Budući da su nadležne institucije kukavički odlučile staviti ljudska prava ‘na bubanj’, jer je to očito lakše od obrane jednakosti, ravnopravnosti i tolerancije u društvu, brojne pojedinke i pojedinci, udruge i inicijative su se suprotstavile i nastoje aktivirati pasivnije građanke i građane da učine isto te 1. prosinca jasno i glasno kažu No pasarán mržnji, diskriminaciji i totalitarizmu koje nam kuca na vrata. Stoga, emisija Radio Studenta Širenje područja borbe ugostila je koordinatoricu Zagreb Pridea Anu Brakus, koja je komentirala nadolazeći referendum, inicijativu U ime obitelji, ali se osvrnula i na prava LGBT osoba u Hrvatskoj. Transkript intervjua prenosimo u cijelosti.
Na referendumu 1. prosinca građani i građanke Republike Hrvatske odlučuju o tome žele li da u Ustav uđe definicija bračne zajednice kao zajednice isključivo muškarca i žene, koja je već definirana Obiteljskim zakonom. Dakle, 47 milijuna kuna izdvojit će se za nešto što je već samo po sebi definirano. Kakav je Vaš stav o tome?
Mislim da najveći problem ovog referenduma ne predstavlja činjenica da ćemo utrošiti 47 milijuna kuna, glavno pitanje je o čemu ćemo odlučivati na tom referendumu. Ovdje se radi o tome da većina uzima sebi za pravo odlučivati o životu manjine. Konkretno, u ovom slučaju, o pitanju života LGBT manjine. Poanta je, zapravo, da ćemo sa 47 milijuna kuna platiti prvi korak ugnjetavanju manjina. Mi smo samo prvi. Nakon što se nas zgazi, odnosno pokuša zgaziti, postavlja se pitanje: tko je sljedeći? Kao što znate, upravo se sakupljaju potpisi za referendum o zabrani ćirilice. Zanimljivo, potpisi se prestaju sakupljati 1.prosinca. Ono što bih još dodala jest da Ustavom, tim istim Ustavom u kojem se ova spomenuta odredba pokušava umetnuti, člankom 3. je propisano kako smo mi svi/e u Republici Hrvatskoj jednaki/e, da imamo jednako pravo na slobodu i, možda što je u ovom trenutku najvažnije, imamo svi jednako pravo na dostojanstvo. Prema mom mišljenju, ovom bi se odredbom stvorila jedna paradoksalna situacija u Ustavu. Dakle, da zaključim, mi ćemo potrošiti 47 milijuna kuna kako bi većina mogla odlučivati o pravima manjina, 47 milijuna kuna platit ćemo put ka totalitarizmu.
Jednakost do 1.prosinca! A kasnije ćemo vidjeti. Iako sami sebe nazivaju inicijativom, u javnost je izašla informacija da se zapravo radi o udruzi registriranoj 15. svibnja, na adresi Vodnikova 9. Podsjetimo, Željka Markić je u razgovoru za Globus ustvrdila kako nema pojma na kojoj se adresi nalazi udruga koju zastupa te da ne zna ni da je predsjednik udruge Ivan Munjin, student Katoličko-bogoslovnog fakulteta.
Ne bih se složila da je sve odjednom postalo transparentno, rekla bih da je sve odjednom izašlo na vidjelo. Ono što je problem s netransparentnosti jest to što filtrirate informacije koje javnost čuje ili doznaje. To, u najmanju ruku, ostavlja dojam nepovjerljivosti. Dakle, ukoliko se vi prema biračima i biračicama odnosite tako da im ne pružate sve informacije, onda se ponekad naprosto izgubite u takvoj komuniciranja te vam se dogodi i poneka greška. Možda se upravo to dogodilo gospođi Markić, možda je to taj neki skriveni razlog zbog kojeg joj se omakla takva izjava. Mislim da nam je svima jasno da je gospođa Markić upoznata sa svime što inicijativa, odnosno udruga U ime obitelji radi i kakvom se ona proklamira. Od odgovornosti, kad imate tako ključnu ulogu, kada ste glavno lice pokreta, naprosto ne možete pobjeći. U tom slučaju ovakve izjave kojima se skrivate naprosto nisu dopustive.
Kakve implikacije nosi neobjavljivanje financijskih izvora i netransparentnost takozvane inicijative?
Kao što sam rekla, nepovjerenje može samo izazvati nepovjerenje natrag. Mislim da je glavni problem,kada ne postoje jasni i javno objavljeni izvori financiranja, to da se pojavljuju različite sumnje. Postavljaju se pitanja je li ovo zaista građanska ili politička inicijativa, tko su ljudi koji su ju zaista pokrenuli i održavaju ju na životu, a u konačnici i u ime čije obitelji djeluje. Ono što bi odagnalo tu sumnju, barem većinu nje, u mojem slučaju, jest otkrivanje tog financijskog izvještaja. To bi značilo da naprosto znamo tko su ljudi koji su to pokrenuli, tko su ljudi koji daju tolike količine novca da bi se ovaj i ovakav referendum održao. Mi svoje financije objavljujemo, one su javne i svima dostupne. Isto tražimo i od drugih udruga.
