Luiza Bouharaoua je spisateljica, prevoditeljica, feministkinja i aktivistkinja. Luiza je osvojila nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina (2017.), a u lipnju 2019. objavljen je njen prozni prvijenac ‘Jesmo li to bili mi’, koji je u nepunih godinu dana doživio i drugo izdanje. Ove godine osvojila je književne nagrade Slavić i Edo Budiša za već spomenutu zbirku kratkih priča , koja istovremeno funkcionira kao roman.
Luiza je jedna od osnivačica i koordinatorica nevladine organizacije Skribonauti, koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. Spomenute radionice funkcionira tako da Luiza i Paula, zajedno s renomiranim hrvatskim književnicama i književnicima, u zatvoru potiču zatvorenice na kreativnost, koja u konačnici rezultira i objavom priča. Nastale kratke priče su produkt sinergije poznate kratkopričašice i zatvorenice kojoj zakon brani da se potpiše na svoj rad. Priče se zatim šalju u nastavcima u interaktivni čitalački klub kojeg čini više od 600 čitatelja i čitateljica. Skribonaut je prošli tjedan pustio u prodaju fizičku zbirku priča ‘Nastavi priču’, čime je ovaj koncept prešao iz virtualnog u offline svijet.
Reci nam nešto više o samoj zbirci, ali i o ideji da priče koje su članicama čitalačkog klupa stizale na mail u nastavcima sada postaju kompaktne, na jednom fizičkom mjestu.
Ideja da objavimo zbrku priča nastala je vrlo rano, međutim sam proces naručivanja priča trajao je jako dugo jer smo htjele sve autorice pošteno platiti, a to je zahtijevalo ozbiljno i dugotrajno apliciranje na više projektnih izvora. Uspjele smo i sada imamo zbirku koja se sastoji od 12 priča koje je 12 autorica, točnije Marija Andrijašević, Lana Bastašić, Tanja Mravak, Nora Verde, Staša Aras, Jelena Zlatar Gamberožić, Marija Rakić Mimica, Korana Serdarević, Maša Kolanović, Ivana Bodrožić, Jasna Jasna Žmak i ja, napisalo na temelju fragmenta čije su autorice polaznice našeg književnog kluba i radionice kreativnog pisanja u Ženskoj kaznionici u Požegi. Prilikom pisanja priča autorice su s fragmentima mogle raditi što su htjele: upisati cijeli fragment u svoju priču, preuzeti neki njegov dio, lik(ove), rečenicu ili frazu, zaplet, atmosferu ili stil. Rezultat je temama vrlo raznolika zbirka priča u kojoj svaka priča ima specifični autorski pečat koje je te sjajne kratkopričašice učinio miljenicama kritike i publike, a i našim izborom.
Kako izgleda odlazak u zatvor ili kaznionicu u vrijeme epidemioloških mjera i globalne pandemije?
Sve naše aktivnosti u zatvorskom sustavu stopirane su u ožujku 2020. i nemamo nikakvu informaciju kada ćemo ih moći nastaviti. Još u lipnju 2020. poslale smo Ministarstvu pravosuđa prijedlog digitalizacije velikog dijela naših aktivnosti kojeg je veći dio kaznenih tijela u kojima radimo prihvatio, ali ga je Ministarstvo, koje ima zadnju riječ, odbilo. Nedavno je zaključen natječaj za financiranje projekata udruga u zatvorskom sustavu koji je kao svoja prioritetna područja imao, citiram: “estetizaciju i humanizaciju prostora kaznenih tijela, edukacije namijenjene službenicima zatvorskog sustava i probacije i superviziju psihosocijalnog rada u zatvorskom i probacijskom sustavu”. Propozicijama natječaja je, dakle, de facto zabranjen rad sa zatvorenicima/icama koji su od trećeg mjeseca uglavnom bez posjeta, bez ikakvih aktivnosti, te u situaciji da osoblje tretmana zbog pandemije s njima radi samo po potrebi, što je katastrofa. Isto tako, ovaj natječaj koji u potpunosti zaobilazi zatvorenike/ice, predviđa najveći iznos potpore za jednogodišnji projekt do sada, veći čak i od ukupnog iznosa za financiranje trogodišnjih projekata koje je Ministarstvo pravosuđa dodjeljivalo prve godine kada je započelo s objavom natječaja za projekte udruga i koji se, logično, odnosio na rad sa zatvorenicima/icama.
