Razgovor

Intervju s Brankom Galić: „Hrvatska je u izrazito lošoj poziciji što se tiče priziva savjesti“

Konzervativni akteri su glasniji nego što ih ima, većina zastupa pravo izbora

Tri od četiri Hrvata_ica podržavaju pravo žene na izbor po pitanju pobačaja. Pokazuje to niz istraživanja javnog mnijenja tijekom godina. Jedno od njih je i istraživanje „Podržane ili pokorene“ koje je, zajedno sa suradnicama (izv. prof. dr. sc. Ankica Čakardić, izv. prof. dr. sc. Marija Bartulović, izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić, prof. dr. sc. Isidora Jarić, dr. sc. Maja Gergorić) vodila prof. dr. sc. Branka Galić, redovita profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U njemu se 75 posto građana i građanki naše zemlje izjasnilo da smatraju da „žena treba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće“. Osim o istraživanju, s Brankom Galić smo razgovarale i o bujanju konzervativnih pokreta te trenutnoj fazi pokretanja Rodnih studija.

Kao što ste i navela u preliminarnim rezultatima istraživanja, reproduktivna politika vlasti u RH ne prati javno mnijenje o pravu žene na pobačaj. Zašto je tome tako? Je li reproduktivno pravo izbora građankama i građanima drugotno prilikom davanja svog glasa ili je do političara i političarki koji/e tijekom predizbornih kampanja vješto održavaju status quo?

Mislim da je to svakako stvar političara, odnosno politike koje se u Hrvatskoj vodi. Ta politika je zapravo dosta retradicionalizirana od 90-ih godina naovamo. Na kraju krajeva, Hrvatska je potpisala Vatikanske ugovore sa Svetom stolicom i pod tim ugovorima je jako puno toga promijenjeno gdje se institucija Crkve miješa direktno. Evo, imali smo slučaj s rodnim studijima. Što se tiče zakona o pobačaju, njihovi društveni pokreti zapravo su vezani uz crkvene, tradicionalne vrijednosti. Desetljećima već rade na tome da se promijene zakoni i da se kriminalizira pobačaj u Hrvatskoj. Mi smo imali sredinom 90-ih u Saboru pokušaj. Recimo, Hrvatska stranka prava je prva predložila zakon o kriminalizaciji pobačaja, ali to tada nije bilo prošlo jer naprosto su tada ženske udruge i feminističke aktivnosti žena bile toliko jake da su dosta utjecale i na same zastupnike. Mislim da su i zastupnice, odnosno svi oni u Saboru, imali stavove koji većinom ne bi to podržali.

Tada je još možda i ta snaga političke volje da se ženama ne oduzima reproduktivna prava, bila jača nego danas, usprkos tom prijedlogu, ali već desetljećima se zapravo provodi priziv savjesti u institucijama usprkos time što mi imamo zakon koji je liberalan. Taj zakon smo naslijedili i preuzeli od bivše države. To je zadnji zakon koji je donijet 1978. godine. Iz njega je izdvojen dio koji se tiče umjetne oplodnje i 2012. je donijet novi o umjetnoj oplodnji, koji je isto postao više regresivan nego što je bio unutar starog zakona, a prilikom donošenja je bila konzultirana i Crkva. I dio koji se tiče pobačaja je na neki način postavljen kao da ne odgovara hrvatskom ustavu, a zašto? Zato što je u bivšoj državi, odakle je taj zakon preuzet, bio jugoslavenski ustav u kojem je pravo na slobodu rađanja bilo ustavna kategorija. Naprosto ljudi imaju pravo da se slobodno odlučuju o rađanju djece, to je bio dio ustava. U hrvatskom ustavu taj dio je izbačen.

Iako je 2017. godine naloženo da se novi zakon donese kroz dvije godine, on nije donijet. Koristi se taj stari zakon. A on se pak u praksi opstruira jer se liječnici pozivaju na priziv savjesti i to baš na onim radnim mjestima gdje postoji službeno odobrenje – licenca* za pružanje usluge pobačaja. Znači, ne može bilo tko u bilo kojoj ordinaciji to raditi nego se mora imati službeno odobrenje, a ono imaju klinički bolnički centri baš na tim radnim mjestima na kojima su zaposleni ljudi koji se pozivaju na priziv savjesti. U nekim bolnicama se i svi ginekolozi pozivaju na priziv savjesti, a u velikom broju i 50 – 100% ginekologa se poziva na njega. Činjenica da se to događa je po meni samo pokazatelj da država zapravo prešutno bojkotira zakon koji navodno liberalno podržava.