Ustavni je sud nakon samo dva dana, nakon nekoliko zahtjeva za ocjenom ustavnosti, odlučio kako ne postoji osnova za poništenje odluke o održavanju. Ipak, neki su pravni stručnjaci podijeljeni oko tog pitanja, pa je tako predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić podnio ostavku na mjesto predsjednika gradskog Povjerenstva za provedbu referenduma. Iz tog je razloga proglašen herojem dana u emisiji Širenje područja borbe. Kako to komentirate?
Meni je jako drago da ste ga proglasili herojem dana (ranije u emisiji op.a). U ovoj je situaciji zaslužio tjedan, a i mjesec. Mislim da smo ga mi u Zagreb Prideu proglasili homofrendom desetljeća. Meni je osobno izuzetno drago što se sudac Rogić odlučio postaviti na takav način, mislim da je to pokazatelj da je on istinski čuvar temeljnih vrednota našega Ustava, a samim time i vrednota onakvog društva u kakvom želimo živjeti. Vrijedi dodati još da sudac Rogić nije usamljen u svojem mišljenju. Kako je uvođenje ovakve odredbe diskriminatorno poručio je i predsjednik saborskog odbora za Ustav, poručio je to čak i predsjednik Republike, Pučka pravobraniteljica, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova… Međutim, to nimalo ne umanjuje količinu hrabrosti, a i integriteta, koji je potreban da se tako nešto napravi te mu želim zahvaliti u ime svih nas.
Kakve su posljedice za LGBTIQ zajednicu, ali i demokraciju i ljudska prava u RH općenito, ukoliko se na predstojećem nam homofobnom referendumu ipak odluči da je brak zajednica isključivo muškarca i žene?
Najprije, ovaj referendum zaista jest homofoban, no to nije njegov glavni problem. Njegov je glavni problem je to što predstavlja ozbiljnu prijetnju za ljudska prava u našoj državi. Ovo je referendum o ljudskim pravima. Svi znamo da ljudska prava nisu samo prava LGBT zajednice. Tu se dovodi u pitanje i jako puno manjina, mi ovdje ne odlučujemo na antigej referendumu, mi ovdje odlučujemo o općenitom tretmanu manjina i svih onih osoba koje su na bilo kojoj osnovi različite od većine. Ovdje ‘PROTIV’ nije samo podrška pravima LGBT zajednice, ovdje ‘protiv’ predstavlja jasan stav prema pitanju ljudskih prava uopće. Ovdje protiv znači ‘protiv’ ugnjetavanja svih pripadnika i pripadnica bilo koje manjinske skupine, znači protiv ksenofobiji, rasizmu, seksizmu, nacionalizmu i svim tim i takvim izmima koji žele ograničiti našu slobodu i ordinirati našim privatnim životima. Posljedice za LGBT zajednicu su, što se mene tiče, izuzetno dalekosežne, ali mislim da vrijedi napomenuti da su one započele onoga dana kada su se potpisi počeli sakupljati. Posljedice se mogu osjetiti i osjećaju se od onog trenutka kad je prva osoba svojim imenom, prezimenom i ovim našim novim OIB-om potpisala da podržava homofobiju u društvu. Meni nije lako gledati kako se svakoga dana netko postavlja na pijedestal i daje si za pravo procjenjivati jesam li ja, jesmo li mi, jednako ili manje vrijedni od ostatka društva. Mislim da nitko nema pravo odlučivati smije li netko voditi dostojanstven život ili ne. Ljudska prava ne idu na kapaljku, računica je vrlo jednostavna – ili ih imate ili ih nemate. Ovaj referendum i ova inicijativa su nas sigurno vratili nekoliko godina unatrag, možda čak i desetak godina unatrag. Ukoliko njihov zahtjev zaista prođe i većina odluči u Ustav uvesti diskriminatornu odredbu, posljedica je to da mi imamo osnaženu desnu struju koja misli da može odlučivati o pravima, životima i sudbinama pripadnika svih manjina. Ponavljam, mi smo samo prvi.
Kad gledamo s druge strane, što bi se u životima hrvatske većine građana i građanki promijenilo da brak nije u hrvatskom društvu, primjerice, rezerviran samo za raznospolne parove? Nije li brak,na kraju krajeva, i pravno- ekonomska kategorija, koja bi trebala i iz takve perspektive biti dostupna svima?
Nitko, ali doslovno niti jedan bračni par, niti jedna osoba u ovoj državi, zbog tog referenduma, ukoliko on prođe, neće se probuditi u boljoj poziciji. Ono što je definirano Obiteljskim zakonom, ostat će definirano Obiteljskim zakonom. Svima je jasno da politička volja za tu promjenu trenutno ne postoji, ovime se neće postići ništa osim toga da će udruga U ime obitelji ugroziti prava manjina, odnosno, to će učiniti građani i građanke ukoliko tako odluče 1. prosinca. Ustvrdit ćemo samo da se u ovoj državi različitost ne prihvaća. Ne prihvaća se unatoč činjenici da će građani i građanke glasovati za nejednak tretman svojih kćeri, sinova,braće, sestara, svoje unučadi, bliže ili dalje rodbine, protiv svojih omiljenih prodavača, liječnica, profesora i profesorica. To nisu neki tamo drugi, to su ljudi koji ih svakodnevno okružju.