{slika}
U više navrata isticala si kako kultura nije i ne smije biti luksuz ni privilegija. Štoviše, tvrdiš kako mora biti dostupna svima, a da kulturne radnice moraju biti adekvatno plaćena za svoj rad. Zbog toga je i zbirka ‘Nastavi priču’ cijene za koju kažeš da je priuštiva najširim slojevima društva. Nadležni, pritom mislim na Ministarstvo kulture, a po novom i medija, ne brinu mnogu za kulturu, ili barem ne u smislu u kojem bi zaljubljenice u umjetnost to priželjkivale, a posljedično se odgaja društvo koje se možda cijele svoje živote neće niti sresti s kulturom, a kamoli pokazati interes ili se boriti za istu. Unatoč tome, ti vjeruješ kako književnost može promijeniti svijet.
Kultura je neopisivo važna za zdravo funkcioniranje svakog pojedinca i pojedinke, a samim time i društva u cjelini. To nam je jasno dokazalo iskustvo pandemije i karantene. Što bismo u tom trenutku imali bez sve te muzike, knjiga, filmova, serija, predstava, koncerata, bez te vojske umjetnika/ica koji su se pohrlili prilagoditi novim okolnostima, učiniti svoje radove dostupnima, organizirati live streamove iz svog dnevnog boravka? Veliko, mračno i pusto ništa, eto što.
Istovremeno ovo društvo i dalje smatra poprilično egzotičnom ideju da je to što umjetnici rade uopće rad koji onda zaslužuje i biti pošteno plaćen, vrlo često zato i što je, eto, to poziv i sve bi te muzičarke, filmašice i spisateljice i ovako i onako pisale. Biti doktor/ica ili medicinska sestra ili brat je također poziv, srećom nitko tu ne sumnja da je u pitanju rad koji zaslužuje plaću.
S vedrije strane kulture, uistinu vjerujem da knjige mogu promijeniti svijet. Ponajviše zato jer već jesu. Knjige su me odgojile, omogućile su mi puno više nego je moja radnička i samohrana obitelj mogla i zamisliti. U knjigama i s knjigama sam se upoznavala s drugima, učila razumijevanju i suosjećanju, osjećajima, što oni jesu i kako ih prepoznati, i možda najvažnije od svega shvatila da je polje moguće neopisivo šire od moje osobne skučene stvarnosti. Sve ono najbolje u meni došlo je iz knjiga, došlo je zato jer imam majku koja je jako malo sama čitala, ali meni je uvijek kupovala knjige, jer sam imala knjižničarke i profesorice koje su me prepoznale. Nijedna od njih nikad ne bi rekla da sam im nešto dužna, ružna je to riječ i netočna za ovo što su meni dale knjige iz njihovih ruku, ali ja sam taj dar shvatila kao poziv da tu ljepotu, dobrotu i razumijevanje šaljem dalje, posebice tamo gdje znam da je nema.