U istraživanju su ispitani i stavovi o moliteljima po trgovima hrvatskih gradova, koje oko 70% ispitanika ne podržava. Zanimljivo, većina ih smatra da Crkva podržava takva okupljanja, dok nisu toliko sigurni podržava li ih i država.

Molitelji su se, recimo, nedavno pojavili, prije dvije godine. Donedavno ih nije bilo. Kako su se oni pojavili, država isto šuti. Oni se vade na to da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali baš me zanima bi li se to pravo na mišljenje jednako moglo iskazivati da se, recimo, žene sastaju na gradskim trgovima i da mole protiv muških prava, da mole da se muškarci ušutkaju, da nestanu sa tržišta rada i da sjede u kući. Ili da se mole da se Židovima oduzmu prava, ili muslimanima. Dakle, neke druge društvene grupe. Kad bi se tako javno molilo protiv njihovih prava ja se kladim da to država to ne bi odobrila, ali kad su žene u pitanju… dakle, žene mogu sve podnositi i svatko može po njima gaziti i pljuvati ih jer one su ionako drugotne. Mislim, to je u pozadini cijele priče. E sad, tko to zastupa i zašto se opravdava takav stav, to ja ne bih znala odgovoriti. Mislim da je to strašno.

Spominjali ste te 90-te i društvene pokrete vezane uz crkvene, tradicionalne vrijednosti. Kako gledate na njih u odnosu na današnje konzervativnije pokrete?

Pa mislim da su ti konzervativniji stavovi nabujali s vremenom, da su se te neokonzervativne grupe proširile po cijeloj Europi, pogotovo u nekim zemljama poput Poljske, sad sve više i u Hrvatskoj. Oni očito dobivaju neke resurse iz nekih izvora. Ne znam je li to direktno iz američkih izvora ili postoje ti kanali po Europi koji su se razgranali, ali oni su podržani financijski i zastupaju te svoje konzervativne ideje. Po meni su oni glasniji nego što ih ima. Zauzeli su javne prostore na različite načine, i preko medija i preko tih istupa po ulicama i preko raznih marševa (Hod za život), ali da oni brojčano ne prevladavaju nad ljudima koji zastupaju pravo izbora i slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu. Onih koji zastupaju pravo izbora je sigurno više, ali oni nisu organizirani i nisu financijski podržani, nemaju neku bazu.

Čak i te feminističke grupe koje su postojale, po meni, su bile više i bolje organizirane 90-ih nego danas, možda zato što je to tada bio vrući krumpir doslovno. Borilo se i pokušavalo aktivirati i oko pitanja vjeronauka u školama… Cijeli niz tih različitih procesa koji su se odvijali tada sad su se samo još dodatno zabetonirali, učvrstili. Recimo, više se ne postavlja pitanje koliko su nama u interesu ti Vatikanski ugovori kao državi. I to ne samo što se tiče zaštite ženskih reproduktivnih prava. Veliki dio novaca se izdvaja za crkvene potrebe. Crkva kao institucija ima privilegije utoliko što uopće ne podnosi nikakve financijske izvještaje državi i ne plaća poreze na vjerske djelatnosti, a svi drugi građani i tvrtke podnose.

Takvo odstupanje vidimo i na razini Europskog parlamenta. U travnju se usvojila rezolucija da se u Povelju EU-a o temeljnim pravima doda i pravo na siguran te zakonit pobačaj. Od dvanaest naših predstavnika, samo se pet pojavilo na glasanju i samo ih je troje glasalo za tu rezoluciju.

