Protivnici uvođenja zdravstvenog odgoja u javnoj raspravi kao svoj argument, među ostalim, navode da su čak i skandinavske zemlje odustale od rodne ideologije zbog njezine navodne znanstvene neutemeljenosti, pri tome nudeći biblijski pogled kao alternativu.
Polemizirati o znanstvenoj utemeljenosti biblijskih priča na ovom bi mjestu, dakako, bilo posve izlišno, jer i malom je djetetu valjda jasno da one imaju znanstveno pokriće možda tek u nekom paralelnom svemiru. No, zato smo razgovarali s Radom Borić, istaknutom hrvatskom feministkinjom koja je godinama radila na Sveučilištu u Finskoj, a danas vodi Centar za ženske studije u Zagrebu, a evo što nam je, za početak, rekla o položaju rodnih studija u svijetu.
Danas je razumijevanje roda i rodnih identiteta pitanje civilizacijskih dosega, a ne nekakva prijetnja. Položaj rodnih studija na sveučilištima je neupitan.
To su ponekad posebni dodiplomski ili poslijediplomski studiji, a ponekad su dio interdisciplinarnih programa. Na mnogim su sveučilištima upravo ženski studiji zamijenjeni rodnim studijima kako bi se uključili i queer studiji i studiji maskuliniteta. A sama Europska unija osnovala je Europski institut za rodnu jednakost, sa sjedištem u Vilniusu, dakle institut koji se bavi rodom ili, kako to Crkva voli kazati, “rodnom ideologijom”. Dakako, sintagmu “rodna ideologija” prosječna građanka i građanin možda ne razumiju, ali ih sama riječ “ideologija” straši. Crkva manipulira “antropološkim istinama” i straši “protuljudskim tumačenjima”, odnosno koristi metode zastrašivanja o “razaranju čovjeka i nesreći” samim činom učenja o rodnim ulogama i identitetima. A stvari oko roda nisu ni protuljudske ni prijeteće, dapače. Problem je što Crkvi, odnosno njezinoj ideologiji, ne odgovara ravnopravnost muškaraca i žena, i zadržala bi biblijski status quo. No, Crkva ne može zaustaviti kotač znanosti ni rodnu emancipaciju.
U međuvremenu je čak i Bosna i Hercegovina uvela rodne studije na Sveučilištu u Sarajevu, no u Hrvatskoj ni ženski ni rodni studiji nikako da dobiju zeleno svjetlo. Zašto?
Nažalost, nije bilo političke volje da se ženski ili rodni studiji uvedu kao poseban studij na sveučilište, a to se pravdalo nepostojanjem “znanstvenoga polja” koje bi pokrilo područje ženskih/rodnih studija. Znanstveno je polje ipak “prepoznato” nakon godina uspješnog djelovanja ne samo Centra za ženske studije, nego i brojnih napora kolegica, i kolega, koji su uvodili feminističku epistemologiju i rodne uvide u svoje programe.
Ove je godine 85 studentica i studenata željelo upisati naš program, što govori o interesu za feminističke uvide. Prava je šteta što smo ih mogle upisati samo 35, zbog nedostatka prostora za izvedbu programa.
Zagovaratelje i zagovarateljice zdravstvenog odgoja optužuje se za “rodnu ideologiju”, dok protivnici i protivnice svoja uvjerenja skrivaju iza sintagme “crkveni nauk”. Kako kao lingvistica komentirate ovu jezičnu strategiju: ideologija nasuprot nauku?
Ako ideologiju definiramo kao ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili jednoj društvenoj skupini, onda je i nauk kao “ukupnost religioznih ideja” ideologija. “Rodna ideologija” svakako odgovara idejama svojstvenim vremenu koje zagovara rodnu/spolnu, istospolnu i transrodnu ravnopravnost, dok ih “crkvena ideologija” ne zagovara, i to je ono što brine Crkvu − jednakost svih. Pri tome je “crkveni nauk” taj koji izražava i brani interese samo jedne, crkvene, klase. Čini se da Crkvi više od samoga zdravstvenog odgoja smeta urušavanje patrijarhata koji čuvaju.
Je li sekularna država ugrožena ovakvim pritiskom na obrazovni sustav?
Mi jesmo sekularna država, ali kao da Crkva to ne priznaje. Crkva ima pravo, kao i sve druge zajednice, utjecati na društveni život, ali ne bi trebala “ucjenjivati” državu pozivajući se, bolje rečeno skrivajući se iza roditelja, i pozivajući na neposluh, tj. nedolaženje učenika na satove zdravstvenog odgoja. Jesu li takvi javni pozivi protuzakoniti? Država je odgovorna za obrazovni program koji provodi i ona se ne miješa u programe koje Crkva nudi vjernicima.
Crkvi, nažalost, nije dovoljno da ima privilegirani položaj u odnosu na sve druge zajednice i udruge, nego se stalno poziva na većinu koju kao da predstavlja, zaboravljajući da se demokracija, na koju se poziva, mjeri poštovanjem manjinskih prava, a ne većinskih.
Osim toga, ova je Vlada dobila povjerenje građana i građanki da uvede program i izabrala je onaj kojemu je u temelju znanost, a ne vjera. Kardinal griješi kad misli da država, odnosno Ministarstvo, ne može odlučivati o tome. Može, dok god ona i financira obrazovanje.
A doista je hipokrizija kada Crkva govori o bojazni od zdravstvenog odgoja koji je zasnovan na znanosti. Netko bi se mogao našaliti i reći da Crkva nema, niti bi trebala imati, iskustva da meritorno govori o spolnosti.
No, možemo se zapitati što nam govori takvo, duboko emocionalno, proživljeno i žestoko bavljenje Crkve istospolnom orijentacijom ili masturbacijom. Možda bi na ovo pitanje mogli ili trebali odgovoriti psiholozi.
Prigovori Crkve idu u smjeru da je nedostajala javna rasprava o uvođenju zdravstvenog odgoja.
Dakako da su javne rasprave nužne, no o zdravstvenom odgoju vode se već nekoliko godina. No, dok kardinal Bozanić prigovara da nije bilo javne rasprave o zdravstvenom odgoju, nadam se da će zagovarati i javnu raspravu, koje nije bilo, o Vatikanskim ugovorima.