“Ti kao da ne znaš tko sam ja. Tko sam sve danas bila, tko sve sutra moram biti. Koja je moja šira slika. Ujutro u 7 bila sam kuharica i pralja. Jer treba spremiti doručak, skupiti suhu odjeću, mokru objesiti. U 7:45 bila sam veterinarka. Jer maca ima šum na plućima pa ju treba prevariti da pojede antibiotik. U 8 sam postala prevoditeljica. Jer stiže zima, jer plinski bojler mora na servis. Oko 1 opet sam se pretvorila u kuharicu. Jer opet moramo jesti. U 2 sam se presvukla, skrila podočnjake debelim slojem korektora i bila profesorica dugih šest školskih sati. Jer nam trebaju novci jer smo podstanari. Nakon posla sam išla u nabavku, oprala suđe i pospremila kuhinju. Jer sutra opet u nečem i negdje moram kuhati. Poslije sam spremala nastavu za idući dan do 8:30. Onda sam sjela na punih deset minuta i pričekala tebe da me odvedeš na proslavu tvog prijatelja na koju si zapravo samo ti htio ići. A ti sad, u 2:30 idućeg dana, tražiš od mene da budem što? Razočarana djevojka? Ljubomorna djevojka? Osjećajna djevojka puna razumijevanja? Da sjednem i slušam kako si nekoć volio Tomislavu, kako te prevarila, kako tu nema više ništa, kako tu možda ima još ima nešto pa si je zato večeras mazio po leđima i držao za ruku. Ja to ne mogu. Ne mogu jer mi kosti škipe pod teretom svih tih žena koje su se danas smijenile u meni. Ne mogu. Ne sad. Ne više”, napisala si monolog koji je izišao iz usta glavne junakinje tvog književnog prvijenca ‘Jesmo li to bili mi’. Dojma sam da je ovaj paragraf jedno od najsnažnijih mjesta u knjizi, redovi rečenica kojima su se čitateljice više puta vraćale i podcrtavale tu sličnu sudbinu koju proživljavamo, u manje ili više različitim kontekstima. Čini mi se da si ovim paragrafom opisala poziciju žene u suvremenom svijetu kada ‘može imati sve’.
I meni je samoj to jedan od najvažnijih dijelova knjige, možda zato što sam se kroz odrastanje nebrojeno puta susrela s tom frazom “možeš imati sve”, a da mi pritom nitko nikada nije rekao pod kojim točno uvjetima ostvarujem tu mogućnost i koja je njezina cijena. Meni se čini, i to je ono čime se ovaj Lucijin monolog bavi, da bi točnija fraza bila “moraš biti sve”, što puno manje nalikuje privlačnoj marketinškoj doskočici koja, a više zvuči kao kletva. Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista budu.
{slika}
U jednom intervju kazala si kako je jedna od prvih stvari koje si kao djevojčina naučila je šutjeti, ne izgovarati ono što bi se moglo interpretirati kao trauma jedne familije. Danas za tebe kažu kako si glas cijele jedne generacije. Kako je tekao put od zatvorenih usta do prepričavanja najsitnijeg detalja nekog događaja i rastavljanja emocije na njihovo zaleđe i iskonski dio do onog nama vidljivog i osjetljivog? Doživljavaš li sebe kao glas jedne generacije, odnosno da govoriš u ime svojih vršnjakinja?
U životu i radu govorim samo u svoje ime te u ime pokojeg kolektiva, kada se tako dogovorimo. Nisam sigurna da postoji glas neke generacije, nisam sigurna ni tko sve spada u moju generaciju, i čini mi se dosta siromašna generacija koja ima samo jedan glas. Mislim da je moguće biti prvi glas o životu neke generacije, u smislu da ste ti ili tvoja knjiga prvi progovorili o nekim temama, književno oblikovali neku stvarnost, povezali neke točkice i sad svi vidimo cjelinu. Svesti išta na jedan glas je štetno, ljepota života, a posebice književnosti, je u višeglasju.
Moj osobni proces pronalaska vlastitog glasa trajao je dosta dugo i sigurno je jedan od najvažnijih procesa u životu, a da se svesti na sljedeće: gotovo istog onog trena u kojem sam počela govoriti, rekli su mi da šutim i ja sam zašutjela, i to dugo jer sam odgojena da budem dobra i poslušna djevojčica. Šuteći naučila sam gledati, opažati i slušati. I naposljetku sam u toj šutnji shvatila da me ona, iako su mi to prešutno obećali, neće zaštititi, da me neće spasiti i od tada govorim najbolje što mogu. Čini mi se da tko god progovori iz tišine, to čini jer ima nešto bitno za reći.