Da, naši predstavnici tamo su većinom konzervativni. Možda je dvoje ili troje malo liberalnije, ali većina je konzervativna. Oni održavaju vlastitu političku opciju i svoje stavove koje zastupaju i u Hrvatskoj. Što se tiče toga da u Europskoj uniji nemamo na razini cijele EU regulirano pravo na pobačaj kao nekakvo pravo svih zemalja u Europskoj uniji nego svaka zemlja ima svoj pravni sustav, to je isto jedan pokazatelj nesigurnosti za ženska prava i žensko reproduktivno zdravlje. Ispada da one zemlje koje su liberalnije i koje možda imaju bolju zdravstvenu skrb, omogućuju ženama pristup pobačaju, čak i besplatan, i to je većina europskih zemalja, prema podacima atlasa iz 2021. godine. U biti, samo par zemalja ima izrazito restriktivan pristup. Neke imaju pristup da žene same plaćaju, kao što je recimo Hrvatska. Zanimljivo je i da su u našem okruženju i Srbija i Slovenija naslijedile isti zakon koji imamo i mi, ali ga potpuno različito primjenjuju. U Sloveniji postoji pravo žene da odlučuje o svom reproduktivnom izboru i ona ima pravo izvršiti pobačaj ili pravo na kontracepciju i to se plaća iz zdravstvenog osiguranja, a ne iz njezinog džepa kao kod nas. U Srbiji se plaća zahvat, ali je situacija što se tiče „priziva savjesti“ bolja nego u Hrvatskoj, jer je tamo i dalje pobačaj zagarantiran Ustavom, kao i u Sloveniji pa je daleko dostupniji. Hrvatska je tu u izrazito lošoj poziciji što se tiče priziva savjesti i još se masno plaća, dosta velike cifre. To je problem pogotovo za žene s niskim prihodima. Čak ni cijene nisu ujednačene. Različite klinike imaju različite cijene, to je isto neshvatljivo. Kako to da je negdje nekoliko puta jeftinije (prema medijskim napisima, čak i do četiri puta), a negdje skuplje.

Istraživanje je krenulo još 2020. godine. Osnovnu dilemu podržanih naspram pokorenih ste zadržali tijekom godina. Što ste mijenjali u metodologiji rada?

Prvo istraživanje je bilo istraživanje javnog mnijenja i radilo se o anketnom ispitivanju reprezentativnog uzorka. Onda smo imali nakon dvije godine analizu pisanih medija, nekih portala i novina. To je znanstveni rad kojeg namjeravamo objaviti kada do kraja napravimo tu analizu, kao i ovo novo istraživanje od prošle i ove godine. Upravo pokušavam stupiti u kontakt s nekim ženskim udrugama s kojima ćemo, nadam se, dobiti direktne kontakte za žene koje su imale određeno iskustvo u našem zdravstvenom sustavu s reproduktivnim pravima. Do kraja godine bi trebali provesti te intervjue pa ćemo tek druge godine vjerojatno moći objavljivati nešto. Naravno, sve je anonimno i po etičkim standardima znanstvenog rada. Ima neugodnih iskustava, ima i kršenja zakona, samo što to nemate kome prijaviti. Pogotovo ne u situacijama gdje su možda žene i zdravstveno rizične. Možda imaju neke druge bolesti i naprosto si ne mogu to ni priuštiti. Recimo, kad sam ja studirala, znači u socijalizmu, postojala je studentska poliklinika za djevojke na Trgu žrtava fašizma, gdje je bio studentski dom. Koja god je od studentica htjela, mogla je doći po savjet, pregled ili kontracepciju. Sve je bilo puno naprednije nego sad. Toga sad više nema. Pogledajte sad, iz ove perspektive, da je to postojalo prije 30-40 godina, gdje smo mi sada? Pa mi smo se, u odnosu na to, vratili u srednji vijek, nažalost.

Članica ste tima koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokušava pokrenuti Rodne studije. U kojoj je trenutno fazi pokretanje studija te koje ključne promjene očekujete u percepciji rodnih uloga i prava kroz ovaj akademski pristup?

