se vrijeme oko Wellingtona još snimala trilogija Gospodar prstenova, pa smo na jednoj svirci imali i ekipu koja je radila na filmu. Mislim da se radilo o ljudima zaduženim za specijalne efekte. Bilo je jako zabavno i bilo bi super ponoviti nešto slično.
Jedna si od rijetkih žena na bas-gitari u nekom bandu. Jesi li se ikada susrela s komentarima kako bas-gitara nije za ženu?
Pa basistice zapravo i nisu rijetkost, a u bendovima koje sam slušala odrastajući, bilo je i basistica i bubnjarica i gitaristica, na samo pjevačica. Budući da smo mi stilski profilirani bend i spadamo u neki širi sixties/garage/surf/instrumentalni krug, našoj publici to nije bilo ništa čudno budući da su navikli na žene u bendovima. Nekoliko puta su mi ljudi iz domaćih medija postavili to pitanje, ali valjda su se svi već na to naviknuli pa to više nije neka novost.{slika}
Uz to što si uspješna glazbenica, profesorica si engleskog jezika u sisačkoj gimnaziji. Kako je raditi s današnjim tinejdžerima? Doduše, pojedini nastavnici kažu da je teže s današnjim roditeljima nego s tinejdžerima.
Prije nekih godinu i pol sam počela raditi u gimnaziji. Budući da sam na Filozofskom fakultetu završila komparativnu književnost i engleski, moj prvi profesionalni izbor bilo je književno prevođenje. Uz sviranje, isključivo sam to radila nekih desetak godina. Prevodila sam Kerouaca, Thompsona, Orwella, zatim sam prevela i surađivala na prijevodu nekoliko knjiga o glazbi, npr. biografiji Keitha Richardsa, biografiju Johnnyja Casha. Evo posljednje što sam s kolegom Elvisom Šimunićem prevela je autobiografija Neila Younga. Super mi je isto tako bilo raditi na knjizi Nicka Kenta, ‘Tamna strana rocka’. Na ovom poslu sam još nova, u fazi navikavanja na intenzivni rad s ljudima. Današnji tinejdžeri mi se ne čine toliko drukčiji od nekih prijašnjih generacija. Naravno, imaju druge ‘alate’ i mogućnosti, žive u drugačijem kontekstu, ali zanimaju ih iste stvari kao i sve tinejdžere općenito.
Zašto si odlučila prijeći s freelance prevođenja u obrazovanje?
Nadam se da ću i dalje prevoditi, budući da mi je to bila neka početna ideja profesionalnog razvoja. Tako sam i odabrala kombinaciju predmeta koje sam studirala. Međutim, prijevod nije nešto što osigurava stalni prihod (cijena autorske kartice prijevoda je opet neka druga priča), a u ovoj životnoj fazi ne možemo si dopustiti luksuz nesigurnosti.
Kakvi su planovi benda za naredno razdoblje?
Trenutno smo u potpunosti zaokupljeni organizacijom Sonic Bullets Festivala koji će se održati 5. prosinca u zagrebačkoj Tvornici. Ideja festivala je proizašla iz ideje koncerta kojim bismo obilježili dvadesetu godišnjicu benda. Naime, htjeli smo okupiti što više suradnika i dragih prijatelja, pa smo shvatili da bi najbolje bilo napraviti festival i dobar tulum. Uz nas će nastupiti B & the Bops, My Buddy Moose, The Flaming Sideburns te Chris Eckman. I ovom prilikom pozivam sve naše fanove da nam se pridruže. Nakon toga, vjerujem da ćemo početi rad na novom albumu.