Izjavila si jednom prilikom kako želiš napisati knjigu o moru, ženama i obiteljima koje same odaberemo. To su neki motivi koji se vežu uz tvoje pisanje i koje često naglašavaš u intervjuima – more, prgave žene i prijateljstvo. Isto tako, čini se da i publika i kritika to doživljava svojim i bliskim. Čini li ti se da progovaraš o temama koje su zapravo toliko ‘naše’ da nikada nisu tražile pojašnjenje, točnije shvaćeno je da su samorazumljive te da ih nije potrebno raščlaniti?
Jedna od najljepših stvari koja mi se desila s ‘Jesmo li to bili mi’ je što ljudi tu knjigu doživljavaju svojom i bliskom. Dok sam pisala, nisam nijednom na to ni pomislila, bila sam prezauzeta nervozom oko toga da taj tekst bude najbolji što može biti u tom trenutnu. Srećom, moji čitatelji i čitateljice su mi donijeli vijest o tome da je tekst koji sam napisala njihov sugovornik, i to jedan koji ima progovara s nježnošću i razumijevanjem, i to je stvarno ogroman poklon. Hvala svima koji su mi se javili nakon čitanja, to da su osjetili da žele, da mogu da ima razloga i smisla mi je velika radost. Ja sam uvijek prvo čitateljica pa onda sve ostalo – vrlo dobro znam što je to kada ti knjiga znači.
Roman na kojem trenutno dosta sporo radim (jer život ove godine) bavit će se ženskim iskustvom, i jednom kritičnom masom tih “prgavih žena” koje si tako lijepo okarakterizirala. Cijeli svoj život izložena sam snažnim i spretnim, sposobnim i slobodnim ženama, borkinjama i odgajateljicama, učiteljicama, majkama, prijateljicama, a toliko sam ih malo susrela u knjigama dok sam odrastala. U tom smislu, riječ je o realističkom romanu, u knjigu ću prenijeti dio te osnažujući, ali prešućene stvarnosti.
Dogodine od tebe možemo očekivati i slikovnicu. Možeš li i želiš li nam reći o čemu se radi?
Imam to zadovoljstvo da svoj život dijelim s dvije mace koje su karakterno vrlo različite i još su pritom vrlo aktivne muze pa su tako postale protagonisti slikovnice ‘Jajo i Strašni Strah’, koju radim s likovnom umjetnicom Lucijom Bužančić i koja će u drugoj polovici ove godine izaći u izdavačkoj kući Sandorf . Mačak Jajo iz naslova doista je jedan plašljiv mačak, pa se iz moje šale da ga često muči strašni strah rodila ideja za slikovnicu i neke od prvih scena.
Onda je došao zagrebački potres i po prvi put sam u svom odraslom životu gledala kao ljudi jednim drugima, pa čak i strancima po raznim grupama na internetu, govore o svojim strahovima – od novog potresa do centrifuge perlice za rublje. I u tom sam dirljivom trenutku shvatila koliko inače ne govorimo o strahu, i to posebice s djecom. Ako se boje, djeca od odraslih dobiju najčešće: Nemoj se bojati. U pitanju je zapovijed koja ne funkcionira jer strah se ne može naredbom zaustaviti, djeca tako uglavnom nauče trebaju prešutjeti svoje strahove pa postaju odrasli ljudi koji ih više ni ne znaju prepoznati. Mačak Jajo, potpomognut svojom sestro Giu, ima taj zadatak da velikima i malima stvori siguran prostor, ispunjen nježnošću i smijehom, da progovore o svojim strahovima. Bez toga ih pobijediti ne možemo.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
{slika}