Mi smo na neki način natjerani sad na novu proceduru s obrazloženjem da moramo ići tako jer je to novi studij i da smo mi valjda to predali u trenutku kad je donesen novi zakon. Međutim, stvar je u tome da mi ne bi išli na tu proceduru koju smo prošli da je postojala druga procedura u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje koja tek sad ima raspisane neke obrasce i inicijalne akreditacije. Toga tada nije bilo. Mi smo naprosto išli po proceduri koja je jedina postojala. Obično bi se valjda trebala očekivati neka prilagodba i razdoblje primjene starog i novog zakona. Mi u tom intermezzu nismo imali na raspolaganju nikakvu drugu proceduru. Predavali smo elaborat zajedno s drugim studijskim grupama na Filozofskom fakultetu. Naravno da bi predali agenciji da smo imali mogućnost, ali agencija u tom trenutku ništa nije imala, nikakve obrasce koje smo mogli popuniti. Po meni je ovo nekorektno, ali mislim da je to napravljeno iz političkih razloga, i to u prvom redu zato što se Crkva pobunila protiv, kako oni kažu, rodne ideologije.

Dakle, ovdje se Crkva miješa i u sveučilišni program što je apsolutno nedopustivo u drugim zemljama. Osim toga, u nekim zapadnim zemljama postoje sveučilišta koja su crkvena i u kojima su rodni studiji zastupljeni. To nije ništa neobično za neka svjetska sveučilišta, niti ima veze s crkvenim idejama. Mislim da je to naprosto politička igra, da nas se na neki način diskreditira. Rekla bih da će se ta politička igra i nastaviti, makar smo mi odlučile da idemo dalje na novu akreditaciju i sad se dogovaramo oko toga. Ovaj koji smo do sad radili je očito bačen u smeće i mislim da to nikako nije u redu, ali nećemo odustati. Dogovorili smo se da idemo na tu akreditaciju.

I druga stvar što je bitna, unutar tog prijedloga programa postoji cijeli niz, možda i više od 70 posto kolegija koji se izvode ovdje na našim matičnim studijima, znači pojedinačnim studijima sociologije, psihologije, pedagogije, jezika, povijesti, povijesti umjetnosti… Dakle, svi naši studiji imaju svoje akreditirane programe unutar kojih postoje ti kolegiji koji se izvode i na rodnim studijima. Oni su već dobili akreditaciju. Zar to nije smiješno da mi sad moramo ići na inicijalnu prijavu programa čiji se segmenti već izvode unutar drugih već akreditiranih programa, samo ne tako umreženo pod jednim imenom nego pojedinačno po odsjecima.

I sve izvode iste te žene koje rade na fakultetu, koje su tu zaposlene. Nema tu novih zapošljavanja. To je bio uvjet koji se morao ispuniti, da nema novih zapošljavanja. Znači, ovo što se po medijima piše da ćemo dobivati nekakva sredstva za to, to je apsolutno netočno. Nula bodova što se tiče sredstava i nula zapošljavanja. Znači, sve radimo s postojećim kadrom u postojećem prostoru na postojećim odsjecima, ali moramo ići ponovno na inicijalnu akreditaciju. To je očito da je to politička igra.

Kako komentirate aktualnu tendenciju diskreditacije pojma ‘rod’ u javnom prostoru? Kakav to može imati utjecaj na stavove građana prema rodnim pitanjima i pravima žena?

To upravo pokušavaju diskreditirati oni koji, prvo, o tome ništa ne znaju, a drugo, oni koji ne žele da se žene i muškarci emancipiraju, a to su konzervativne institucije. Najkonzervativnija je, naravno, Crkva i sve oko nje. Svi oni koji ne žele da društvo napreduje, koji žele zadržati taj status quo, onako rigidni, patrijarhalni. To klečavci pokušavaju provesti, da se žene vrate u kuću, da se vrate svojim tradicionalnim ulogama. To su osobe koje zastupaju neravnopravnost i koje će zadržati tu poziciju neravnopravnosti, a uopće se ne bave time. Niti znaju o čemu se radi kad se radi o rodnim ulogama u društvu. Diskreditiraju nešto što ne poznaju jer se zapravo boje emancipacije žena i muškaraca u društvu, i modernizacije društva. Ne vidim neki objektivni razlog, nego samo taj neki njihov subjektivni strah.

*Službeno odobrenje (licenca) za izvođenje medicinskog zahvata poput pobačaja potvrđuje da ustanova ima odgovarajuću infrastrukturu, osoblje, opremu i stručnost za zahvat.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).