Ministarstvo uprave nedavno je službeno objavilo Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu i otvorilo javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću. Takvim zakonom došlo bi do određenog napretka u odnosu na Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, no opet nema one krucijalne i temeljne pretpostavke – jednakosti. Nema braka, nema razvoda, nema posvajanja djece. Kako to komentiraš?
Ne bih se složila da je riječ o određenom napretku, mislim da je bolja sintagma ‘golemi napredak’ jer mi smo s dva zagarantirana prava iz 2003. došli do svih prava, osim prava na posvajanje. Ne znam što si htjela reći s ‘razvodom’, no ljudi koji ulaze u životno partnerstvo, moći će iz njega izaći, nije da ostaješ tu vječno. Uporaba termina ‘raskid’ i ‘životno partnerstvo’ je naprosto pitanje simbolike, što insinuira da mi naprosto nemamo pravo na ‘razvod’ i ‘brak’. To je, jasno, pitanje simboličke prirode i nešto do čega ćemo jednog dana doći. Ono na što bih se htjela referirati je pitanje jednakosti. U ovoj situaciji jednakost, nažalost, nije omogućena raznospolnim parovima, budući da oni ovom institutu neće moći pristupiti. U Zagreb Prideu se slažemo da je tu potrebna promjena te da pristup Zakonu o životnom partnerstvu trebaju imati svi. Ali, ponovno kažem, ovo je zaista veliki korak naprijed. Ovo rješava tehničke, izuzetno stvarne i svakodnevne obiteljske situacije istospolnih parova.
Do referenduma je preostalo 10 dana. Kakve aktivnosti planirate u tom razdoblju? Na koji način uopće senzibilizirati javnost za ovako važno pitanje? Postoji li ikakva ujedinjena akcija civilnog društva?
Poprilično je važno razjasniti to da postoji ujedinjena akcija, ujedinjena kampanja civilnoga društva. Pregršt organizacija i mnogim pojedincima je ujedinjeno djeluju kako bi potaknuli ljude izađu na birališta i da shvate da je njihov glas izuzetno važan. Ta inicijativa svoje je aktivnosti prezentirala u srijedu u centru Zagreba. Ono što ja mogu reći jest da ono što mi iz Zagreb Pridea radimo je poprilično popularna Roza hipnoza, koja će se održati 27. studenog, a posvećena je referendumu. Roza hipnoza je ciklus tribina koja se uglavnom bavi LGBT tematikom, održava se u književnom klubu Booksa, ovo je, ukoliko se ne varam, osma tribina. Izuzetno su zanimljive, a posljednja je tematizirala Rusiju. Sad se ponovno vraćamo ovdje i nadamo se da ćemo imati zanimljive goste i ponovno dupkom punu Booksu. Svi/e ste pozvani/e.
Svi/e se nadamo istom ishodu – da će što više ljudi prepoznati ovo važno pitanje, uzeti glasački listić i ispuniti građansku dužnost, da će ljudska prava već jednom pobijediti nad netolerancijom i homofobijom u ovoj državi. Što očekujete prvog, drugog i svakog idućeg datuma prosinca?
Ono što očekujem je da nećemo sjediti prekriženih ruku. Očekujem da će svaka osoba koja smatra da su ljudska prava važna i da su nešto neotuđivo, upravo to i pokazati svojim glasom PROTIV. Zanimljivo je da je 1. prosinca Rosa Parks odbila ustati sa svog sjedala u autobusu koje je bilo namijenjeno samo bijelcima. Za postizanje promjene, potrebno je poduzeti neku akciju, potrebno je preuzeti osobnu odgovornost. Nalazimo se u situaciji u kojoj treba zauzeti jasan stav i glasno reći PROTIV. Sami i same odlučujemo u kakvoj Hrvatskoj ćemo živjeti. Prošlogodišnja i najmasovnija Povorka ponosa do sada održana je pod egidom Ovo je zemlja za sve nas – to je zemlja u kojoj ja želim živjeti i kakvu, ako ikako mogu, želim pomoći stvarati.
Ono što ću ja napraviti jest ustati taj dan i otići zaokružiti PROTIV. Što očekujem poslije? Očekujem da će ova borbenost koju je okrutna realnost probudila u LGBT populaciji, ali i svima onima koji su na neki način drugačiji ostati i rasti i nakon prvog prosinca. Nedavno sam trebala odgovarati na pitanje osjećam li se nesigurnije od kada je sve ovo počelo i iskreni odgovor bio je da me taj strah motivira, da me ne paralizira kao što je to cilj onima koji ga pokušavaju sijati. Nadam se da su se isti osjećaj pobudili i u drugima.
